Kao što su pod slojevima zemlje dugo mirovale ruševine grada Troje, tako su gašenjem antičke kulture uz mnoga pjesnička djela bili zaboravljeni i epovi Ilijada i Odiseja, čekajući novo rođenje. Do njega je došlo u renesansi, kada se probudilo zanimanje za sve što je antičko. Nakon dvije tisuće godina ponovno su otkriveni Homerovi epovi. Pred očima kulturnog svijeta oživio je svijet bogolikih junaka i očovječenih bogova u ratu pod moćnim bedemima Troje. Trojanski rat opjevan je u Ilijadi (Ilij je stariji naziv za Troju), a Odisejeva pustolovina nakon rata u Odiseji.
Iako se Trojanski rat vodio deset godina, Ilijada opisuje događaje iz samo pedesetak dana zadnje godine rata koji se poveo zbog lijepe Helene, kćeri Zeusa i Lede, i Parisa, sina trojanskoga kralja Prijama. Paris je morao presuditi koja je božica najljepša – Hera, Atena ili Afrodita. Odabrao je Afroditu jer mu je ona za nagradu obećala najljepšu ženu svijeta – Helenu, ženu spartanskoga kralja Menelaja. Kada je uz Afroditinu pomoć osvojio Helenu i odveo je u Troju, Ahejci (Grci) su krenuli na Troju da vrate Helenu i osvete nanesenu sramotu. U rat su se uključili i sami bogovi, opredjeljujući se za jednu ili drugu zaraćenu stranu.
U Ilijadi se isprepliću sudbine junaka obje zaraćene strane. Ahilej, najveći ahejski junak, u svađi je s Agamemnonom, zapovjednikom ahejskih snaga pred Trojom, a s Patroklom ga veže divno prijateljstvo. Hektor, najveći trojanski junak, jedan je od pedesetorice Prijamovih sinova. Svi će izginuti, uključujući i Parisa, krivca za početak rata.
Ilijada živo opisuje pojedinačne dvoboje i masovne bitke, prizore hrabrosti i okrutnosti, kaos kopalja, strijela, štitova i bojnih kola. Uz junake ratuju i bogovi služeći se svojim božanskim osobinama, ali često i prijevarama: usmjeravaju strijelce, odbijaju koplja, skrivaju u magli svoje štićenike, s bojišta odnose svoje miljenike kako bi ih spasili od pogibelji. Ali i junaci nasrću na bogove, čak ih ranjavaju i tjeraju u bijeg s bojišta.
Iako bogovi i s jedne i s druge strane pokušavaju promijeniti ishod događaja, ipak je iznad svih Sudbina – neumoljiva, nepromjenjiva, izrečena kroz proročanstva, a njezin ishod ne može promijeniti niti sam vrhovni bog Zeus.
Povijesne činjenice
Što su Troja i Trojanski rat – pjesnička fikcija ili povijesni grad i stvarni događaj iz prošlosti? A Homer? Je li postojao? Tko je bio, kako je izgledao? Je li zaista bio slijep? Gdje se rodio? U kojem je vremenu živio? Je li on autor jednog ili obaju epova i drugih pjesama koje mu se pripisuju? Je li uopće u pitanju jedan autor ili je bilo “više Homera” pa je više pjevanja vješto sastavljeno u cjelinu? Sve u svemu, Homer i ovi veličanstveni epovi privukli su veliku pažnju te su se u rješavanje ovih zagonetki uključili mnogi istraživači. Rasprava o tim pitanjima, poznata kao “Homersko pitanje”, po svoj je prilici započela nakon što su se izgubili pouzdani podaci o Homerovu životu te je on postupno prerastao u mitski lik, a osobito je oživjela u 18. stoljeću i traje do danas.
