Promatrajući današnji svijet, mnogi se vjerojatno, kao i ruski književnik i filozof Lav Nikolajevič Tolstoj krajem 19. stoljeća, pitaju što nam je dakle činiti? Ako nismo zaokupljeni isključivo vlastitim interesom, odnosno ako nismo ravnodušni prema patnji koja nas okružuje, ne možemo si ne postaviti ovo pitanje, bez obzira u kojem vremenu i u kojem kutku svijeta živjeli.

U svojoj knjizi pod nazivom Što nam je dakle činiti?, Tolstoj opisuje svoje iskustvo susreta s posljedicama društvenog uređenja u kojem jedan sloj ljudi lagodno živi iskorištavajući drugi. Upravo ga je šokantan susret s prosjacima, odbačenim starcima i djecom koja umiru od gladi, bolesnicima bez liječničke skrbi i prostitutkama, suočio sa slojem bogatih, kojem je i sam pripadao i unutar kojeg je pronašao uzrok nedaća onih koji mu nisu pripadali. Ta ga je spoznaja toliko uznemirila da nije mogao odustati od potrage za praktičnim rješenjem, koliko god ono neugodno bilo: Kao prvo, ja sam na pitanje što nam je činiti sebi odgovorio: ne smijem lagati ni sebi ni drugima, ne smijem se bojati istine, kamo me god ona odvela.

Ne bojati se onoga što ćemo otkriti, ključno je želimo li zaista nešto učiniti. Da bismo promijenili nešto u našoj okolini, moramo početi od sebe, a težinu samog pothvata koji sa sobom povlači izlazak iz uljuljkanosti u konformizam i onog lažnog visokog mišljenja o sebi i svojem položaju, ne smijemo doživljavati kao nepremostivu prepreku. S ovom se istinom Tolstoj suočio na samom početku svog dobro­tvornog rada.

Naime, na vlastito traženje uključio se u popisivanje stanovništva Moskve kako bi se upoznao s konkretnim teškoćama sirotinje te da bi zatim s tim upoznao bogate u cilju prikupljanja novca i rješavanja njihovih problema. No, shvatio je da svi ti ljudi, osim što se moraju najesti i skloniti od hladnoće, imaju čitav dan koji ovako ili onako moraju proživjeti kao i svi drugi. Shvatio je da se ti ljudi i srde, i dosađuju, i međusobno ohrabruju, i žaloste i vesele, i da njegov zadatak ne može biti samo to da se nahrani i odjene tisuću ljudi kao da se hrani i sprema u štalu tisuću ovaca, nego mora biti takav da ljudima učini dobro. Ljudima, od kojih je svatko od njih čovjek kao što je i on sam, s istom prošlošću, sa strastima, iskušenjima, zabludama, mislima i pitanjima, zbog čega je osjetio nemoć pred težinom zadatka kojeg se prihvatio. Shvatio je da se štene može udomiti, tetošiti, hraniti i naučiti kako se nosi lovina te mu se veseliti, ali čovjeku nije dovoljno da ga se tetoši, hrani i uči grčki jezik: čovjeka treba naučiti kako živjeti, to jest uzimati manje i davati više… Drugim riječima, shvatio je da dobro nije u davanju novca, nego u brižnom međuodnosu ljudi. ­To je jedino potrebno.

Dakle, potreban je takav zaokret u stavu. Bez toga, stavili smo kratkoročni flaster na društveni problem i uljepšali vlastitu sliku o sebi, a uzrok problema ostavili netaknutim. Da bismo došli do srca problema, najprije moramo doći do vlastitog srca, a ono će pronaći put do srca drugog čovjeka i tada ćemo znati kako mu možemo pomoći. I zato je smatrao da se ne smije osnovati nijedno dobrotvorno društvo, publiciteta uopće ne smije biti, ne smije biti sakupljanja novca na balovima, bazarima ili u kazalištima; ne smije se javno objavljivati da je knez A. darovao tisuću rubalja, a počasni građanin B. tri tisuće; ne smije biti zaklada, prikupljanja sredstava ili popisivanja darovatelja – glavno je da nema popisivanja tako da ne bude prisutan ni najmanji trag bilo kakve institucije, ni državne, ni dobrotvorne.

Želimo li zaista nešto učiniti, ne možemo nastupati trgovački. Uživati u komoditetu nezainteresirani za posljedice i zatim isto tako nezainteresirano bacati mrvice uživajući u svom odrazu milostivog čovjeka. Činiti dobro znači činiti nešto što je dobro za čovjeka. Ali da bi znao što je dobro za čovjeka, treba s njim biti u ljudskim, tj. u dobrim i iskrenim odnosima. I stoga, da bismo činili dobro, nije nam potreban novac nego, u prvom redu, sposobnost da izađemo, bar na neko vrijeme, iz okvira vlastitog života.

