Besmrtnost duše

Je li ljudska duša smrtna ili besmrtna? Postaviti ovo pitanje znači zapitati se o smislu postojanja čovjeka, o njegovoj prirodi, dužnosti i nadama. Do odgovora čovjek dolazi intuitivno, a kako taj odgovor određuje čovjekov odnos prema životu, to pitanje o prirodi duše postaje bitno svakome od nas. Zauzimajući određeni stav, čovjek odabire određeni način života, jer sve što činimo ima korijen u našem svjetonazoru. To također određuje i naš odnos prema smrti.

U Platonovo doba, kao i danas, postojala su dva osnovna gledišta o tom pitanju. Zapravo, smrt je jedna od ovih dviju stvari: ili je potpuno uništenje, tako da mrtvi više ništa ne osjećaju, ili je, kako smo čuli,

[smrt] promjena i nekakva seoba duše odavde nekamo drugamo.1 (Obrana Sokratova, 40c)

Ako je smrt kraj svega, tada, kako kaže Sokrat, ona nije strašna, jer je to što iza nje slijedi slično dubokom čvrstom snu bez snova, kada nitko i ništa ne uznemiruje čovjeka. Ako je pak duša besmrtna, onda je smrt samo prijelaz s ovog svijeta u neki drugi. Polazeći od tog stava, Platon postavlja nova pitanja: Ako je duša besmrtna, ako je božanskog porijekla, zašto je pala u rađanje? Kakav je “drugi svijet” i što se tamo događa s dušom?

Platon-statuaDrugi svijet

Platonova predodžba o onom drugom svijetu složena je u cjelovitu i skladnu sliku, čiji su različiti aspekti prikazani u djelima Gorgija, Fedon, Fedar i Država. Opisujući drugi svijet, oslanja se na djela Homera, Hesioda, Pindara i Eshila, na orfička učenja i drevne tradicije.

Smrt ogoljava dušu, odvaja od nje sve što je čovjek posjedovao, sve s čime se poistovjećivao tijekom života: od imovine do položaja u društvu. Ona uklanja sve lažne oslonce i sve ono što po svojoj prirodi nije dio same duše.

U smrti čovjek stoji sam pred sobom – takvim kakvim je sebe učinio za života. Za njega, kao i za suce, postaju vidljive sve njegove mane i vrline. One i jesu jedina imovina duše koju ona nosi sa sobom.

Tko premine, njega svakoga demon njegov, kojemu je on za života svoga bio pripao, uzme voditi na neko mjesto, gdje se trebaju skupiti; tu im se sudi, a onda putuju u Had s onim vodičem kojemu je naređeno povesti ih odavle onamo. (…) Staza koja vodi u Had, čini mi se, nije ni jednostavna ni jedina. Ta i ne bi trebalo vodiča, jer valjda nitko ne bi nikad zalutao da je jedan put. Ali ovako, sva je prilika, ima sila raskršća i stranputica. (Fedon, 108a)

Drugi svijet je svijet u kojem se duši sudi, a sude joj Zeusovi sinovi Minos, Radamant i Eak. Ocjenjujući prema božanskom zakonu život duše na zemlji, oni donose svoju presudu i time određuju njezinu daljnju sudbinu. Zato tamo postoje područja koja odgovaraju čistom i duhovnom životu te područja u kojima duša plaća za sve svoje grijehe. Na drugom svijetu vrijeme kao da se produljuje, teče polaganije nego u pojavnom svijetu. Tamo duša boravi oko tisuću godina, tako da i nagrada i kazna vremenski deseterostruko nadmašuju počinjena djela.

Drugi je svijet raznolik i podijeljen na razine: od Tartara na dnu do Olimpa na vrhu. On ima i svoj krajolik: brda, rijeke, jezera, ognjena područja i pustinje. Tamo teku rijeke između kojih se naročito izdvajaju četiri koje odgovaraju četirima elementima i stranama svijeta: Aheront, Periflegetont, Kokit i Ocean. Tamo se nalazi i jezero Mnemozine i rijeka zaborava Leta. Postoje i granice koje odvajaju drugi svijet od vidljivog svijeta. U mitu o Eru1, kojim Platon završava svoju Državu, nevidljivi je svijet jasno podijeljen na desni viši, nebeski prostor, te lijevi niži, podzemni prostor. U jednom se duša čisti od svega tjelesnog i osjetilnog, a u drugom biva nagrađena prema svojim zaslugama. Tako je posmrtno postojanje proces čišćenja duše od prošlog iskustva i obnavljanja snage da bi, vrativši se opet na zemlju, nastavila dugi put upoznavanja sebe same i svoje istinske prirode.

