Moj pravi i jedini cilj je istražiti međusobno prožimanje i interakciju svih sila prirode…
Alexander von Humboldt, njemački prirodoslovac iz 19. stoljeća, svojim je životom utjelovio ideal istraživača, čovjeka vođenog dubokom težnjom za otkrivanjem skrivenih zakona prirode. Smatrao je da su “potraga za znanjem i otkrivanje radost i pravo čovječanstva”.
U 19. stoljeću znanstvenici su oživjeli drevno učenje prema kojem je Zemlja živi organizam, dio ogromnog bića – kozmosa. Humboldtova putovanja, eksperimenti i spoznaje transformirali su europsku znanost 19. stoljeća, a njegovo “uvjerenje da Zemlju smatra velikom cjelinom” dovelo ga je do toga da klimu definira kao objedinjujuću globalnu silu i ustvrdi da postoji koevolucija živih bića, klime i Zemljine kore, što je suština suvremene teorije Gea. Vođen idejom o jedinstvu prirode koju pokreću i oživljavaju unutarnje sile manifestirajući se kao prirodni zakoni, posvetio je život otkrivanju njezinih fenomena. Napisao je: “Ništa u prirodi ne postoji samo za sebe; svi elementi, ispreplićući se i povezujući međusobno, sudjeluju u njenom tkanju. (…) Moj pravi i jedini cilj je istražiti međusobno prožimanje i interakciju svih sila prirode.”
Unio je nove znanstvene elemente i smjele postavke u gotovo sva područja prirodnih znanosti: geologiju, botaniku, zoologiju, antropologiju, arheologiju, oceanografiju, meteorologiju… i ostavio za sobom neizbrisiv trag. “Alexander von Humboldt posjeduje svestranost genija kakvu do sada još nisam vidio. Koja god bila tema razgovora, on je kao kod kuće i obasipa nas bogatstvom iz svoje škrinje znanja.” Tako je 1826. godine Goethe opisao ovog svestranog čovjeka koji je još za života postao legenda. U njegovu su čast mnoga mjesta širom svijeta nazvana njegovim imenom, iako neka i nije posjetio. Danas Humboldtovo ime nose planine u srednjoj Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Novom Zelandu i Antarktiku, jezero i rijeka u Sjedinjenim Američkim Državama, najveći ledenjak na Grenlandu, nekoliko biljaka, mineral (humboldtit), morska struja uz zapadnu obalu Južne Amerike, čak i “more” na Mjesecu, te sveučilišta i škole širom svijeta.
Humboldtov glavni doprinos znanosti leži u području koje povezuje sva njegova putovanja i istraživanja – geografiji. Dok se prije Humboldta većina geografa zadovoljavala proučavanjem Zemljina oblika i opisivanjem njenih područja, s Humboldtom započinje novo razdoblje ove znanosti: mjerenje pojava na licu mjesta, klasificiranje podataka i uspoređivanje s rezultatima proučavanja iz drugih područja… Osim toga, u istraživanje uključuje proučavanje ljudi u poslovnim, trgovačkim i društvenim međuodnosima te stanovnike gradova, sela i društvo općenito. U suvremenoj znanosti takav se istraživački pristup široko primjenjuje, ali u tadašnje vrijeme to je bila novost.
Danas imamo na raspolaganju golemu količinu informacija o svemu što možemo zamisliti – trebamo samo otvoriti knjigu ili se “spojiti” na internet. No, tko je i na koji način došao do tih podataka? Kada čitamo knjigu o botanici, ne razmišljamo o tome da je sve te podatke netko morao sakupiti, klasificirati, povezati, proučiti i otkriti njihove zakonitosti te ih zapisati kako bi se sačuvali i mogli upotrijebiti. Humboldt je samo u Južnoj Americi sakupio oko šezdeset tisuća primjeraka raznih biljaka i životinja, otkrivajući veliku raznolikost tropskog živog svijeta. Ondje se njegov rad nastavlja i danas kroz djelovanje Instituta za istraživanje bioloških resursa “Alexander von Humboldt”, čija je zadaća “promicanje, usklađivanje i istraživanje koje doprinosi održavanju i kontroliranom korištenju bioloških raznolikosti Kolumbije”.
Istraživački duh mladog Humboldta
Alexander von Humboldt rođen je 14. rujna 1769. godine u Berlinu koji je tada, u znanstvenom pogledu, bio provincija. To su razdoblje obilježili važni povijesni događaji poput Francuske revolucije, Napoleonove vladavine i osvajanja te nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država. Otvaranje prostora za oživljavanje znanstvene i tehnološke misli izrazilo se kroz industrijsku revoluciju. To je ujedno i vrijeme velikih znanstvenih ekspedicija u Egipat, na Južni pol, vrijeme istraživanja Tihog oceana i ostalih nepoznatih, egzotičnih krajeva Zemlje.
