Gotička se umjetnost pojavila iznenada, poput bljeska svjetlosti nakon višestoljetnog mraka srednjeg vijeka. U samo nekoliko godina i, bez prethodnih razvojnih etapa, dosegla je vrhunac u mnoštvu novih elemenata. Intrigantno je kako su graditelji, za koje se još uvijek ne zna otkud su stekli svoja znanja, tijekom samo jednog stoljeća podigli stotinjak savršeno zamišljenih i zadivljujuće izvedenih katedrala.
Katedrala u Chartresu
Gotičke su katedrale jedinstvena sinteza matematičkih i astronomskih spoznaja, graditeljskih, umjetničkih i obrtničkih umijeća nadahnutih najdubljim religijskim osjećajima. Od samih početaka one izmiču pokušajima da ih se u potpunosti rastumači. Svojim podzemnim kriptama, zagonetnim labirintima, veličanstvenim portalima, stupovima i svodovima obasjanim magičnom svjetlošću vitraja, omogućavaju čovjeku susret sa samim sobom, usmjeravajući ga prema vječnosti.
Značaj gotike
Nakon pada Rimskog Carstva većina kulturnih vrijednosti antike uništena je u ratovima u zapanjujuće kratkom vremenu, a znanstvena, umjetnička i filozofska dostignuća gotovo su potpuno pala u zaborav. Europa je utonula u srednji vijek iz kojeg se bilo vrlo teško izdići zbog više razloga. U malim, međusobno neprekidno zaraćenim državicama ljudi su živjeli u feudalnoj izolaciji, desetkovani ratovima i različitim epidemijama. Rijetki putovi, izgrađeni još u rimskom razdoblju, bili su slabo održavani i nesigurni zbog pljačkaških skupina. Jedini baštinici znanja bili su zatvoreni, narodu nedostupni samostani. Slika svijeta svedena je na starozavjetne dogme, a Zemlja je postala ravna ploča oko koje se vrti cijeli svemir. Uslijed ovakvih okolnosti, pojava gotičkih katedrala u Francuskoj sredinom 12. stoljeća bila je izuzetno važna, ne samo zbog originalnosti stila, već i zbog utjecaja na sve društvene aspekte.
Katedrala u Saint-Denisu
Prve katedrale su se počele uspinjati k nebu u Saint-Denisu i Sensu četrdesetih godina 12. stoljeća, a zatim su uslijedile u Laonu i Parizu dvadesetak godina kasnije. Vrhunac rane gotike nastaje u Chartresu i Bourgesu devedesetih godina 12. stoljeća, a kruna su katedrale u Reimsu, Le Mansu početkom 13. stoljeća te Amiensu i Beauvaisu od 1220. do 1240. godine.
Iako je svaka katedrala jedinstvena, sve ih povezuje isti kanon i ista ideja koja se proteže od dubina kripti preko elegantnih stupova i šiljatih svodova do tornjeva, i rascvjetava se u vitrajima i rozetama. Koliko je ta ideja bila snažna, svjedoči činjenica da se munjevito proširila po cijelom kršćanskom zapadu i gotovo nepromijenjena održala cijelo jedno stoljeće, utječući još i na sljedeća tri.
Tko su bili pokretači ove ideje? Otkud im smjelost da se upuste u izradu tako složenih građevina dotad nezamislivih dimenzija? S kojim su sredstvima gradili kada gradovi u to vrijeme nisu imali dovoljno ni za obične obrambene utvrde? Otkud toliki majstori zanata i kako se prenosilo znanje kada znamo da se istovremeno gradilo i na dvadesetak mjesta? Kakva je to snažna vizija poticala ljude da započinju i sudjeluju u pothvatu čiji završetak neće doživjeti? I što je možda najvažnije, zbog čega i radi koga je uopće započela sva ta gorljiva gradnja?
Odgovori na većinu ovih pitanja prekriveni su velom povijesti i postali su zagonetke koje periodički uzburkaju javno mnijenje. Je li samo slučajnost da se upravo prije naglog razvoja gotike proširio utjecaj templarskog reda? Poznato je da su se vitezovi templari vratili nadahnuti iz Svete zemlje, ponovno donoseći u Europu mnoga izgubljena znanja antike, Egipta i Istoka koja su čuvali tada vrlo napredni Arapi.
Vitraj iz Chartresa s prikazima zodijakalnih znakova.
Gotička sakralna arhitektura
Gotička umjetnost nije proizašla iz romanike, kako se često tumači, nego se kao nova forma neovisno razvijala u istom vremenu. Zahvaljujući ponovnom otkrivanju matematike i sakralne aritmetike, arhitektura je obogaćena znanjem koje ne samo da je olakšalo izvedbu građevine, već ju je i obogatilo simboličkim elementima.