O Homeru postoji nekoliko nevjerodostojnih životopisa i mnoštvo pretpostavki. Još u antici Homerom su se bavili Herodot i Aristotel. O njemu su pisali Eshil, Sofoklo, Euripid i Vergilije, ali i Byron, Schiller, Bjelinski, Alexander Pope i Gladstone. No, unatoč svim istraživanjima, još uvijek se ne može posve razlučiti što je o Homeru povijesna istina, a što legenda. Vjerojatno je bio stvarna osoba i putujući pjevač, a moguće je da uopće nije bio slijep jer homer na grčkom znači i “slijepac” i “sakupljač”. Po svemu sudeći živio je u 8. st. pr. Kr., pa sigurno nije bio suvremenik Trojanskog rata, a još manje je bio “ratni izvjestitelj”. Za mjesto njegova rođenja nadmetalo se sedam velikih gradova i još petnaestak manjih, no ni za jedan od njih nema čvrstih dokaza, iako je to najvjerojatnije bila Smirna. Čini se da je dulje vrijeme živio na otoku Hiju, gdje je nastala i škola Homerida.
Dvije su najznačajnije teorije o autorstvu epova: analitička (epovi su djela više autora) i unitarna (oba epa napisao je Homer). Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća računalnom su tehnikom provedena lingvistička istraživanja koja su pokazala da je unitarna teorija vjerojatnija.
Heinrich Schliemann o ovome je rekao: “Što se mene tiče, smatram suvišnim riješiti zadatak na kome su toliki doživjeli brodolom i zadovoljavam se Homerovim besmrtnim pjesmama onakvima kakve jesu – prvi plodovi najveličanstvenije literature svijeta i izvor pjesničke inspiracije za sva buduća vremena.”
Što god bila istina, sigurno je da je kod Grka i prije Homera bilo razvijeno bogato pjesništvo: himne bogovima, mitološke i junačke pjesme koje su se pjevale na gozbama, pogrebima i raznim svečanostima. Ilijada i Odiseja zasigurno su nadahnute stvarnim događajima čije su se činjenice predajom mijenjale i gubile, a povijesni događaji postali legende uronjene u bogatu epsku tradiciju.
Da je Troja povijesni grad, dokazao je Heinrich Schliemann koji je još kao sedmogodišnji dječak, zaneseno slušajući kako mu otac čita Ilijadu, uzviknuo: “Ja ću pronaći Troju!” Cijeli je život bio opčinjen Trojom i Homerom. Dok je nevjerojatno brzo učio brojne jezike, putovao Amerikom i Rusijom, trgovao i bogatio se, studirao te se družio s Grkinjom Sofijom koja će mu postati suprugom – misao vodilja i najveća opsesija bila mu je upravo Troja.
Iako je javnost ismijavala njegovo vjerovanje u istinitost epa, držeći da je Ilijada tek zbirka legendi i izmišljenih priča, a Troja najobičnija fikcija, Schliemann je, služeći se Ilijadom kao “turističkim vodičem” i vjerujući u svaki detalj Homerovih opisa, uspio ostvariti svoj cilj: pronaći Troju u Maloj Aziji, u blizini Dardanela i brda Hisarlik. Ali koju Troju? On je vjerovao da je Homerova.
Iskopavši rov kojim je duboko zašao u Hisarlik, uz ostale nalaze pronašao je i blago goleme vrijednosti – oko tisuću zlatnih predmeta. Po trojanskom kralju nazvao ga je “Prijamovo blago”. Međutim, kada mu se u iskapanjima pridružio arhitekt Wilhelm Dörpfeld, pojavile su se sumnje u postojanje samo jedne Troje. Kasnije je utvrđeno da je blago pripadalo kulturnom sloju Troja II koja je oko tisuću godina starija od Homerove. Do danas je utvrđeno postojanje devet glavnih kulturnih slojeva, devet Troja, a detaljnija proučavanja pokazala su da je moguće razlučiti čak četrdesetak različitih povijesnih faza. Homerova Troja označena je kao Troja VI i Troja VIIa.
Iako mu suvremena arheologija zamjera amaterizam, nestručnost i uništavanje mlađih slojeva, treba uzeti u obzir da je arheološka znanost tada tek činila svoje prve korake. Stoga Schliemann s pravom nosi naziv njezina oca.
