Čini se da je život suvremenog čovjeka usredotočen na ostvarenje što veće udobnosti i težnju za uglavnom materijalnim napretkom. Kao rezultat toga, suočavamo se s velikim problemom iscrpljivanja resursa našeg planeta i globalnom zabrinutošću za naš opstanak na Zemlji. Činjenica da je ekološki aktivizam u porastu ohrabruje, ali i naglašava da se događa nešto jako loše što treba ispravljati. Iako prepoznajemo potrebu za većom usklađenošću s prirodom, naš životni stil nije u skladu s tom spoznajom. Što zaista znači živjeti u skladu s prirodom vjerojatno je mnogima od nas nepoznanica.
U prošlosti su mnoge drevne civilizacije i plemena diljem svijeta živjeli stilom koji je bio više u skladu s prirodom i prožet dubokim razumijevanjem i poštovanjem prema okolišu. Antropološki rad Geralda Weissa i njegovo istraživanje amazonskog plemena Ašaninka, poznatog i kao Campas, bacili su svjetlo na neke drevne principe koji su plemenu pomogli da živi u simbiozi s izazovnim okruženjem.
Ovaj se tekst odnosi na rad Geralda Weissa Kozmologija Campa – svijet šumskog plemena u Južnoj Americi. Weiss je šezdesetih godina prošlog stoljeća otputovao u amazonsku regiju i prikupljao informacije o njihovom načinu života. Može li se način života onih čiju kulturu nazivamo “primitivnom” primijeniti na nas koji živimo “pametnim” stilom 21. stoljeća?
Istražujući njihova vjerovanja i običaje, možda bismo mogli učiniti korak naprijed u osvještavanju činjenice da čovjek nije odvojen od svoje okoline, već je dio duboko povezane mreže života.
Povezanost s prirodom
U vrijeme Weissova istraživanja Ašaninke su živjeli u nomadskim naseljima, seleći se ovisno o raspoloživim resursima u okruženju. Stoga su njihovi životi bili usko povezani s prirodnim ciklusima Zemlje. Morali su pratiti i oslanjati se na godišnje cikluse, izmjene dana i noći, čak i cikluse vezane uz Mjesečeve mijene. To znanje bilo je uvjet njihova opstanka: znati opažati pravo vrijeme i mjesto za pecanje, gdje i u koje doba pronaći voće, naučiti poštovati i čitati prirodu. To se znanje poštivalo i prenosilo pripadnicima plemena kroz generacije. Njihova veza s prirodom bila je toliko izravna i jaka da su štovali prirodne pojave same po sebi ne pridajući im materijalnu formu. Nisu imali idole kojima bi se klanjali niti prikaze bilo kojeg boga ili duha. Prema antropološkim istraživanjima, Sunce, Mjesec i vatra bili su glavni objekti njihova štovanja. Shvaćali su da njihovi životi uvelike ovise o ovim elementima i zato su njima posvećivali svoje ceremonije. Oni koji su sudjelovali u ovim obredima kažu da Ašaninke vjeruju kako je sve međusobno povezana cjelina pa je očitovanje njihove zahvalnosti cijelom svemiru središnje načelo njihova načina života.
Ja sam duša
Ašaninke sebe smatraju dijelom te cjeline. Njihov sustav vjerovanja počiva na temeljnoj premisi o postojanju duše. Sve je duša, od biljaka i životinja pa do svemira. Sve je povezano i treba se uskladiti. Stoga je za Ašaninke najvažnije uspostaviti savez s vlastitom dušom i preuzeti odgovornost za njezine potrebe. Djelovanje u skladu s prirodnim zakonima odgovornost je svakog pojedinca. To nije samo u interesu njegove duše, već je doprinos cijeloj međusobno povezanoj mreži života: sve je jedno, čovjek nije odvojen od prirode.