Roditelji Marie-Elisabeth i Alexander Georg von Humboldt, major u vojsci pruskog kralja Fridrika II. Velikog, povjerili su obrazovanje svojih sinova Alexandera i dvije godine starijeg Wilhelma privatnim učiteljima, pružajući im dobru osnovu za daljnje školovanje.
Humboldtov istraživački duh budi se već u najranijem djetinjstvu. Na obiteljskom imanju dvorca Tegel sakuplja biljke i kamenje, crta karte i mašta o dalekim, egzotičnim krajevima čitajući Robinsona Crusoea i Putovanje oko svijeta Georga Forstera, popularnu mješavinu putopisa i znanosti. Kada je imao devet godina, umire mu otac; odrasta uz emotivno hladnu i strogu majku u “dvorcu dosade”, kako je u dvadeset drugoj godini napisao u pismu prijatelju. No, to je razdoblje ujedno i priprema za kasnija postignuća jer su svi njegovi učitelji bili vodeći predstavnici kasnog prosvjetiteljstva, intelektualna elita koja je u svojim salonima vodila učene rasprave. Tako je, između ostalog, stekao zavidno znanje iz političke geografije, botanike i geobotanike, što je probudilo želju za znanstvenom ekspedicijom u tropska područja Novog svijeta.
U međuvremenu, 1790. i 1791. godine, interes za mineralogiju i geologiju vodi ga na Akademiju za rudarstvo u Freibergu, prvu ustanovu takve vrste, koja je, iako mlada, već bila međunarodno priznata. Tu dolazi do izražaja njegova sposobnost predanog i neumornog rada. Nakon jutra provedenog pod zemljom u rudniku, pohađa predavanja do večernjih sati, a zatim istražuje okolicu prikupljajući biljke. U dvadeset i drugoj godini počinje raditi kao državni inspektor za rudnike u Frankoniji (Pruska), gdje ostaje pet godina. Tijekom tog razdoblja ponovno je osposobio djelomično napuštena rudarska okna zlata i ugljena, nadgledao sve rudarske aktivnosti, izumio sigurnosnu lampu i vlastitim sredstvima utemeljio tehničku školu za mlade rudare.
Prikaz iz atlasa Humboldtova Kozmosa
Pripremanje ekspedicije
Pripreme za njegovu prvu ekspediciju trajale su šest godina, a uključivale su i potajno učenje španjolskog jezika jer majka nije imala razumijevanja za njegove težnje. Nakon majčine smrti naslijedio je obiteljsko bogatstvo, napustio državnu službu 1796. godine i posvetio se ostvarenju željene ekspedicije u Južnu Ameriku.
“Moje putovanje je posve izvjesno. Nastavit ću s pripremama još nekoliko godina, sakupljati instrumente… Namjeravam ostati u Italiji dvanaest ili osamnaest mjeseci kako bih temeljito upoznao vulkane. Odatle ću nastaviti svoje putovanje preko Pariza u Englesku i dalje u Novi svijet.”
Svaka ekspedicija bila je i velika avantura, i zahtijevala je opsežne pripreme. Zbog toga je Humboldt nekoliko sljedećih godina provodio kemijske eksperimente, proučavao anatomiju, astronomiju, vršio geodetska, meteorološka i geomagnetska mjerenja, proučavao ekspedicije drugih istraživača i sve što je bilo napisano o novom kontinentu. Na raspolaganju je imao i velik broj različitih, novoizumljenih instrumenata pa je mogao istraživati puno više pojava nego njegovi prethodnici. Njegova fizikalno-geografska metoda pokazala je svoju vrijednost u istraživanju međuodnosa srodnih pojava. Kako bi mogao u najširem aspektu usporediti pojave i otkriti zakone koji se iza njih nalaze, svoje rezultate nadopunjavao je statističkim proračunima te je postao jedan od najvećih geografa i holističkih mislilaca 19. stoljeća.
