Slika svijeta nastaje kao sinteza, kao spajanje u jedinstvo svih naših znanja i spoznaja o svijetu. Suma svih predmetnih sadržaja koje čovjek ima.
Filozofijski rječnik
U suvremenoj kulturi postoje rasprostranjene ideje i pojmovi čija su puna značenja i vrijednosti često osiromašeni, izmijenjeni, pa i zaboravljeni. Jedan od takvih pojmova je “slika svijeta”. Ovaj relativno nov pojam u svakodnevnu se upotrebu proširio iz suvremene filozofije, kulturne antropologije i psihologije, a najčešće se koristi radi lakšeg prepoznavanja i opisa vrijednosti, težnji te specifičnih obilježja određenog vremena ili kulture.
Međutim, pojmovi kao antička, srednjovjekovna ili znanstvena slika svijeta nisu samo tehnički termini u stručnoj literaturi, nego predstavljaju važan element ljudske kulture koji u velikoj mjeri određuje njezina obilježja i smjer razvoja. Ne postoji ni jedna epoha ili civilizacija koja nije imala vlastitu sliku svijeta.
Što je slika svijeta?
Slika svijeta predstavlja cjelovit i dosljedan opis svijeta u kojem živimo. Cjelovit, jer uključuje sve ono što čovjek zna o svijetu, pa i ono što je tajna, misterij, odnosno ono što znamo da ne poznajemo. Dosljedan, jer su sva znanja koja o svijetu posjedujemo dosljedno povezana u jasnu, prepoznatljivu i funkcionalnu sliku stvarnosti.
Slika svijeta daje odgovore na važna pitanja: što je svijet u kojem živimo, koje je njegovo porijeklo, koji zakoni postojanja i, naposljetku, koja mu je svrha. Ona objašnjava njegov početak i kraj, njegovo ustrojstvo i zakone života. Time omogućuje čovjeku integraciju u svijet i organizaciju života u skladu s njegovim zakonima. Međutim, to nije jedina uloga slike svijeta.
Filozofska priroda slike svijeta
Slika svijeta daje odgovore na čovjeku puno važnija egzistencijalna pitanja: što je čovjek, koje mu je porijeklo i koji je smisao njegova postojanja. Zato je nužno povezana s filozofijom čiji je temeljni zadatak odrediti smisao ljudskog života i omogućiti čovjeku da ga ostvari.
Ne postoji ni jedno filozofsko ili religijsko učenje koje ne definira prirodu stvarnosti u kojoj se odvija ljudska egzistencija. U klasičnoj podjeli filozofije, prirodu svijeta tumače metafizika i fizika, dok etika govori o vrijednostima ljudskog bića i njegove egzistencije. Svaka religija u svoja učenja uključuje priču o porijeklu, prirodi i zakonima svijeta.
Razlog je jednostavan: da bi mogao ispuniti svoju sudbinu, čovjek nužno mora posjedovati znanje o prirodi svijeta u kojem živi.
Stoga je slika svijeta sastavni dio svake civilizacije, koncept stvarnosti utkan u sve oblike kulture, povezan sa svakom ljudskom aktivnošću.
Prema staroegipatskoj slici svijeta, svemir predstavlja skladno uređen svijet nastao iz Nuna, praiskonskog vodenog prostranstva, a sastoji se od neba i zemlje. Tako se i Egipat sastojao do svog nebeskog i zemaljskog dijela.
Tradicionalna slika svijeta
Svaka je civilizacija imala vlastitu sliku svijeta izgrađenu na temelju tadašnjih spoznaja o svijetu i razine razumijevanja zakona života. Iz naše perspektive, tradicionalne slike svijeta mješavina su objektivnih činjenica, temeljenih na znanju i iskustvu svake epohe, te fantastičnih svjetova i bića kojima upravljaju bogovi, demoni, tajanstvene i nespoznatljive sile prirode i duha. Takvi “neznanstveni” opisi svijeta dugo su smatrani nevjerodostojnima, a njihova vrijednost relativnom i prolaznom.
Međutim, nijedan opis svijeta nije u potpunosti egzaktan i objektivan. Svaka slika svijeta temelji se na najboljem i najobjektivnijem tumačenju koje čovjek u danom trenutku posjeduje. U tradicionalnim slikama svijeta ono nepoznato i tajanstveno predočeno je fantastičnim bićima, krajolicima i zbivanjima. Jednako tako, prema riječima samih znanstvenika, koncepti tamne tvari i energije, paralelni svemiri i kozmičke strune nisu ništa drugo doli spekulacije kojima se nepoznatome nastoji dati razumljivo tumačenje.