Nije nam lako u potpunosti shvatiti što za rođenog Ašaninku znači preuzeti odgovornost pa navedimo primjer: ako se netko razboli nakon što je pojeo nejestiv plod – imajući u vidu da uglavnom konzumiraju neprerađenu prirodnu hranu – to je njegova odgovornost jer nije bio usklađen s prirodom i nije prepoznao da taj plod nije za jelo. Ovaj vrlo jednostavan primjer zorno pokazuje da odgovornost za izbor, čin i njegove posljedice u potpunosti leži na samoj osobi.
Filozofski, mogla bi se napraviti paralela između ove ideje neusklađenosti i ideje karme u indijskoj tradiciji koja ukazuje da je naša obaveza preuzeti odgovornost za vlastito ispravno postupanje kako bismo slijedili smjer koji je zacrtala Dharma, definirana kao vrhovni zakon prirode.
Prirodni poredak i smrt tijela
Prema Weissovim zapisima, Ašaninke ljudska bića smatraju dušama koje za ovaj život uzimaju tijelo, iz čega proizlazi i njihov odnos prema smrti. Prirodnu smrt shvaćaju sasvim drugačije od nas. Ne-prirodna smrt je samo ona koja pogađa dušu, primjerice, ako je opsjedne zao duh pa tijelo počne propadati.
Sve drugo, nesreća s teškim ozljedama ili ranjavanje smatra se prirodnom smrću jer propada samo tijelo i umire, dok duša nije u opasnosti.. Nije važno je li član plemena mlad ili star.
Ašaninke vjeruju da mnogi duhovi prirode svakodnevno utječu na ljude. Ti se duhovi prirode mogu očitovati u vidljivim oblicima (Sunce, Mjesec, biljke…), ali i posredno, putem slabosti i bolesti. Djelovanje duhova prirode ukazuje na dobru ili lošu usklađenost s prirodom.
U tradiciji Ašaninka i drugih plemena amazonske regije šamani imaju važnu ulogu u podučavanju i pomoći u ispravljanju neusklađenosti. Oni su ključna poveznica između života i prirodnih zakona. Kroz obrede i ceremonije šamani pomažu članovima plemena da zaštite svoje duše i donose ispravne odluke.
Iako su danas Ašaninke još uvijek vrlo povezani s prirodom (između dvadeset pet do sto tisuća ih još uvijek živi u Amazoniji), nadirući moderni svijet sve ih više udaljava od korijena njihove tradicije i njezino očuvanje je ugroženo; njihovi domovi, zemlja i šume u kojima su živjeli stoljećima sada su meta rudarske i drvne industrije ili masovne poljoprivrede. Ipak, kultura Ašaninka sadrži neka vrlo praktična učenja – razlikuju ono što je bitno i vječno od onoga što je prolazno i izvanjsko. Najvažnije je hraniti dušu i zaštititi je od propadanja. Tijelo je samo privremeno vozilo za smještaj duše. Ovo načelo bitno se razlikuje od načina razmišljanja suvremenog čovjeka koji je postao rob pohlepnih želja tijela na svim razinama: fizičkoj, mentalnoj i emocionalnoj.
Ako smo svi duša, možemo li smanjiti odvojenost od drugih ljudi, od životinja i biljaka, od okoliša? Ne uviđamo li da dugoročno rješenje naših ekoloških problema ne može biti samo smanjenje potrošnje goriva ili sadnja više drveća, koliko god to bilo korisno? Moramo ići mnogo dublje, imati jasnu predodžbu tko smo i koja je naša uloga kao sastavnog dijela prirode.
Ašaninke su uspješno usvojili ideju odgovornosti prema sebi, zajednici i prirodi i djeluju u skladu s njom. Možemo li se mi preusmjeriti s kulture natjecanja na kulturu suradnje, s naglašavanja individualnih prava na ispunjavanje naših obveza prema drugima, s promatranja blaga Zemlje kao resursa na preuzimanje skrbništva nad ovim prekrasnim planetom koji zovemo dom?
Možda bismo oživljavanjem ovih univerzalnih načela drevne mudrosti, koja su prakticirale tolike kulture diljem svijeta, mogli uzdići svijest i jasnije prepoznati vlastitu ulogu u međusobno povezanoj i međuovisnoj mreži života.
Autor: Axelle Defrasne
S engleskog preveo: Josip Matković
