Nemoguće je ljepotu definirati jer je ona izraz božanske prirode života. Ružnoća nastaje kada je život unutar oblika sputan nekim nedostatkom tog oblika koji je stvoren za njegovo funkcioniranje. Život uvijek nastoji povezati postojeće elemente u neki oblik harmonije. Kada je ta integracija potpuna, postoji ljepota. Cjelina izražava nešto čega nije bilo u dijelovima. Tako je život bogat smislom, pun je dobro ili loše izraženih “ideja” (u nedostatku boljeg izraza). Cjelokupan proces evolucije je proces očitovanja tih ideja. One su u početku latentne, nemanifestirane. Pojavljuju se kad za to dođe vrijeme kako oblici i materija evoluiraju. To je umjetnost Prirode.
Svaka ideja, bit svake cjeline, nešto je neodredivo, krug koji se ne može kvadrirati; može se analizirati, može biti predmet izračuna, ali se ne može izraziti u konačnim mjerljivim veličinama.
Ljepota, Dobrota, Istina, jednakostraničan trokut Vrline, što je Ispravna Energija, neodvojive su poput triju osoba blaženog Trojstva u kršćanskoj misli, aspekti su iste stvarnosti – Istina u svojoj nutarnjoj prirodi, Vječnost koja se odražava u vremenu, ideje božanskog uma; Dobrota u odnosu na sve druge oblike i izraze otkriva se u djelovanju sve više i više poput cvijeta koji se rastvara, otvorena krivulja napredovanja koja nema granica ni kraja; Ljepota je u svojoj vanjskoj manifestaciji sama po sebi izraz sadržaja – Istina u svom nutarnjem subjektivnom aspektu; Ljepota koja je objektivna; i Dobrota čija je priroda pokret u savršenoj ravnoteži između subjekta i objekta.
Ljepota je prisutna ondje gdje, bilo u Prirodi ili u umjetnosti, postoji izraz djelića božanske misli, kada utjelovljuje zraku božanske prirode. Ta priroda je prisutna i u svijesti čovjeka, koja je individualno žarište univerzalnog Života. Zato je svaka istinska i duboka ideja poziv upućen ljudskoj inteligenciji, čovjekovoj sposobnosti spoznaje koju on prihvaća kada je za to dovoljno evoluirao. U čovjeku postoji potencijal da ta ideja djeluje na njega, iako možda nije ostvarena u određenoj fazi.
Rekao sam sposobnost spoznaje. To nije logički razum koji rasuđuje korak po korak. To je vid spoznaje koji trenutačno sagledava različite aspekte ili dijelove određenog predmeta koji je predstavljen i djeluje na način da se neposredno potvrđuje istina o tome, kao što slijed tonova ili akord doživljavamo kao glazbu, bez ikakve mentalne provjere.
Sve velike ideje i najznačajnija otkrića nastala su u ljudskom umu bljeskom.
Ljepota se obraća onome što se u teozofskim knjigama naziva buddhi ili duhovna intuicija čovjeka. Malo znamo o njezinoj prirodi. Kada je ta intuicija dotaknuta, javlja se osjećaj potpune sreće, osjećaj jedinstva, a unutarnja priroda čovjeka se formira ili organizira približavajući se izvornom obrascu, što mu daje veći osjećaj individualnosti te subjektivan dojam koraka unutar sebe, prema vlastitoj jedinstvenosti, što stvara osjećaj samopouzdanja u djelovanju i daje bilo kakvom sudu potreban dokaz iznutra.
Može postojati prekrasan predmet, istina, koja ne mora nužno dotaknuti tu sposobnost u čovjeku. Jer ona mora evoluirati, razgranati se i doći u doticaj sa stvarnostima fizičkog svijeta (ili nižih svjetova) koji su od nje odvojeni. Sve dok ta sposobnost nije u stanju djelovati na određenom planu stvarnosti, istina koju može otkriti mora čekati svoje vrijeme.
Primitivan čovjek, budući da je slabo razvijen, veličat će nešto što je grubo, blještavo i glasno kao predmet uživanja. Međutim postupno, kako evoluiramo, naša percepcija postaje sve istančanija i postajemo sposobni razlikovati istinske vrijednosti u umjetnosti, između ostaloga, od onih lažnih.
U umjetnosti nema autoriteta, jer vrednovanje mora doći iznutra i spontano. Autoritet kojeg ljudi priznaju može se pokazati lažnim. Termin “Republika ljudi od pera (ili umjetnosti)”1 sadrži istinu da umjetnost mora biti oslobođena od nametanja.
Ipak, iako ne postoji definicija onoga što je ispravno, osjećaj za ispravno postupno se razvija. Ono što se obraća najdubljoj čovjekovoj prirodi, u kojoj postoji mogućnost najsavršenije i najsveobuhvatnije sinteze, ono je što neminovno preživljava. Drugi ukusi, druge ideje, moraju nestati i biti zamijenjeni.
Umjetnost nije uvijek sinonim za Ljepotu, jer umjetnost može biti plitka, obična iluzija; može biti stvar tehnike. Umjetnost nije sredstvo neovisno o prirodi ciljeva. Sredstva su povezana s ciljevima. Nema ljepote u takozvanom umjetničkom djelu koje izaziva samo psihološki efekt koji je daleko od lijepog. To može predstavljati jedan oblik domišljatosti svojstven silaznoj putanji luka životnog ciklusa, dok je još uvijek na djelu diferenciranje i materijaliziranje.