Izlazak iz okvira vlastitog života, odnosno briga za druge, pretpostavlja nadilaženje vlastitog egoizma jer ako su ljudi stvarno pozvani da duhovnim radom služe drugima, onda će oni u tom radu vidjeti samo dužnost, te će je ispunjavati uz trud, siromaštvo i samoodrica­nje. Potrebno je uložiti napor kako bismo premostili jaz između naših misli i djela, bez potrebe da se opravdavamo: da, tako je to u teoriji, ali što je u praksi? Baš kao da je teorija tu zato da bismo mogli voditi pametne razgovore, a ne zato da bi se svaka praksa, tj. djelatnost, neizbježno temeljila na njoj. Vjerojatno na svijetu ima mnogo glupih teorija kad je tako neobično stajalište postalo toliko rašireno. Teorija je sve ono što čovjek misli o predmetu, a praksa je ono što radi. Kako je onda moguće da čovjek misli jedno, a radi drugo? Ako po teoriji pečenja kruha najprije treba zamijesiti kruh pa ga zatim staviti peći, onda, izuzev luđaka, nitko tko poznaje teoriju neće učiniti obratno.

No, mi to obično radimo. Najčešće nesvjesno. Zaokupljeni smo raznim potrebama, željama, poslovima, a zaboravljamo sebi postaviti pitanje čemu sve to, pa se čini da je čovječanstvo zauzeto trgovinom, paktovima, ratovima, znanošću, umjetnošću, ali za čovječanstvo je važan samo jedan posao, i ono radi samo jedan posao – ono sebi razjašnjava moralne zakone po kojima živi. Moralni zakoni već postoje, čovječanstvo ih sebi razjašnjava, što je u očima čovjeka kojemu moralnih zakona ne treba, koji po njima ne želi živjeti, nešto sasvim nebitno i neprimjetno. A to razjašnjavanje moralnog zakona nije samo glavni, nego jedini posao čovječanstva, a koliko se njime bavimo, vidljivo je u našim postupcima. Znači, kroz sve što radi­mo, prilika je da se uskladimo s moralnim zakonom, odnosno da se naučimo raditi stvari humano.

Otkrivši taj jedini zadatak čovječanstva, došli smo i do odgovora na naše početno pitanje: što nam je dakle činiti? Ni manje, ni više, nego ono što se očekuje od nas. Svatko u svom okviru djelovanja, jer što se veći broj pojedinaca u određenoj zajednici bude bavio ovim po­slom, za zajednicu je izglednije da će postati humanija.

U svom približavanju moralnim zakonima, Tolstoj je shvatio da čovjek, osim što mora živjeti za vlastito dobro, mora raditi i za dobrobit drugih; pa ako već uzimamo usporedbe iz životinjskog svijeta, kao što to neki ljudi rade kad nasilje i borbu brane tako što ih uspoređuju s borbom za preživljavanje u životinjskom svijetu, onda trebamo uzimati primjere društvenih životinja, poput pčela. Zato je čovjek pozvan – ne samo ljubavlju prema bližnjem koja je u njega umetnuta, nego i razumom, i samom vlastitom prirodom – služiti drugim ljudima i općim ljudskim ciljevima. Shvatio je da je taj prirodni zakon čovjeka nužan za ostvarivanje vlastite svrhe na zemlji, a time i vlastite sreće, i da se taj zakon krši kad ljudi nasiljem, kao pčele grabežljivice, oslobađaju sebe od rada, iskorištavaju tuđi rad ne usmjeravajući ga prema općim ciljevima, nego prema ostvarenju vlastitih podivljalih želja, zbog čega kao i pčele grabežljivice ginu.

Tolstoj uzima za primjer Rimsku Republiku i navodi kako se njezina moć nije krila u mogućnosti da njezini građani žive raskalašeno, nego u tome što je među njima bilo plemenitih građana. I to je moć koja nam je dana, ali koju se moramo naučiti razvijati i koristiti. Moć da budemo plemeniti. No, naše su slabosti uvijek spremne dočekati takvu inicijativu argumentiranim opravdanjem. Kažu: Djelatnost jednog čovjeka kap je u moru. Kap u moru! No, Tolstoj nas podsjeća da naša kap ima snagu koje često nismo svjesni dok je ne stavimo u pokret. Ima jedna indijska priča o čovjeku kojem je biser pao u more. Da bi došao do njega, čovjek je uzeo vjedro i počeo zahvaćati more i izlijevati ga po obali. Radio je tako bez prestanka, i sedmog se dana morski duh uplašio da će čovjek isušiti more te mu je donio biser.

Da, lakše je ne pokušati, ali ako se usudimo, drugima ćemo pokazati da je moguće nešto što su dotad mislili da nije. Dogodit će se to da će i drugi ljudi uvidjeti kako je dobro koje traže posvuda – ovdje, oko nas samih, da se naizgled nerješiva proturječja između savjesti i uređenja svijeta mogu riješiti na najlakši i najradosniji način, tako da se umjesto straha od ljudi oko sebe, trebamo s njima zbližavati i voljeti ih.

Kako? Od kuda početi? Ne moramo ići daleko niti čekati neki poseban trenutak. Svakodnevica nam nudi pregršt mogućnosti za rješavanje proturječnosti između naše savjesti i uređenja svijeta. Ona je mjesto na kojem se iskušavaju i potvrđuju naše moralne vrije­dnosti i ovdje ne vrijedi izgovor da je život takav i gotovo; nije život takav, nego ga mi činimo takvim. ­Svijet u kojem živimo odraz je naše ljudskosti. Mi možemo razbuktavati svjetlo koje je u nama, a možemo ga i ugasiti. Izbor je na nama.

Autor: Doris Toić