hOMER_KACIGAKao što su pod slojevima ze­mlje dugo mirovale ruševine grada po imenu Troja, tako su gašenjem antičke kulture uz mnoge epove i pjesme bili zabo­ravljeni i epovi Ilijada i Odiseja, čekajući novo rođenje. Do njega je došlo u renesansi, kada se probudilo zanimanje za sve antičko. Nakon dvije tisuće godina ponovno su otkriveni Homerovi epovi. Pred očima kulturnog svijeta oživio je svijet bogolikih junaka i očovječenih bogova u ratu pod moćnim bedemima Troje. Trojanski rat opjevan je u Ilijadi (Ilij je stariji naziv za Troju), a Odisejeva pustolovina nakon njega u Odiseji.

Iako se Trojanski rat vodio deset godina, Ilijada opisuje samo događaje iz pedesetak dana u desetoj godini rata, rata koji se poveo zbog lijepe Helene, kćeri Zeusa i Lede, i Parisa, sina trojanskog kralja Prijama. Paris je morao presuditi koja je božica najljepša – Hera, Atena ili Afrodita. Presudio je u korist Afrodite, jer mu je ona za nagradu obećala najljepšu ženu na svijetu – Helenu, ženu spartanskog kralja Menelaja. Kada je uz Afroditinu pomoć osvojio Helenu i odveo je u Troju, Ahejci (Grci) su krenuli na Tro­ju da vrate Helenu i osve­te nanijetu sramotu. U rat su se uključili i sami bogovi, opredjeljujući se za jednu ili drugu zaraćenu stranu.

U Ilijadi se isprepliću sudbine junaka obje zaraćene strane. Ahil, najveći ahejski junak, u svađi je s Agamemnonom, zapovjednikom ahejskih snaga pred Trojom, a s Patroklom ga veže divno prijatelj­stvo. Hektor, najveći trojanski junak, jedan je od pedesetorice Prijamovih sinova. Svi će izginuti, uključujući i Parisa, krivca za početak rata.

troja_3Ilijada živo opisuje pojedinačne dvoboje i masovne bitke, prizore hrabrosti i okrutnosti, kaos kopalja, strijela, štitova i bojnih kola. Uz junake ratuju i bogovi služeći se svojim bo­žanskim osobi­nama, ali često i prijevarama: usmje­ravaju strijelce, odbijaju koplja, skrivaju u maglu svoje štićenike, s bojišta odnose svoje miljenike kako bi ih spasili od pogibelji. Ali i junaci nasrću na bogove, čak ih ranjavaju i tjeraju u bijeg s bojišta.

Iako bogovi i s jedne i s druge strane pokušavaju promijeniti ishod događaja, ipak je iznad svih Sudbina – neumoljiva, nepromjenjiva, izre­čena kroz proročanstva, a njezin ishod ne može promijeniti niti sam vrhovni bog Zeus.

Povijesne činjenice vezane UZ Troju, Homera i epove

Što su Troja i Trojanski rat – pjesnička fikcija ili povijesni grad i događaj iz prošlosti? A Homer? Da li je postojao? Tko je bio, kako je izgledao? Da li je zaista bio slijep? Gdje se rodio? U kojem je vremenu živio? Da li je on autor jednog ili oba epa, odnosno i drugih pjesama, ili da li je uopće autor? Ili je bilo “više Homera” pa je više pjevanja vješto sastavljeno u cjeline? Sve u svemu, Homer i ovi veličanstveni epovi privukli su veliku pažnju te su se u rješavanje ovih zagonetki uključili mnogi, a rasprava o ovim pitanjima, poznata kao “Homersko pitanje”, traje od antike pa do danas – skoro tri tisuće godina.

Trojanski konj, VII. st. pr.Kr.

Trojanski konj, VII. st. pr.Kr.

Klitemnestra ubija Kasandru,  430. g. pr.Kr.

Klitemnestra ubija Kasandru, 430. g. pr.Kr.