Opsežna revizijska istraživanja, koja su od 1932. do 1938. godine proveli stručnjaci na čelu s C. W. Blegenom sa Sveučilišta u Cincinnatiju, unijela su kronološki red u ispremiješane slojeve. Godine 1992. timovi sa sveučilišta u Cincinnatiju i Tübingenu, opremljeni najsuvremenijom opremom, došli su do novih otkrića. U sloju Troja VI otkriven je dubok jarak koji opasuje donji grad, a od tvrđave je udaljen četiristo metara. To je bilo važno otkriće jer se do tada smatralo da je Troja VI premalena za Homerovu Troju. Ovako uvećanih dimenzija, s dubokim, velikim jarkom te debelim, visokim bedemima, to je zaista mogla biti ona Troja koju su Ahejci deset godina uzalud opsjedali. U sloju Troja VII uništenom u požaru pronađeni su vrhovi strijela koji dokazuju da je grad stradao u ratnom sukobu, dok se osvajanje Troje pomoću Trojanskog konja smatra metaforom za razoran potres.
Trojanski rat se vjerojatno dogodio, iako je manje vjerojatno da mu je uzrok bila otmica lijepe Helene. Naime, Troja se nalazila na razmeđu trgovačkih putova koji su povezivali Egejsko more, obalu Male Azije, unutrašnjost Anatolije i Balkanski poluotok. Posebno je bila značajna trgovina bakrom i kositrom. Moguće je da je Trojanski rat bio izazvan borbom za prevlast nad ovim trgovački i strateški značajnim područjem, a otmica Helene, ako se doista dogodila, bila je samo povod.
Homerova baština
Homerov utjecaj, od antičkih vremena, s prekidom u srednjem vijeku i ponovnim buđenjem u renesansi pa sve do danas, uistinu je izniman. Homer je najčitaniji pjesnik svih vremena, a Ilijada i Odiseja su najprevođenije knjige nakon Biblije. Do pojave tiska sačuvano je 188 rukopisa ovih epova.
U antici je Homer bio pjesnik nad pjesnicima, “odgajatelj Grka”, kako ga naziva Platon. Homerove spjevove recitirali su rapsodi zvani homeridi, katkad i pred slušateljstvom od preko dvadeset tisuća ljudi. Plutarh je napisao: “Homer je odnio pobjedu nad promjenjivošću ljudskog ukusa, on je uvijek svjež i pun mladenačke ljepote, koja uvijek daje uživanje i zadovoljstvo.”
Dr. M. Sironić u svojoj raspravi piše: “Homerovo živo pripovijedanje, jasno izražavanje i zorno crtanje duševnih karakteristika ljudi davnih vremena osvaja nas i danas. Ta je poezija uvijek svježa i puna životne dinamike. Nema djela u svjetskoj književnosti koja su izvršila takav utjecaj kao Homerovi epovi.”
Osim što je potaknula razvoj različitih znanstvenih područja, Homerova je Troja posebno utjecala na umjetnost. Nadahnut Trojom, Sofoklo je napisao tragedije Ajant, Elektra i Filoktet, Euripid Ifigeniju u Aulidi i Ifigeniju na Tauridi, Eshil Orestiju, Vergilije Eneidu, Racine Ifigeniju, Corneille Andromahu, Shakespeare Troila i Kresidu, Giraudoux Trojanskog rata neće biti.
Nadahnuti Trojom, umjetnici su slikali na vazama, amforama, vrčevima i kraterima1, na novcu, pladnjevima, rimskim sarkofazima i brabantskim tapiserijama. Fidija je, potaknut stihom iz Ilijade, isklesao poznatu skulpturu Zeusa.
Glazbena i filmska umjetnost također su crpile svoje motive iz Trojanskog rata. Nadahnute Homerovim epom, nastala su brojna djela velikih slikara poput El Greca, Rubensa, Renoira, Gauguina i mnogih drugih.
I danas se svakom čovjeku pruža mogućnost da se u skladu sa svojim željama i sklonostima napaja s tog velikog izvora.
1 Velike posude koje su služile za miješanje vina i vode.
Autor: Neven Svetec
