Vjerujem da idemo na Mjesec zato što je u ljudskoj prirodi prihvaćanje izazova. To proizlazi iz naše najdublje biti… pozvani smo činiti takve stvari, baš kao što je lososu prirođeno plivati uzvodno.
Neil Armstrong

Dana 21. srpnja 1969. godine čovjek je prvi put u svojoj povijesti ostvario davni san i ostavio svoj trag na Mjesecu – Zemljinom prirodnom satelitu. Bio je to možda najveći tehnološki pothvat koji je čovječanstvo dotad ostvarilo.
Taj uspjeh postignut je zahvaljujući višestoljetnom razvoju znanosti – fizike, matematike, svih grana inženjerstva, fiziologije, kemije i mnogih drugih disciplina – te radu više od četiristo tisuća pojedinaca izravno uključenih u program Apollo.

Čovjek je tada prvi put mogao obuhvatiti pogledom cijeli naš planet, promatrati ga kao plavu točku u daljini, otok u beskrajnom oceanu svemira, oazu u naizgled beživotnoj pustinji.

Čovječanstvo je prije pedeset i sedam godina stiglo na Mjesec, a Neil Armstrong bio je prvi čovjek koji je iz lunarnog modula Eagle zakoračio na njegovu površinu. Taj će trenutak ostati zapamćen i zbog njegovih slavnih riječi: “Mali korak za čovjeka, veliki skok za čovječanstvo.”

Neil Armstrong rođen je 5. kolovoza 1930. godine u Wapakoneti, gradiću u američkoj saveznoj državi Ohio. Majka mu je od najranije dobi usadila ljubav prema čitanju. Već tijekom prve godine osnovne škole pročitao je više od stotinu knjiga koje su snažno potaknule njegovu maštu. Kao član izviđača, odmalena je zavolio pustolovine i timski rad, a istodobno se razvijala njegova očaranost zrakoplovima. Izrađivao je male zračne tunele i modele aviona kako bi ispitivao njihove mogućnosti leta. Štedio je novac za studij i sate letenja obavljajući različite poslove, a pilotsku je dozvolu stekao već sa šesnaest godina. Bio je zaljubljenik i u glazbu te je u školskom orkestru svirao baritonski flugelhorn.

Sa šesnaest godina upisao je na Sveučilištu Purdue studij aeronautičkog inženjerstva, što mu je bila velika strast. Kasnije je često govorio da je prije svega bio inženjer, a tek onda pilot, jer mu je letenje omogućavalo ispitivanje i provjeravanje vlastitih zamisli.

U jednom je intervjuu rekao: “Letovi kojima su postavljani rekordi – preko oceana, iznad polova i do najudaljenijih kutaka Zemlje – već su bili ostvareni. I to me žalostilo. Kao netko tko je bio potpuno uronjen u svijet letenja, njime opčinjen i potpuno mu posvećen, bio sam razočaran spletom povijesnih okolnosti koje su me dovele na svijet jednu generaciju prekasno. Propustio sam sve te velike trenutke i sve velike pustolovine zrakoplovstva.”

Naravno, tada nije mogao ni slutiti da će upravo on postati najpoznatiji pilot u povijesti.

S dvadeset i četiri godine zaposlio se kao inženjer i probni pilot za letove velikim brzinama u Nacionalnom savjetodavnom odboru za aeronautiku koji će kasnije postati NASA. Njegov posao nije bio samo upravljanje zrakoplovima, nego i osmišljavanje i uvođenje preinaka kojima su se pomicale granice brzine i drugih tehničkih mogućnosti. Jedan od kolega s kojim je radio na ispitivanju eksperimentalnog zrakoplova X-15 je rekao: “Neil je intuitivno razumio sve što utječe na ponašanje letjelice u letu. Imao je um koji je upijao informacije poput spužve i fotografsko pamćenje. Po tome se razlikovao od običnih smrtnika.”