Schliemannov crtež Troje

Schliemannov crtež Troje

O Homeru postoji nekoliko nevjerodostojnih životopisa i na tisuće pretpostavki. Već u antici Homerom su se bavili i Herodot i Aristotel. O njemu su pisali Eshil, Sofoklo, Euripid i Vergilije, ali i Byron, Schiller, Bjelinski, Alexan­der Pope, Gladstone. No, unatoč svim istraživanjima, Homera se nije uspje­lo sasvim razlučiti od le­gende. Vjerojatno je stvarno živio, bio putujući pjevač, a moguće je da uopće nije bio slijep jer ho­mer na grčkom znači i “slijepac” i “sakupljač”. Po svemu sudeći živio je u VIII. st. pr.Kr., a sasvim je sigurno da nije bio suvremenik Trojanskog rata, a kamoli “ratni izvjestitelj”. Za mjesto njegova rođenja natjecalo se sedam velikih gradova i još petnaestak manjih, no nema čvrstih dokaza ni za jedan od njih, iako je to najvjerojatnije Smirna. Zna se da je duže vrijeme živio na otoku Hiju, gdje je i nastala škola Homerida.

Dvije su najznačajnije teorije o autorstvu epova: analitička (epovi su djela raznih autora) i unitarna (Homer je autor). Krajem 80-ih godina XX. stoljeća provedena su lingvistička istraživanja računalnom tehnikom koja su pokazala da je unitarna teo­rija vjerojatnija.

Heinrich Schliemann je o ovo­me rekao: Što se mene tiče, smatram suvišnim riješiti zadatak na kome su toliki doživjeli brodolom i zadovoljavam se Homerovim besmrtnim pjesmama onakvima kakve jesu – prvi plodovi naj­veličanstvenije literature svijeta i izvor pjesničke inspiracije za sva buduća vremena.

Kako god bilo, sigurno je da je kod Grka i prije Homera bilo razvijeno bogato pjesništvo: lirsko, epsko, lirsko-epsko, balada. Pjesme su se pjevale na gozbama, na pogrebima i u čast bogova. Pjevale su se ljubavne i ratničke pjesme, te pjesme s mitološkim temama. Stvaranje Ilijade i Odiseje moralo je biti potaknuto stvarnim događajima čije su se činjenice predajom mijenjale i gubile, a povijesni događaji postali priče koje su uronile u bogatu epsku tradiciju.

Da je Troja povijesni grad, dokazao je čovjek koji je još kao sedmogodišnji dječak, zaneseno slušajući očevo čitanje Ilijade, uzviknuo: Ja ću pronaći Troju! Bio je to Heinrich Schliemann. Cijeli je život bio opčinjen Trojom i Homerom. I dok je nevjerojatno brzo učio velik broj jezika, dok je putovao Amerikom i Rusijom, dok je trgovao i bogatio se, dok je studirao, dok se družio s Grkinjom Sophijom koja će mu postati ženom, misao vodilja i opsesija bila mu je Troja.

Iako je javnost ismijavala njegovo vjerovanje u istinitost epa, držeći da je Ilijada tek zbirka le­gendi, izmišljenih priča, a Troja najobičnija fikcija, Schliemann je uspio, služeći se Ilijadom kao “turističkim vodičem” i vjerujući u svaki detalj Homerovih opisa, napokon ostvariti svoj cilj – u Maloj Aziji u blizini Dardanela i brda Hisarlik pronaći Troju. Ali koju Troju? On je vjerovao – Homerovu.

Iskopavši rov kojim je duboko zašao u Hisarlik, pronašao je, uz osta­le nalaze, i blago goleme vrijednosti – oko tisuću zlatnih pre­dmeta. Nazvao ga je po kralju Troje “Prijamovo blago”. No, kad mu se u iskapa­njima pridružio i arhitekt Wilhelm Dörpfeld, počeli su su­mnjati u postojanje samo jedne Troje. Kasnije je utvrđeno da je blago pripadalo kultur­nom sloju Troje II koja je oko tisuću godina starija od Homerove. Do danas je utvrđeno postojanje devet glavnih kulturnih slojeva, devet Troja, a detaljnija proučavanja pokazala su da je moguće razlučiti čak četrdesetak različitih faza. Homerova Troja označena je kao Troja VI i Troja VII A.

Iako mu moderna arheologija zamjera amaterizam, nestručnost i uništavanje mlađih slojeva, treba uzeti u obzir da je arheologija tada činila svoje prve korake, a Schliemann s pravom nosi naziv njena oca.