Najljepša, najučinkovitija umjetnost je ona u kojoj je forma podređena životu, gdje se uz minimum materijala postiže maksimalan učinak, u kojoj je svaki detalj podređen razvijanju ili izražavanju unutarnje ideje.
Takva se dotjeranost može vidjeti u prirodnim objektima: u listu, ptici, ribi, u toliko drugih organskih oblika. Život stvara organe potrebne za ovladavanje elementom u koji ulazi. Što više može ući u taj element ili medij, to je veća moć njegova samoizražavanja, koja na djelu postaje sposobnost, samootkrivanje njegove prirode, što je Ljepota. Tako Ljepota s jedne strane i Prikladnost, Sposobnost i Korisnost s druge strane idu i rastu zajedno. Ta veza postaje sve očiglednija kako evolucija napreduje.
Ljepota znači oslobađanje Života. Sve manifestirano mora biti u nekom obliku. Ali oblik je ograničenje. Niz zvukova zamišljenih da proizvedu određeni efekt mora isključiti bilo koji drugi zvuk. Ograničenje znači zauzdavanje života u nekom određenom obliku. Ali kada oblik postane lijep, on omogućuje životu da manifestira svoju prirodu; tako je njegova svrha ispunjena. Istinsko ispunjenje, istinsko samoostvarenje tek je u postizanju savršene ljepote u mislima i u djelovanju.
Osjećaj za lijepo sastoji se u opažanju odnosa u prostoru, u vremenu ili u jednom i drugom. Ljepota se ne nalazi u materijalu ili u samoj stvari, iako poistovjećujemo taj odnos sa stvari. Onaj tko je osjetljiv za taj odnos – osjetljivi umjetnik – može ga jasno vidjeti odvojenog od medija u kojem se odražava. To za njega postaje apstrakcija i živa “ideja” u isto vrijeme.
Tu ideju doživljavamo lijepom jer utjelovljuje zakon harmonije koji postoji u čovjeku. Bit njezine ljepote leži u njezinoj usklađenosti sa zakonom. Jedno postaje mnoštvo. Ali mnoštvo izlazi na vidjelo u vremenu i u različitim smjerovima ili duž različitih radijusa iz jednog zajedničkog središta. Otuda proizlaze nebrojene razlike. Međutim, postoji veza između jedinstva i mnoštva, što je ukratko Zakon, zakoni Prirode ili Boga. Ti zakoni su generalizacije koje povezuju različite činjenice i pojave, i temelj su poretka. Pod utjecajem tog zakona ili nekog od onih zakona koji su u lijepom predmetu, kažemo da je nešto lijepo.
Ti zakoni mogu utjecati na našu svijest, budući da je ona po svojoj prirodi podložna takvom utjecaju. Ti zakoni koji su zakoni univerzuma, ujedno su i zakoni našeg postojanja, jer čovjek je u svojoj pravoj prirodi središte života koji prožima univerzum.
Sve umjetnosti moraju utjelovljavati iste zakone ako su lijepe. Otuda slijedi jedinstvo umjetnosti. Načela pomoću kojih privlače naš um moraju biti ista. Na istu svijest različite umjetnosti djeluju na različite načine. U tom je načinu na koji utječu na svijest ključ njihova jedinstva.
Svijest je tako plastična da se može brzo i lako oblikovati. Stoga stvari ne vidimo, ne procjenjujemo i ne prosuđujemo uvijek čistom neuvjetovanom sviješću. Ali upravo u toj svijesti počivaju kvalitete božanske prirode, sposobnost odaziva na njezine lijepe manifestacije. U njoj se nalazi istinski i nepotkupljivi sudac prirode stvari koje su pred njim, koji može reći je li nešto uistinu lijepo ili nije, je li u skladu s Božjim zakonima ili nije. Umjetnost se obraća ljudskoj intuiciji koja savršeno prosuđuje, ali ne trpi naređenja.
Umjetnost bez ljepote samo je pretvaranje. Umjetnost nije stvaranje učinka, nije dosjetka.
Što je veći krug čovjekove svijesti i razumijevanja, to je više prepoznatljivih točaka koje označavaju njegovu granicu. Sa svakim širenjem tog kruga, svaka pojedinačna točka, odnosno svaka “ideja” na nebu božanske misli, bezgraničnom prostoru prirodne Inteligencije (Chidakasha), postaje prepoznatljivija i jasnija. Što se razvidnije i jasnije opaža, kao što se zvijezde vide na nebu, to se točnije i preciznije može projicirati na razini oblika i utjelovljenja u materiju. Svako takvo fiksiranje božanske ili vječne ideje stvaranje je remek-djela kroz koje se ta ideja otkriva ili objavljuje. Umjetnost je, dakle, spuštanje ideja s naizgled praznog, ali ipak blistavo osvijetljenog neba u oblike koji ih zarobljavaju, ali samo da bi se manifestirale.
1 “Republika ljudi od pera” zajednica je učenih ljudi nastala međusobnim dopisivanjem u 17. i 18. stoljeću u Europi i Americi.
Autor: Nilakanta Sri Ram
S engleskog prevela: Ivančica Krivdić