Novi svijet
Politički prevrati uzrokovani Napoleonovim ratovima onemogućili su ostvarenje nekoliko znanstvenih ekspedicija u kojima je Humboldt trebao sudjelovati. Iako razočaran, ne udaljava se od svoje životne misije. Njegovo znanje o plemenitim metalima i spremnost da znanstvene podatke sakuplja o vlastitom trošku ostavili su utisak na španjolski dvor, pa mu kralj odobrava odlazak u španjolske kolonije u Srednjoj i Južnoj Americi. O tome je s ponosom napisao: “Nijednom putniku još nije bila odobrena dozvola bez ikakvih ograničenja, nijedan stranac nije bio počašćen većim povjerenjem španjolske vlade.” Kolonije su bile zatvorene za vanjski svijet, osim za španjolske državnike i rimokatoličku misiju, pa su predstavljale snažan izazov svakom istraživaču.” Namjeravam hodati od Kalifornije do Patagonije – kakvo zadovoljstvo… Sakupljat ću biljke i životinje. Analizirat ću toplinu i elektricitet, magnetski sadržaj atmosfere… Mjerit ću planine, ali moj istinski cilj jest istražiti kako snage prirode djeluju međusobno.”
Od 1799. do 1804. godine, zajedno s francuskim botaničarom Aiméom Bonplandom kojeg je upoznao u Parizu, tada najživljem znanstvenom središtu Europe, Alexander von Humboldt boravi u Latinskoj Americi istražujući područje između Ekvadora i Meksika, prelazeći ga pješice, u kanuima ili na konjima. Krenuvši iz Caracasa, putovali su do rijeke Orinoco, prošli je kanuima cijelom dužinom i stigli do Amazone. Tri su mjeseca proveli u gustoj tropskoj šumi, mučeni rojevima komaraca, vrućinom i vlagom, na stalnom oprezu od krokodila i jaguara koji su noću oglašavali svoju prisutnost. Kiša i kukci uništili su im zalihe pa su bili primorani hraniti se divljim bobicama i piti riječnu vodu. No, uzbuđenje izazvano novim i očaravajućim utiscima održalo ih je zdravima sve do povratka u civilizaciju kada su podlegli teškom napadu groznice.
Nakon oporavka krenuli su u opsežno istraživanje Anda. Osvojili su mnoge vrhove, uključujući i sve vulkane u okolici Quita u Ekvadoru. Iako nije stigao do samog vrha, Humboldtov uspon na Chimborazo (6263 m), koji se tada smatrao najvišim vrhom svijeta, skoro je trideset godina ostao svjetski rekord u uspinjanju. Svi ti pothvati bili su izvedeni bez moderne planinarske opreme, bez konopaca, pijuka ili zaliha kisika, što je i razlog zašto se Humboldt nije mogao popeti na skoro okomitu liticu koja je vodila prema vrhu. Uz to, obojica su patili od visinske bolesti, a Humboldt je bio prvi koji ju je pripisao nedostatku kisika u rijetkom zraku na velikim visinama.
Kasnije su se spustili do mora, gdje je Humboldt proučavao morsku struju uz zapadnu obalu Južne Amerike, danas poznatu i kao Humboldtova ili Peruanska struja. U to vrijeme započinje pisati Geografiju biljaka u kojoj je izložio ovisnost biljaka o nadmorskoj visini i temperaturi, što ga je dovelo do otkrića izotermi, linija jednakih temperatura koje je ucrtao na karte.
U proljeće 1803. godine odlaze u Meksiko gdje provode zadnju godinu ekspedicije. U svojoj knjizi Atlas Pittoresco Humboldt je više od stotinu stranica posvetio aztečkom kalendaru i raspravi o povezanosti matematičkih i astronomskih sustava Azteka, Tolteka, starih peruanskih kultura i drugih starosjedilačkih naroda Amerike s istovrsnim sustavima starih Kineza, Indijaca i ostalih orijentalnih naroda. Našao je velik broj dokaza o zajedničkom podrijetlu kultura tih dvaju kontinenata, uključujući sličnosti u prikazima životinja te astrološkim terminima u sustavima solarnog i lunarnog zodijaka. Između ostalog, bavio se i arheologijom, mjereći i skicirajući ostatke civilizacija Inka, Maya i Azteka.
Povratak u Stari svijet
Rezultat petogodišnjeg istraživanja bila je nepregledna količina novih podataka i saznanja: izmjerene su geografske dužine i širine, komponente Zemljina magnetskog polja, dnevne vrijednosti temperature zraka i tlaka, statistički izračuni o društvenim i ekonomskim uvjetima u Meksiku… Donijeli su i veliku zbirku novih biljaka, iako je na povratku mnogo toga bilo uništeno. Danas se te biljke nalaze u muzeju, a neke od njih još uvijek pokazuju tragove nekadašnjih žarkih boja.