S trideset i dvije godine izabran je u drugu skupinu NASA-inih astronauta. Kao i uvijek, bio je najmlađi među pilotima, ali s već impresivnim letačkim i inženjerskim iskustvom. Svoj prvi svemirski let ostvario je kao zapovjednik misije Gemini VIII tijekom koje je u ožujku 1966. godine izvedeno prvo uspješno spajanje dviju letjelica u Zemljinoj orbiti. Neposredno nakon spajanja, sustav se oteo kontroli te se spojena letjelica počela okretati brzinom od jednoga okretaja u sekundi. Iako na rubu gubitka svijesti, Armstrong je uspio stabilizirati letjelicu, prekinuti misiju i sigurno se vratiti na Zemlju.

U misiji Apollo 8, prvoj američkoj misiji s ljudskom posadom koja je obletjela Mjesec i vratila se na Zemlju, Armstrong je bio zapovjednik pričuvne posade. Zahvaljujući ustaljenom rasporedu rotacije astronauta, upravo ga je to mjesto dovelo do zapovjedništva misije Apollo 11.

Sa sebi svojstvenom skromnošću Armstrong je cijeloga života isticao da je umjesto njega mogao biti odabran bilo koji astronaut iz programa Apollo te da između njega, Michaela Collinsa i Buzza Aldrina nije bilo razlike zbog koje bi baš on postao “prvi čovjek” na Mjesecu. U tome je bio u pravu: program Apollo razvijao se postupno, kroz niz iznimno zahtjevnih misija, a odgovornosti su bile raspodijeljene među različitim posadama. I sam Armstrong je prije Apolla 11 uvježbavao sve zadaće kao zapovjednik pričuvne posade Apolla 8.

Ipak, nije slučajno upravo on imenovan zapovjednikom misije Apollo 11. Takva odluka donesena je zbog njegove iznimne pribranosti, sposobnosti vođenja, čeličnih živaca u najtežim okolnostima i impresivnog životopisa. No, prije svega zato što je bio izniman čovjek – obdaren talentom, stečenim sposobnostima i čvrstim moralnim vrijednostima. Bio je istinski junak, što su potvrđivali svi koji su ga poznavali.

U BBC-jevu dokumentarcu Neil Armstrong: The First Man on the Moon većina sugovornika govorila je o njemu s dubokim emocijama, naglašavajući da je njihov život bio obogaćen samom činjenicom što su ga upoznali i radili s njim.

Ako vjerujemo da život ima smisao i svrhu te da ništa nije slučajno, prirodno se nameće odgovor na pitanje zašto je baš takva osoba bila odabrana da ostvari davni san čovječanstva – slijetanje na Mjesec.

Nepunih mjesec dana prije lansiranja Apolla 11 Armstrong je, na zamolbu časopisa Life, napisao tekst koji otkriva koliko je bio duboko svjestan povijesne važnosti svoje misije: “S moje bi strane bilo pretenciozno izdvojiti samo jedan rezultat ove misije koji će povijest smatrati najvažnijim. Ipak, vjerujem da će ona pomoći čovječanstvu da shvati kako smo dio mnogo većeg svemira nego što ga možemo sagledati s praga vlastitoga doma. Volio bih da ljude diljem svijeta potakne da iz šire perspektive promatraju nastojanja čovječanstva kao cjeline. Možda odlazak na Mjesec i povratak sami po sebi nisu toliko važni, ali su dovoljno velik korak da ljudima pruže novu dimenziju razmišljanja, svojevrsno prosvjetljenje. Osim toga, i sama je Zemlja svemirski brod – neobičan svemirski brod koji svoju posadu nosi izvana, a ne iznutra. Ona je malen brod i putuje oko Sunca, dok Sunce kruži oko središta galaksije koja putuje svemirom nepoznatom putanjom i brzinom, a čiji su nam razmjeri i okruženje još uvijek nedohvatljivi.”