Nakon isteka određenog vremena, duše odabiru svoj sljedeći život i pritom većina duša bira na osnovi iskustava i navika iz prethodnog života; taj izbor, nakon što ga potvrde božice sudbine Moire, silaskom duše u tijelo za nju postaje stvarnost.

Znanje je, prema Platonu, sjećanje na ono što je duša gledala u Hadu, a njezin zemaljski život rezultat je izbora učinjenih na tom svijetu prije rođenja. Nešto slično događa se s dušom i poslije smrti. Njezin život u drugom svijetu sjećanje je na zemaljski život. Duša se treba sjetiti svega što je proživjela ovdje, susresti se sa svojom savješću i objektivno i nepristrano ocijeniti sve svoje izbore u ovom svijetu.

Platon-vaga-peroU određenom je smislu geografija drugog svijeta geografija same duše. Koliko je ljudi, toliko je i nevidljivih svjetova. I u svakom od tih svjetova postoji njegovo niže i više nebo: prostranstvo četiriju elemenata osobnog iskustva i eterično prostranstvo duha. U duhovnom prostranstvu duša promatra višu stvarnost koja nema ništa zajedničko s osjetilnim doživljajima prolazne personalnosti.

Poslije smrti duša mora proći svim putevima kojima je išla tijekom svog života. Znanje je, prema Platonu, sjećanje na ono što je duša gledala u Hadu, a njezin zemaljski život rezultat je izbora učinjenih na tom svijetu prije rođenja. Nešto slično događa se s dušom i poslije smrti. Njezin život u drugom svijetu sjećanje je na zemaljski život. Duša se treba sjetiti svega što je proživjela ovdje, susresti se sa svojom savješću i objektivno i nepristrano ocijeniti sve svoje izbore u ovom svijetu. Izbor sudbine je slobodan izbor. No, ako u zemaljskom životu čovjek ima mogućnost utjecati na sebe, mijenjati se, poboljšavati se, onda i poslije smrti na dušu može utjecati samo zakon pravednosti. Mi ne biramo svoje snove, nego ih samo sanjamo i oni su rezultat proživljenih iskustava. Slično tome, kad se duša već nađe u drugom svijetu, ona tamo ne može birati način života, jer je izbor napravljen za vrijeme zemaljskog života. Svaki čovjek stvara i nosi unutar sebe svoj vlastiti Tartar i vlastiti Olimp. Onaj prvi odgovara osjetilnom aspektu života, a drugi je rezultat duhovne potrage.

Život je proces razvijanja (razmotavanja) duše iznutra prema van, a život poslije smrti je skupljanje (zamotavanje). Oslobodivši se tijela, duša se susreće sama sa sobom i svojim djelima.

Had, grčki bog podzemnog svijeta.

Had, grčki bog podzemnog svijeta.

Smrt – ogoljenje duše

Prema predaji, u drevna se vremena duši sudilo posljednjeg dana čovjekova života, uoči njegove smrti. Neki su na taj sud dolazili u najboljoj odjeći, ukrašeni svojim uglednim porijeklom, slavom, vlašću i bogatstvom, a sa sobom su dovodili čak i svjedoke koji su potvrđivali sve njihove riječi. Drugi, bez takvih mogućnosti, dolazili su skromno odjeveni i neugledni. Bilo je i onih koji se mnogima nisu sviđali i zbog toga im se nepravedno sudilo. Sve je to stvaralo pomutnju, jer je umjesto zasluga ponekad odlučivao vanjski izgled, pa su oni koji su po zaslugama trebali otići u Tartar, dospijevali na Otoke Blaženih i obrnuto.

Zato je Zeus zapovjedio da se duši sudi nakon smrti. Otada ljudi ne znaju dan svog odlaska, duša se pred sucima pokazuje gola pa se presuda više ne donosi na temelju vanjskog izgleda.

Nakon smrti, čim se duša oslobodi tijela, vidi se na njoj sve – i njene prirodne osobine, ali i osobine koje je svim svojim djelima i radom u nju usadio. (Gorgija, 524d)

Smrt ogoljava dušu, odvaja od nje sve što je čovjek posjedovao, sve s čime se poistovjećivao tijekom života: od imovine do položaja u društvu. Ona uklanja sve lažne oslonce i sve ono što po svojoj prirodi nije dio same duše.

U smrti čovjek stoji sam pred sobom – takvim kakvim je sebe učinio za života. Za njega, kao i za suce, postaju vidljive sve njegove mane i vrline. One i jesu jedina imovina duše koju ona nosi sa sobom.