Nakon povratka Humboldt se nastanjuje u Parizu i posvećuje objavljivanju znanstvenih rezultata ekspedicije, vjerujući da će mu za to trebati tri godine. No, tiskanje trideset tomova s tisućama stranica i ilustracijama u boji, koje su se tada izrađivale bakrorezom, stajalo je čitavo bogatstvo i proteglo se na sljedećih dvadeset i pet godina. Na kraju je komplet bio toliko skup da ga sam Humboldt nije mogao priuštiti.
U svojim znanstvenim, filozofskim i literarnim djelima te ilustracijama, Humboldt je dao živi prikaz Novog svijeta, donoseći Europi sliku i zvukove egzotičnih tropskih krajeva. Od velike su važnosti bili i meteorološki podaci, s naglaskom na prosjek dnevnih i noćnih temperatura te prikazom izotermi i izobara na vremenskim kartama, što je bio temelj za razvoj znanosti komparativne klimatologije. Studije o povezanosti flore i faune s geografijom područja te zaključci o ulozi eruptivnih sila u razvoju Zemljine kore dobiveni proučavanjem vulkana, samo su dio njegova velikog doprinosa općem znanju.
Kako više nije mogao održati financijsku neovisnost, 1827. godine vraća se u Berlin i započinje službu na njemačkom dvoru kao učitelj kraljevića i dvorski komornik. Svoj položaj koristi kako bi kraljevsku obitelj upoznao sa znanstvenim idejama i metodama toga vremena. Njegov entuzijazam za popularizaciju znanosti potaknuo ga je da predaje geografiju profesorima i studentima s berlinskog sveučilišta, nakon čega drži i javna predavanja pred više od tisuću slušatelja. Godine 1828. u Berlinu je organizirao i jedan od prvih međunarodnih znanstvenih skupova.
Prilika da istraži Rusiju i Sibir pruža mu se 1829. godine. Na inicijativu ruskog ministra financija pozvan je da u ulozi savjetnika za tehnike i organizaciju iskopavanja posjeti rudnike zlata i platine na Uralu. Ekspedicija je trajala samo jedno ljeto i vrlo se razlikovala od one u Americi – kao carevi gosti, Humboldt i dva mlada znanstvenika imali su stalnu pratnju dvorske straže, a morali su sudjelovati i na zamornim dvorskim primanjima. No, rezultati geografskih, geoloških i meteoroloških promatranja bacili su novo svjetlo na taj dio svijeta, do tada pretežno nepoznat teritorij.
Zadnjih dvadeset i pet godina života Humboldt je pisao Kozmos, jedno od najambicioznijih ikada objavljenih znanstvenih djela, nazvano prema drevnom grčkom konceptu uređenog svemira, suprotstavljenog kaosu. Pisano je jednostavnim stilom, a u njemu je Humboldt pokušao obuhvatiti sve što se u njegovo vrijeme znalo o svijetu i dati opis strukture fizičkog univerzuma. Na nekim mjestima nedostaje logička povezanost, no to ne umanjuje vrijednost ove duhovne avanture čija je kruna – jedna velika škrinja s blagom znanja – nesebično predana u naslijeđe čitavom čovječanstvu. U samo nekoliko godina knjiga je prevedena na gotovo sve europske jezike.
Danas nam je skoro svaki kutak svijeta nadohvat ruke; boje i zvukovi dalekih krajeva ulaze u naš dom kroz “čarobnu kutiju”, a mi, ugodno zavaljeni u naslonjač, ne napuštajući sigurnost doma, promatramo život u svoj njegovoj raskoši.
Nekada je bilo drugačije: da bi se nešto vidjelo i upoznalo, moralo se otići na lice mjesta, ploviti nepreglednim morem, zaći u divlju šumu, popeti se na vrh vulkana… Alexander von Humboldt krenuo je na put u nepoznato, otkrio jedan novi svijet i svojim ga knjigama približio očima Europljana. Pritom ništa nije bilo izvjesno osim njegove hrabrosti, odvažnosti i predanosti jednoj ideji – istraživanju, jer su “potraga za znanjem i otkrivanje radost i pravo čovječanstva”.
Alexander von Humboldt umro je u devedesetoj godini, jedva narušene vitalnosti i entuzijazma, dok je radio na petoj knjizi Kozmosa. Zahvaljujući istraživačkom duhu koji ga je uvijek tjerao naprijed, njegovo djelo prerasta okvire jednog života te je i danas uzor svakom istraživaču.
Autor: Sandra Marinac