Simbolično, Armstrong je također otvorio vrata novome dobu u kojem čovjek prvi put promatra Zemlju kao jedinstvenu cjelinu, a čovječanstvo kao jednu obitelj – putnike na ovoj “živoj letjelici” koja je ujedno i naša majka.

O sudbini koja je Neila Armstronga odabrala da na najdublji moralni način predstavlja čovječanstvo govorio je i njegov biograf James R. Hansen. Godinama je istraživao njegov život, razgovarao s ljudima koji su ga poznavali i prikupio čak pedeset i pet sati razgovora sa samim Armstrongom. Hansen je napisao: “Tijekom cijelog života, u svemu što je radio, Neil je utjelovljavao temeljne vrline i vrijednosti iznimnog čovjeka: marljivost, predanost, pouzdanost, žeđ za znanjem, samopouzdanje, izdržljivost, odlučnost, poštenje, inovativnost, odanost, pozitivan stav, samopoštovanje, poštovanje prema drugima, čestitost, razboritost, sposobnost prosuđivanja i još mnogo toga. Nijedan pripadnik ljudske vrste koji bi stupio na drugo nebesko tijelo ne bi mogao bolje od Neila Armstronga predstavljati najbolje od čovječanstva. Isto tako, nitko se nije mogao bolje od Armstronga nositi sa zasljepljujućom svjetskom slavom i trenutačnim pretvaranjem u povijesnu i kulturnu ikonu. Njegova smirena i skromna narav navodila ga je da izbjegava publicitet i posveti se inženjerskom pozivu koji je odabrao. Jednostavno, nije bio čovjek koji bi želio koristiti svoje ime ili ugled za osobnu korist.”

Prilikom prvog slijetanja na Mjesec najveća je po­zornost bila usmjerena na tehničke zadatke. Najvažnije je bilo uspješno sletjeti, no obavljeno je i nekoliko znanstvenih istraživanja, poput mjerenja utjecaja Sunčeva vjetra te prikupljanje geoloških uzoraka. Upravo je prikupljanje raznovrsnih stijena bio jedan od glavnih znanstvenih ciljeva misije. Armstrong je zbog toga prošao posebnu obuku iz geologije, a uzorci koje je prikupio tijekom misije Apollo 11 bili su među najvrjednijima koje su astronauti donijeli s Mjeseca.

Armstrongova sposobnost opažanja bila je gotovo nevjerojatna. Neposredno nakon njegove prve šetnje Mjesecom zamolili su ga da opiše geološke značajke okolnog terena. Zamolio je svemirski centar u Houstonu da pričeka do sljedećeg jutra kako bi sredio dojmove. Nakon toga je dao iznimno precizan geološki opis: “Houston, ovdje postaja Mir. Želio bih prenijeti nekoliko zapažanja o geologiji područja u koje smo sletjeli. Spustili smo se na razmjerno ravnu površinu ispresijecanu manjim sekundarnim kraterima, uglavnom kružnog oblika, od kojih većina ima jasno izdignute rubove, bez obzira na veličinu. Međutim, neki manji krateri nemaju izražene rubove. Tlo se u ovom području sastoji od vrlo finog pijeska koji u nekim slučajevima izgleda poput praha. Rekao bih da me najviše podsjeća na grafitnu prašinu. Na površini se nalaze stijene različitih oblika, veličina i tekstura – zaobljene i uglate – različitog sastava. Kao što sam već rekao, uočio sam stijene koje izgledaju poput običnog bazalta i poroznog bazalta. Druge stijene nemaju vidljive kristale, dok neke sadrže male bijele fenokristale koji zauzimaju između jedan i pet posto njihove površine…”

Opis se nastavlja vrlo detaljno i stručno, a zadivljuje činjenica da ga je Armstrong dao nakon samo dva i pol sata rada na Mjesecu, pod golemim psihičkim opterećenjem i s pulsom koji je dosezao oko 160 otkucaja u minuti. Njegova sposobnost mirnog promatranja, preciznog opažanja i jasnog opisivanja u tako zahtjevnim okolnostima još je jednom pokazala zašto je upravo on bio odabran za zapovjednika misije Apollo 11.