Ozbiljna i velika, revizijska istra­živanja, koja su od 1932. do 1938. godine proveli stručnjaci na čelu s C. W. Blegenom sa Sveučilišta u Cincinnatyju, uvela su red u ispremiješane slojeve. Godine 1992. timovi sa sveučilišta u Cincinnatyju i Tübingenu, opremljeni najsuvremenijom opremom, došli su do novih otkrića. U sloju Troje VI otkri­ven je dubok jarak koji opasuje donji grad, a od tvrđave je udaljen četiristo metara. To otkriće značajno je utoliko što se za Troju VI smatralo da je premalena za Homerovu Troju. Ovako povećana, s dubokim velikim jarkom i debelim visokim bedemima, ona je zaista mogla biti ona Troja koju su Ahejci deset godina uzalud opsjedali. U sloju Troje VII uništene požarom nađeni su vrhovi strijela – dokaz da je stradala u požaru izazvanom ratom, a osva­janje Troje pomoću Trojanskog konja protumačeno je potresom.

Homer

Homer

schliemann_2

Heinrich Schliemann

Trojanski rat se vjerojatno dogodio, iako je manje vjerojatno da mu je uzrok bila otmica lije­pe Helene. Naime, Troja se nalazila na razmeđi trgovačkih putova od Egejskog mora prema obali Male Azije i prema unutrašnjosti Anadolije i Balkanskom poluotoku. Posebno je bila značajna trgovina ba­krom i kositrom. Trojanski rat mogao je biti borba za prevlast nad ovim trgovački i strateški značajnim područjem, a otm­i­ca Helene, ako se doista dogodila, mogla je možda biti samo njegov povod.

Homerova baština

Homerov utjecaj u antičkom svijetu, s prekidom do renesanse, pa do danas jednostavno je čudesan. Homer je najčitaniji pjesnik svih vremena, Ilijada i Odiseja najprevođenije su knjige nakon Biblije. Do pojave tiska otkri­veno je 188 rukopisa ovih epova.

U antici je Homer bio pjesnik nad pjesnicima, “odgajatelj Grka”, kako kaže Platon. Homerove pjesme recitirali su rapsodi zvani homeridi nekad i pred slušateljstvom od preko dvadeset tisuća ljudi. Plutarh je napisao: Homer je odnio pobjedu nad promjenjivošću ljudskog ukusa, on je uvijek svjež i pun mladenačke ljepote, koja uvijek daje uživanje i zadovoljstvo.

Dr. M. Sironić u svojoj raspravi piše: Homerovo živo pripovijeda­nje, jasno izražavanje i zorno crta­nje du­ševnih karakteristika ljudi davnih vremena osvaja nas i danas. Ta je poezija uvijek svježa i puna životne dinamike. Nema djela u svjetskoj književnosti koja su izvršila takav utjecaj kao Homerovi epovi.

Osim što je potaknula razvoj raznovrsnih znanstvenih područja, Homerova Troja posebno je djelo­vala na umjetnost. Nadahnut Tro­jom, Sofoklo je napisao tragedije Ajant, Elektra, Filoktet; Euripid Ifigeniju u Aulidi i Ifigeniju na Tauridi; Eshil Orestiju; Vergilije Eneidu; Racin Ifigeniju u Aulidi; Corneille Andromahu; Shakespeare Troila i Kresidu; Genet Trojanskog rata neće biti.

Poznati i anonimni umjetni­ci nadahnuti Trojom slikali su na vazama, amforama, vrčevima i kraterima, na novcu, na pladnje­vima, na rim­skim sarkofazima i brabantskim tapiserijama. Fidija je, potaknut stihom iz Ilijade, isklesao svoga Zeusa.

I glazbena i filmska umjetnost crpile su svoje motive iz Trojanskog rata. Nadahnjujući se Homerovim epom nastale su brojne slike velikih slikara: El Greca, Rubensa, Renoira, Gauguina, Davida i mnogih drugih.

I svakom čovjeku XXI. stoljeća pruža se mogućnost da se u skladu sa svojim željama i sklonostima napaja iz tog velikog izvora.

Autor: Neven Svetec