Osnovni matematički ključ koji gotičke katedrale čini jedinstvenima je zlatni rez ili zlatna proporcija, a glavno stilsko obilježje gotike jest forma šiljatog luka. Lukom je povezan svaki raspon u katedrali, od najmanjeg prozora do najvećih lukova svoda. Zahvaljujući tome, napetost kamenih blokova sjedinjenih u konstrukciji katedrale čini od nje savršeno profinjen glazbeni instrument kojim odzvanja unutrašnja harmonija. Šiljati svod ima i snažan psihološki utjecaj na čovjeka, djelujući tako da mu “uzdiže” pogled iz horizontalnog svijeta svakodnevnog života prema uzvišenom, nebeskom.
Katedrale Notre-Dame, podignute u čast Našoj Gospi, gotovo savršeno odražavaju na Zemlji zvijezde iz zviježđa Djevice. Zvijezda Spica (Alfa) odgovara Reimsu, Gama Chartresu, Zeta Amiensu, a Epsilon Bayeuxu. U manjim zvijezdama ove konstelacije mogu se prepoznati crkve u Evreuxu, Etampesu i Laonu, također podignute u čast Našoj Gospi.
Osim šiljatog luka, gotički se stil proslavio još jednim osebujnim graditeljskim rješenjem, tzv. kontraforima pomoću kojih su sile pritiska golemog svoda prenesene na vanjske potporne stupove. To je omogućilo podizanje svoda katedrale do iznimnih visina, bez masivnih nutarnjih stupova, te izvedbu zidova kojima dominiraju prekrasno ukrašeni prozori.
Horizontalno, plan gotičkih katedrala sastoji se od tri osnovna geometrijska oblika: kruga, kvadrata i pravokutnika koji označavaju tri važne etape prolaska hodočasnika prema oltaru. Krug se nastavlja na ulazni dio katedrale i ima formu labirinta; kvadrat je označen s četiri središnja stupa na križištu, a iza njega je pravokutnik, nekadašnje mjesto oltara. Vertikalno su također sazdana tri plana – od kripte koja predstavlja podzemni svijet, glavnog broda koji odgovara zemlji, do svoda koji je simbolička predodžba neba. Prema kanonima sakralne arhitekture, upravo ovi arhetipski elementi čine neku građevinu hramom.
Osim gotičkog luka koji vertikalizira uzdužni brod katedrale, uvedeno je još jedno graditeljsko rješenje: vanjski kontrafori pomoću kojih se sile pritiska golemih lukova svoda prenose na vanjske potporne stupove. Upravo to rješenje omogućuje postizanje velikih visina ovih katedrala.
Osnovna osobina gotičkih katedrala je orijentacija glavnog dijela hrama prema istoku i točki izlaska Sunca u trenutku posvećenja. Ništa manje važna karakteristika vezana je uz njihov smještaj i raspored. Podizane su na svetim mjestima – drevnim mjestima hodočašća iz pretkršćanskih vremena. Uglavnom su to posebno istaknuta mjesta u prirodi poput brda, izvora, rijeka ili otoka, što od njih čini prirodna svetišta. Jedna od nerazjašnjenih zagonetki vezana je uz razmještaj najranijih gotičkih katedrala posvećenih Djevici Mariji. Katedrale Notre Dame zajedno formiraju skup točaka na karti koje na Zemlji reproduciraju raspored zvijezda u zviježđu Djevice.
Gotičke katedrale držale su se tradicionalnog tlocrta u obliku latinskog križa. Uzdužni brod (kor), transept i apsida spajaju se u križištu, a iz apside se zrakasto šire kapele.
Portali
Osebujnost gotičkih katedrala ogledava se i na portalima. U doba kada je malo ljudi znalo čitati i pisati, uključujući i vladare, na bogato ukrašenim portalima razotkrivala su se znanja dotad skrivana u samostanima. Kipovi grupirani oko vrata i reljefi na nadvratnicima i timpanima predstavljaju ne samo Bibliju pretočenu u kamen, nego i iznenađujuće široko poznavanje antičke tradicije i drugih zaboravljenih starih kultura.
Osim što su svi remek-djela kiparske umjetnosti, začuđuje i njihov broj. Svaka katedrala okružena je stotinama kipova i tisućama savršeno isklesanih reljefa. Kao da je i najskromniji šegrt, potaknut nadahnjujućom snagom zajedništva, klesao poput poznatih velikana renesanse. Nama, i nakon toliko vremena, ovo može biti poučan primjer kolika je snaga molitve učinjene rukama iz plemenitih pobuda jer ovakva se čuda ne mogu postići ni zlatom ni prisilom. Nije slučajnost i što su skulpture izvorno bile smještene isključivo s vanjske strane katedrala, a njihovo razumijevanje ovisi o učenosti promatrača.
Gotičke katedrale uglavnom imaju tri portala – zapadni, sjeverni i južni, svaki s trojim vratima.