Po povratku s Mjeseca, dok je Apollo 11 bio na putu prema Zemlji, televizijske su postaje diljem svije­ta uživo prenosile posljednje obraćanje trojice astronauta. Svaki je od njih iznio svoje viđenje značenja ove povijesne misije.

Kao zapovjednik, Neil Armstrong prvi je uzeo riječ: “Dobra večer. Ovdje zapovjednik Apolla 11. Prije stotinu godina Jules Verne napisao je roman o putovanju na Mjesec. Njegova letjelica Columbia poletjela je s Floride i nakon putovanja do Mjeseca sletjela u Tihi ocean. Dok se naša Columbia priprema sutra završiti svoje putovanje spuštanjem u isti ocean, čini mi se prikladnim podijeliti s vama neka razmišljanja članova posade. Najprije Mike Collins.”

Mike Collins: “Možda vam se ovo putovanje na Mjesec čini jednostavnim, ali ono nije bilo nimalo lagano. Raketa Saturn V, koja nas je izvela u orbitu, iznimno je složen stroj i svaki njezin dio morao je raditi besprijekorno… Od samoga početka smo vjerovali da će sva ta oprema funkcionirati kako treba, i još uvijek vjerujemo da će nas sigurno dovesti kući. No, ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez krvi, znoja i suza tisuća ljudi – prije svega radnika koji su izradili ove strojeve, zatim brojnih timova koji su ih ispitivali i usavršavali te, naposljetku, stručnjaka iz Centra za svemirske letove s ljudskom posadom. Ono što danas vidite samo je vrh ledenoga brijega… vidljivi smo samo nas trojica, dok se ispod površine nalaze tisuće ljudi kojima dugujemo duboku zahvalnost.”

Buzz Aldrin, poznat po svom slikovitom načinu izražavanja, rekao je: “Htio bih govoriti o simboličnom značenju naše misije. Posljednjih dana shvatili smo da ovo nije bilo samo putovanje troje ljudi na Mjesec… Ono predstavlja simbol neugasive ljudske znatiželje i želje da istražuje nepoznato. Neilova rečenica izgovorena pri prvom koraku na Mjesecu – ‘Mali korak za čovjeka, veliki skok za čovječanstvo’ – sažima upravo taj osjećaj. Prihvatili smo izazov odlaska na Mjesec jer je u ljudskoj prirodi prihvaćati takve izazove. Vjerujem da smo ovu misiju ostvarili upravo zato što je čovječanstvo bilo spremno prihvatiti taj izazov.

Razmišljajući o proteklim danima, u misli su mi došli stihovi iz Psalama: Kad promatram nebesa, djelo prstiju Tvojih, Mjesec i zvijezde koje si učvrstio, pa što je čovjek da ga se spominješ?”

Na kraju se ponovno obratio Armstrong: “Zasluge za ovo putovanje prije svega pripadaju povijesti i velikanima znanosti koji su nam utrli put.”

Nekoliko tjedana po završetku karantene, astro­nauti posade Apolla 11 bili su počasni gosti na svečanoj večeri kojoj je prisustvovalo tisuću četiristo četrdeset uzvanika. Tom je prigodom Neil Armstrong, duboko dirnut, održao govor bez pripremljenog teksta. Oni koji su ga poznavali primijetili su kako su suze u njegovim očima bile neočekivane jer je uvijek bio iznimno staložen. Rekao je: “Na Mjesecu smo ostavili ploču s potpisom predsjednika Sjedinjenih Američkih Država na kojoj piše: ‘Došli smo u miru, u ime cijeloga čovječanstva.’ Možda će jednoga dana, u trećem tisućljeću, neki putnik pročitati te riječi u postaji Mir.