Ako je čovjek živio nepravedno, njegova je duša prepuna ožiljaka od krivokletstva i zločina, jer svako zlo djelo utisnulo je takvo znamenje u nju. I sve na duši je iskrivljeno od lažljivosti i taštine, nigdje ništa nije glatko, jer se za života razvijala bez istine. (Gorgija, 525a)

Pravednoj duši svojstvena je ljepota, jer je ostajući ravnodušna prema svemu prolaznom, težila da nađe istinu i postane boljom.

Spoznaja ideja moguća je zato što one iskonski postoje u nevidljivom svijetu u kojem ih je duša promatrala do svog silaska u krug nužnosti. Znanje je urođeno, mi se samo sjećamo svega onoga što već u nekoj nejasnoj formi postoji u duši. Što se više sjećamo, to smo mudriji i slobodniji. Jer jedino poznavanje Istine donosi istinsku slobodu.

Suđenje duši svojevrsna je psihostazija2 koja u sebi uključuje razvrstavanje svega što smo proživjeli. Iako sve što nam se događa psihološki shvaćamo kao jednu nedjeljivu cjelinu, kao jedan jedini život, on je ustvari splet dvaju načina postojanja čovjeka. Tim formama odgovaraju dva puta koji vode od raskršća na kojem se sudi i ta dva puta vode u dva različita područja drugog svijeta. Raskršće nas podsjeća na pitagorejsko slovo Y koje simbolizira vagu na kojoj se važe duša. Jednom putu odgovaraju titanska djela, a drugom dionizijska. Jedan put odvodi dušu od Dobra, a drugi je njemu približava; jedan od puteva je put Venere zemaljske, a drugi put je put Venere nebeske. Inače, sve što se događa s dušom je ili ranjava ili pročišćuje i uzdiže. U pitagorejskoj školi se psihostazija prakticirala svakodnevno. Prije spavanja učenici su ocjenjivali proživjeli dan, odgovarajući na pitanja: “U čemu sam danas pogriješio?”, “Što sam učinio?”, “Koju od svojih dužnosti nisam ispunio?”

Kako kaže Platon, dušu valja gledati očima sudaca drugog svijeta, a to znači voditi unutrašnji dijalog sa svojom savješću, ne opravdavajući se i ne zavaravajući se. Samo nadilazeći sebe stječemo jasno viđenje koje nam daje odgovor na pitanje: Jesmo li danas bili bolji nego jučer?

Sjećanje

Prije napuštanja nevidljivog svijeta duša stiže na pustu ravnicu i tamo pije vodu iz rijeke Lete koja joj donosi zaborav svega što se s njom događalo na drugom svijetu. Poslije toga ona kreće u novo tijelo u pratnji svog genija sudbine koji je prati u njezinom novom životu.

Na drugom svijetu nalazi se također i jezero Mnemozine, majke Muza, koje personificira sve ono što obnavlja i učvršćuje sjećanja na Nebo. Tu vodu smiju piti samo duše heroja-filozofa, srodnih Erosu koji ih pokreće u njihovu žarkom stremljenju prema božanskom načinu života.

Platon-rijekaPauzanija piše da je hodočasnik, želeći čuti savjet ili saznati svoju budućnost u pećini Trofonija, kojeg su smatrali Apolonovim sinom, najprije pio vodu s izvora Lete kako bi zaboravio svoje svakodnevne brige, a zatim je kod odlaska pio s izvora sjećanja kako bi se prisjetio odgovora koje je dobio. Obraćajući se božanskom, morao je zaboraviti sve zemaljsko i sva uzbuđenja koja muče dušu, a odlazeći od njega, učvrstiti u sjećanju sve što je vidio i promatrao u pećini.

Ali u pećinu se može ući ne samo zaboravivši sve što opterećuje dušu (kao u slučaju Trofonijeve pećine) nego i tako da se zaboravi sve što je povezuje s Nebom. Ovo simboličko značenje ona dobiva u Platonovoj Državi, u kojoj Platon osjetilni svijet izjednačava s pećinom u kojoj žive ljudi prikovani lancima za svoja mjesta. Oni se ne mogu pokrenuti i sve što vide i promatraju samo su sjene stvari koje se odražavaju na stijenama pećine. Pritom ne mogu znati da je njihovo znanje samo znanje o sjenama, a ne o pravoj stvarnosti koja se nalazi izvan pećine, i koja je stvarni uzrok postojanja iluzornog svijeta.