Prikaz labirinata iz Chartresa. Labirint nalazimo u katedralama Chartresa, Amiensa i Reimsa. Smješteni su u središnjem brodu, blizu zapadnog ulaza. Hodočasnici su ih nekada prolazili na koljenima.
Zapadni portal je mjesto ulaska u katedralu, mjesto gdje bi hodočasnik trebao napustiti svjetovno da bi se mogao susresti sa svetim. Zbog toga reljef iznad središnjih vrata prikazuje Krista u trenutku uzašašća, jasno ukazujući na to da se do vječnog dolazi isključivo smrću prolaznog. Značenja reljefa sa znakovima zodijaka i prikazima nalik alkemijskim postupcima su izgubljena.
Sjeverni portal je najtamniji dio katedrale. Prikazani su starozavjetni događaji, dolazak Kristov, njegovo rođenje, očitovanje pred pastirima i poklonstvo kraljeva.
Prikazi na južnom portalu veličaju Krista s apostolima. Mučenici i svjedoci vjere prikazani su kako stoje nad vlastitim kušnjama. Najupečatljiviji je prikaz Krista kako stoji nad čudovištima, tj. iznad svih dvojnosti i proturječja, a ujedno povezuje i podupire kraljevstvo nebesko. U ruci drži zatvorenu knjigu, naglašavajući vrijednost proživljenog znanja.
Katedrala u Chartresu. Vitraji su zidovima od svjetla zamijenili oslikane zidove romaničkih crkava.
Materijalno svjetlo, kako ono stvoreno prirodom na nebu tako i ono stvoreno na zemlji ljudskom vještinom, samo je slika jasnog svjetla spoznaje te iznad svega samog Istinskog svjetla. Opat Suger
Unutrašnjost
Svaka katedrala u svojoj dubini skriva kriptu, svijet podzemlja, ali ne u značenju pakla, već sjedišta nevidljivih snaga povezanih s misterijem uskrsnuća. U kriptama se uglavnom slavila Djevica Marija u liku Crne Gospe izrađene od tamnog drveta. Njezina čudotvornost i iscjeliteljska moć često su bile razlog hodočašća. U najstarijim vremenima kripte su služile i kao krstionice.
Unutrašnjost katedrale predstavlja mjesto ostvarenja “ovozemaljskog života”, mjesto boravišta za kratki životni vijek. Čovjek se kreće horizontalnim planom povrh kripte, ali ispod svoda, i prvo nailazi na labirint – simbol svih nutarnjih lutanja. Hodočasnici su ga nekada prolazili na koljenima. Dolaskom do središta labirinta, čovjek zapravo stiže do svog vlastitog središta.
Vitraji, još jedan dragulj gotičke umjetnosti, zamijenili su oslikane zidove romaničkih crkava zidovima od svjetla, stvarajući izniman dojam. Majstori staklari su iznutra izveli ono što su izvana izradili klesari i kipari. Staklima različitih boja i geometrijskih oblika stvorili su ne samo različite biblijske prikaze, već i rozete u obliku mandale, prikaze zodijaka, ali i važne događaje iz francuske povijesti. Vitraji raspršuju svjetlost Sunca u bezbroj boja, ukazujući na to da se iza vidljivog mnoštva krije jedinstvo. Čarolijom svjetla prenesena je sveta poruka. Stari vitraji su posjedovali kvalitetu i kolorit koji se danas ne mogu ponoviti na način gotičkih majstora. Staklo je bilo obrađeno tako da je propuštalo točno određenu količinu svjetlosti. Zahvaljujući tome, u unutrašnjosti gotičkih katedrala jednaka je količina svjetla i usred dana i u polutami sumraka.
Posrednička uloga katedrale kao hrama kristalizira se na mjestu križišta uzdužnog i poprečnog broda. To je najvažnije mjesto jer se sjedinjuju horizontalna i vertikalna os. To je mjesto fiksiranog vremena i prostora, mjesto uzašašća. Doći na to mjesto cilj je svakog hodočasnika.
Rijetko su se kada u povijesti ponovili sličan optimizam i kolektivno sudjelovanje u izgradnji sakralnih objekata koji su vladali u tada siromašnoj i zaostaloj Francuskoj. Očito su idejni začetnici i graditelji postigli svoju namjeru da izgradnjom katedrala pokrenu ljude, od najsiromašnijih do najimućnijih, kako bi kroz vlastito sudjelovanje otkrili ili obnovili temeljni smisao religije. Jer, religare znači “povezati”, “sjediniti”, a označava vječnu potrebu čovjeka da se poveže sa samim sobom, s drugima i s Bogom. I doista, ima li boljeg načina za to od zajedničkog rada čiji je rezultat hram podignut u slavu Boga?
Autor: Atila Barta
