Poljica se nalaze u neposrednoj blizini Splita, na njegovoj istočnoj strani. Obuhvaćaju područje omeđeno tokom rijeke Cetine na sjeveru i istoku, morskom obalom na jugu, rijekom Žrnovnicom i padinama planine Mosor na zapadu. Podijeljena su na gornja, srednja i donja ili primorska Poljica. Sačinjava ih dvadesetak sela, a stanovništvo je kroz povijest brojilo između pet i deset tisuća stanovnika. Svoje ime zahvaljuju brojnim malim, okruglastim poljima koja se nalaze u tom kraju. Agrarno-stočarska djelatnost mediteranskog tipa u prošlosti je činila osnovu njihove ekonomije.
Sudbina je htjela da se Poljica nađu na granici moćnih država Istoka i Zapada pa ipak su uspjela sačuvati značajnu autonomiju što ih, uz Dubrovnik, čini jedinstvenim na ovom području.
Kao i ostali dijelovi Dalmacije, ovo je područje bilo naseljeno ilirskim plemenom Delmati. Prema legendi, nakon doseljavanja Hrvata iz Bosne su došla trojica braće – Tješimir, Krešimir i Elem, potomci bosanskog kneza Miroslava. Osnovali su Župu poljičku i utemeljili stalež didića – prvih poljičkih plemića.
Iako se benediktinski samostan sv. Petra spominje u jednoj ispravi još u 11. stoljeću, pravi su nositelji pismenosti u Poljicima bili popovi glagoljaši koji su njegovali bogoslužje na hrvatskom jeziku. Oni su bili nositelji narodne kulture i čuvari pradjedovske tradicije. Dokaz tome je činjenica da su upravo glagoljaši zapisali narodne običaje i nepisana pravila ponašanja u Statut Poljičke Republike, koji je pisan bosančicom (poljičicom) pretežno na štokavskom narječju, uz dijelove na čakavskom. To upućuje i na njihovu bliskost s Crkvom bosanskom, ali o tome, nažalost, nema sačuvanih povijesnih podataka.
Popovi glagoljaši svojim se načinom života, odjećom i obućom nisu razlikovali od ostalih seljaka; nakon obavljanja crkvene službe radili su u polju i tako se prehranjivali pa nisu bili na teret lokalnom stanovništvu. Takvo je ponašanje izazivalo revolt crkvenih vlasti u Splitu, ali glagoljaši su ustrajali iskazujući tako tipičnu karakternu osobinu Poljičana – upornost i odanost pradjedovskoj tradiciji. U doba najveće turske opasnosti neki su glagoljaši izbjegli na Brač i ondje osnovali samostane, takozvane pustinje, od kojih su najpoznatije Blaca i Zmajeva špilja.
Poljičko je društvo od samih početaka bilo organizirano u tzv. Župu poljičku ili Kneževinu koja se u nekim tekstovima naziva i Poljička Republika. Organizacija društva bila je utemeljena na dogovoru i suradnji plemića (didića i kasnije ugričića) i pučana. Upravo suglasje tih dviju skupina omogućilo je dugotrajni opstanak Poljica kao autonomne zajednice. Ostaci ilirskog romaniziranog stanovništva postupno su se pohrvatili, a preostalim Vlasima, koji su se bavili stočarstvom, priznata su određena prava.
Feudalizam je tek marginalno prodro u Poljica, uglavnom u krajeve bliže Splitu gdje je živjelo najviše pučana. Darovnica Petra Crnog iz 1080. godine po prvi put spominje plemiće (nobiles). Plemići se dijele na didiće, potomke prvih istaknutih doseljenika iz Bosne, i takozvane ugričiće, koje su zbog zasluga imenovali ugarsko-hrvatski kraljevi. To su bili mali seoski plemenitaši koji su uspjeli dio pučana podvrgnuti svojoj vlasti i pretvoriti ih u tzv. kmetiće. No, ovdje je prije riječ o kolonatskom odnosu nego o klasičnom feudalizmu, jer su kmetići mogli napustiti posjed gospodara. Ostali pučani sačuvali su svoju neovisnost.
Zanimljivo je da su Poljičani uspjeli uspostaviti sklad između različitih društvenih skupina: plemića, pučana, kmetića i Vlaha. Zajednički su upravljali Poljicima, a prava i obveze pojedinaca kao i svih društvenih skupina zapisali su u Statut Poljičke Republike. Statut je napisan u 15. stoljeću, a temeljio se na običajnom pravu.
Tijela vlasti bili su zajednička za sva Poljica. Kolektivno tijelo vlasti bio je Poljički stol ili Poljičko viće, a individualnu vlast imao je veliki knez. Svako selo imalo je i svoga glavara kojeg su ponegdje zvali mali knez. Sastav Poljičkog stola mijenjao se kroz vrijeme, a činili su ga veliki knez, tri ili više sudaca, nekoliko plemića i malih knezova. Osim savjetodavne uloge, bili su nadležni za donošenje tajnih odluka za koje nije smjela znati šira javnost.
Velikog kneza birali su zajedno plemići i predstavnici dvanaest plemena zajedno. Birao se na godinu dana, a dužnost mu je bila obilaziti Poljica te zajedno sa sucima donositi presude u sporovima. Prema potrebi je svoje pravosudne ovlasti mogao prenijeti na seoske ili male knezove.
Povremeno su se za cijela Poljica održavali narodni zborovi na kojima su se donosile najvažnije odluke, primjerice o ratu i miru ili o odnosima s drugim državama. Svako je selo imalo i svoje seoske zborove na kojima su birali malog kneza i odlučivali o stvarima lokalnog značaja.
U tome se poljičko društvo bitno razlikovalo od uobičajenih feudalnih odnosa u kojima kralj i plemići odlučuju o svemu, dok ostali društveni slojevi imaju samo obveze, a vrlo ograničena prava. U Poljicima su svi odlučivali, ali ipak razmjerno društvenom statusu.
Premda Poljičani i danas poštuju poljičku tradiciju, Župa poljička službeno je prestala postojati u vrijeme napoleonskih ratova. Napoleonova vladavina nije imala nimalo sluha za lokalne običaje. Iako su joj se Poljičani žestoko opirali, francuska vojna sila bila je jača. No, unatoč tome što je ratovao protiv Poljičana, francuski maršal Marmont izuzetno ih je cijenio. Poznata je njegova izjava: “Poljičani su narod koji nikad nije trpio gospodara. Oni ne poznaju feudalizam, svi su slobodni i jednaki pred zakonom. Njihova mala država bila je uređena mudrije nego mnoge velike.”
Upravo zahvaljujući izraženom zajedništvu, Poljica su kroz duga stoljeća uspjela sačuvati visok stupanj autonomije. Iako su priznavali vrhovnu vlast raznih vladara i država, od hrvatskih narodnih vladara i hrvatsko-ugarskih kraljeva do Mlečana, Turaka i Austrijanaca, Poljičani su živjeli po svojim zakonima i slobodno.
Autor: Joško Dvornik