Jutros sam u New Yorku vidio transparent na kojem je pisalo: ‘S vama smo stigli na Mjesec.’ To me duboko dirnulo. Bila nam je velika čast služiti svojoj zemlji. No, još više od pljeska i ovacija značili su nam osmijesi ljudi koje smo susretali.

Nadamo se da će ovaj događaj označiti početak novoga doba – doba u kojem će čovjek bolje razumjeti svemir koji ga okružuje, ali i samoga sebe.”

Slijetanje na Mjesec nije bilo samo tehnološko postignuće nego i poziv čovječanstvu da razvije globalnu svijest – da i Zemlju počne promatrati kao zajednički dom, a čovječanstvo kao jednu obitelj.

Vratimo se pitanju zašto je upravo Neil Armstrong bio čovjek kojemu je povijest – ili sudbina – namijenila ulogu prvog čovjeka koji će zakoračiti na Mjesec. Njegov pothvat nadilazi čak i velika otkrića Kristofora Kolumba ili Lindberghov prelet Atlantika, dvojice junaka kojima se Armstrong od djetinjstva divio. Svi koji su ga poznavali slažu se u jednome: bio je čovjek iznimna kova, prirodni vođa čije su se sposobnosti temeljile na skromnosti, smirenosti i dubokom osjećaju odgovornosti.

Američki književnik Norman Mailer (1923.-2007.), dvostruki dobitnik Pulitzerove nagrade, pratio je cijeli američki svemirski program, a posebno misiju Apollo 11. Na konferencijama za novinare Mailer je primijetio da se Armstrong, što su ga više pokušavali navesti da govori o svojim osjećajima, sve više povlačio u svoj “inženjerski oklop”. Na pitanje o ulozi intuicije prilikom letenja, odgovorio je da mu ona nikada nije bila najjača strana te da je najbolji način rješavanja problema njegovo ispravno razumijevanje, a zatim i sustavan pristup njegovu rješavanju.

Iza te racionalnosti skrivao se duboko human čovjek. Premda je bio potpuno predan radu, smatrao je da su prijateljstvo i međuljudski odnosi važniji od tehničkih postignuća. Kada su ga pitali hoće li ljudi jednoga dana živjeti na Mjesecu, odgovorio je da bi to možda bilo moguće u obliku istraživačkih postaja, poput onih na Antarktici. No, odmah je dodao: “Postoji važnije pitanje od toga hoće li čovjek moći živjeti na Mjesecu. Moramo se zapitati hoćemo li naučiti živjeti zajedno ovdje, na Zemlji.”

Te riječi možda najbolje sažimaju njegov pogled na smisao istraživanja svemira.

Nakon nekoliko misija programa Apollo, zanimanje javnosti za svemirska istraživanja postupno je počelo opadati. Premda je NASA kasnije ostvarila brojne uspjehe – poput lansiranja svemirskog teleskopa Hubble – više ništa nije izazvalo onakvo oduševljenje kakvo je pratilo slijetanje na Mjesec.

Postoji važnije pitanje od toga hoće li čovjek moći živjeti na Mjesecu. Moramo se zapitati hoćemo li naučiti živjeti zajedno ovdje, na Zemlji.

Kasnije su predsjednici George W. Bush, Barack Obama i Donald Trump ponovno govorili o povratku na Mjesec i letu prema Marsu, ali nijedna od tih inicijativa nije uspjela probuditi ono oduševljenje koje je vladalo šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Možda će buduće generacije njegovati sasvim drukčije ideale od onih koji su obilježili 20. stoljeće. Možda će napredak krenuti drugim putem. No, jedno će ostati nepromijenjeno: ni vrijeme ni promjene neće umanjiti veličinu pothvata Neila Armstronga. On će zauvijek ostati prvi čovjek koji je stupio na Mjesec.

Autor: José Carlos Fernández