Kako upoznati tu drugu stvarnost ako je ona nedostupna osjetilima? Kako možemo naučiti vrlinu ako ona pripada višem znanju? Odgovarajući na ta pitanja, Platon poistovjećuje znanje sa sjećanjem. Spoznaja ideja moguća je zato što one iskonski postoje u nevidljivom svijetu u kojem ih je duša promatrala do svog silaska u krug nužnosti. Znanje je urođeno, mi se samo sjećamo svega onoga što već u nekoj nejasnoj formi postoji u duši. Što se više sjećamo, to smo mudriji i slobodniji. Jer jedino poznavanje Istine donosi istinsku slobodu.

U Fedru Platon uspoređuje dušu s krilatim kočijama. U slučaju bogova, i konji i kočijaši plemenitog su porijekla, a kod smrtnika jedan je konj lijep, dobar i poslušan, a drugi suprotnih osobina, težak je i stremi prema zemlji. Putujući nebeskim svodom, duše bogova i duše ljudi promatraju svijet ideja i istinu koja je ambrozija – hrana duše. Zbog svoje nesavršenosti, ljudske se duše čas dižu, čas spuštaju i na kraju se njihova krila lome i one ulaze u ciklus ponovnog rađanja. One duše koje su vidjele više, više i pamte, njima je lakše uspostaviti izgubljenu sposobnost leta. Nalazeći se u tijelu, duša se posredstvom stvari osjetilnog svijeta, koji je odraz svijeta ideja, može prisjetiti onoga što je ranije promatrala. Cilj je boravka u osjetilnom svijetu uspostavljanje onih znanja koja je duša posjedovala, a ne pretvaranje duše u roba osjetilnog svijeta. Drugim riječima, osjetilni svijet mora za dušu igrati ulogu simbola ili znamenja druge stvarnosti te joj biti posrednikom i mostom koji od vidljivog i poznatog vodi u nevidljivo i nepoznato.

Platon-The-Allegory-of-the-Chariot-SantiniPlaton uspoređuje dušu s krilatim kočijama. U slučaju bogova, i konji i kočijaši plemenitog su porijekla, a kod smrtnika jedan je konj lijep, dobar i poslušan, a drugi suprotnih osobina, težak je i stremi prema zemlji. Putujući nebeskim svodom, duše bogova i duše ljudi promatraju svijet ideja i istinu koja je ambrozija – hrana duše. Zbog svoje nesavršenosti, ljudske se duše čas dižu, čas spuštaju i na kraju se njihova krila lome i one ulaze u ciklus ponovnog rađanja.

U duši je iskonski prisutno sve što se nalazi u svijetu ideja, premda u manjem stupnju i u neočitovanom obliku – isto tako kao što je u sjemenu pohranjeno znanje o onome što sjeme može i treba postati. Rast i manifestacija onog skrivenog i je proces prisjećanja, što znači da se duša može sjetiti jasno samo onog što je već postala i intuitivno predosjećati to što može postati u budućnosti. Sposobnosti koje već imamo, ta su znanja koja smo stekli prije, tijekom naših prethodnih inkarnacija; ona prethode bilo kojem iskustvu iz ovog života, to su znanja koja znamo apriori, njih se samo trebamo sjetiti. Sličnu ideju susrećemo u dubinskoj psihologiji, gdje arhetipovi označavaju prirođene sposobnosti duše da raste u određenom smjeru. Jung ih uspoređuje s rijekama koje imaju zajednički izvor. U svojoj sveukupnosti arhetipovi su zbir svih potencijala ljudske psihe.

Istinsko je znanje sposobnost odabira istinskog blaga i time se ono razlikuje od neznanja koje ne poznaje prirodu onoga što bira. Upravo se zbog neznanja događa da duša odabire lošije smatrajući ga boljim. Baš zato čovjek birajući način svoje egzistencije izabire najgoru formu vjerujući da je ona bolja. Sjećati se znači početi jasno vidjeti to što nismo prije vidjeli. To viđenje dolazi u trenutku, kao bljesak svjetlosti koja čini vidljivim slojeve duše koji su do tada bili u sjeni zaborava. Sjetiti se znači u duši potaknuti na rast sjeme mudrosti, duhovne ljepote, učiniti dušu sličnom Zeusu i unutar sebe roditi Atenu, božansku sposobnost da se uvijek izabire Lijepo, Dobro i Pravedno.

Nastavak u idućem broju…

1 Mit o Eru govori o Grku koji je pao u boju, ali mu je tijelo ostalo očuvano iako je prošlo više dana od njegove navodne smrti. Kad je već bio položen na pogrebnu lomaču, Er se probudio i počeo pripovijedati što je proživio dok je bio naizgled mrtav.
2 Psihostazija – mitološko odmjeravanje (vaganje) duše u podzemnom svijetu.

Autor: Antun Musulin