Slika svijeta ne može i ne mora biti apsolutno objektivna. Puno je važnije da je taj opis ljudima logičan, iskustveno potvrđen, razumljiv i funkcionalan te da im omogućuje ostvarenje najsvrsishodnijeg načina života. Naprimjer, dan i noć posljedica su rotacije Zemlje oko vlastite osi, no većina ljudi dan i dalje doživljava kao kretanje Sunca preko neba od istoka prema zapadu.
Ma koliko tradicionalne slike svijeta djelovale fantastično i u opisima se međusobno razlikovale, svijet tumače na istovjetan način – svijet je stvoren, ima svoj početak i uređen je jasnim, univerzalnim i nepromjenjivim zakonima. Odlikuje ga neprekidan razvoj i usavršavanje, odnosno evolucija. On je jedinstvena, unutar sebe povezana i jasno uređena cjelina. Zato su ga Grci nazvali Kozmos, osmišljeni i uređeni svijet.
No, središnja ideja tradicionalne slike svijeta jest da taj svijet ima svrhu, dublji razlog svog postojanja. To je točka koja povezuje čovjeka i svijet te određuje vrijednost njegovih životnih izbora. Svijet nije samo pozornica, pejzaž u kojem se odvija njegov život. Život svijeta i čovjeka su nerazdruživo povezani i dijele zajedničku sudbinu. Štoviše, čovjek svrhu vlastitog postojanja može ostvariti samo poznavanjem svrhe svijeta.
Suvremena slika svijeta
Iza ovog pojma zapravo se krije znanstveno tumačenje svijeta. Znanost smatra da je to najtočniji, najobjektivniji i najprecizniji opis univerzuma do kojeg je čovječanstvo do sada došlo.
No, znanost opisuje svijet kao kozmički stroj stvoren nizom slučajnih događaja, pokretan i organiziran mehaničkim silama, ali neizvjesne sudbine. U takvom svijetu ne postoji inteligencija koja ga vodi i organizira, stoga on nema ni svrhu postojanja. U svijetu koji je slučajan i bez svrhe, položaj čovjeka i njegova sudbina također su bez svrhe, slučajni i neodređeni.
Zato je ono što nazivamo suvremenom slikom svijeta samo opis, a ne slika svijeta u filozofskom smislu riječi. Poznavanje strukture svemira, broja zvijezda, sila koje svijet drže na okupu, prirode i načina funkcioniranja ljudskog tijela te detaljan opis evolucije života utječu vrlo malo ili nimalo na vrijednosti našeg života. Sve su stvari podjednako važne i nevažne, svaki životni smjer može biti jednako dobar ili loš. Na taj način život prestaje biti putovanje prema nekom cilju i postaje puko trajanje u vremenu.
Očito je da suvremeno doba ne posjeduje filozofski zasnovanu sliku svijeta. O tome svjedoče posvemašnja dezorijentiranost društva, gubitak unutarnje povezanosti, nedostatak vizija i ciljeva i sve veći strah od budućnosti.
Nova slika svijeta
Gubitak slike svijeta nije specifičnost našeg vremena. Svaka civilizacija u povijesti izgrađena je oko filozofskih ideala koji su predstavljali njezinu unutarnju os. Zajedno s adekvatnim i ljudima razumljivim opisom svijeta, stvarale su sliku svijeta koja je davala prostor i usmjerenje njihovim naporima za dostizanje ciljeva. U trenucima kada bi slika svijeta počela gubiti svoju vrijednost i snagu, civilizacija bi zastajala, gubila usmjerenje i nestajala. Uspone i padove civilizacija u povijesti možemo prepoznati kao lanac renesansi i srednjih vjekova koji su izazvani prepoznavanjem ili zaboravom svrhe ljudskog postojanja i gubitkom slike svijeta.
Naše doba, u kulturnom smislu, mnogi istaknuti pojedinci iz različitih područja znanosti opisuju upravo kao svojevrsni srednji vijek i istovremeno ističu da društvo treba promijeniti orijentaciju. Na pitanje kako, ljudska povijest daje jasan i iskustvom potvrđen odgovor. Moramo ponovo pronaći odgovore na naoko jednostavna pitanja: zašto postoji život, koja je svrha svijeta, zbog čega smo tu i što trebamo činiti?
Ova egzistencijalna pitanja i odgovor na njih sadržaj su svih religijskih i filozofskih učenja i predstavljaju suštinu filozofskog pristupa životu. No, njihova iskustva nisu dovoljna. Povijest nas uči da svako vrijeme na ta pitanja mora iznova odgovoriti i vlastitim iskustvom potvrditi njihovu vrijednost. To od nas zahtijeva da u znanstvenu potragu za skrivenim uzrocima svih stvari uključimo i filozofsku potragu za svrhom svih stvari, bića i pojava. Jer ne smijemo zaboraviti – znanost je dijete filozofije i njezino oruđe u potrazi za istinom.
Autor: Branislav Vukajlović
