Ljude ne uznemiravaju stvari, nego vlastita viđenja tih stvari.
Epiktet

Biti shvaćen od strane sugovornika, povezati se s ljudima i dobiti odgovore, razvijati dobre i kvalitetne odnose moguće je samo ako poznajemo vještinu komunikacije. To znači da bismo trebali imati jasne ideje i znati izraziti svoje misli i osjećaje te, iznad svega, da bismo trebali znati slušati. Dobra je komunikacija ključna jer će upravo ona omogućiti da prepoznamo zajedničko dobro. Omogućit će da zajedničko dobro podijelimo s drugima i da to pretvorimo u vlastito iskustvo koje može oplemeniti i obogatiti naš život.

Prema procjenama stručnjaka, banalnosti i ogovaranja danas zauzimaju čak 70 – 80 % našeg komunikacijskog prostora. Komunikacijski je prostor zagušen i sve je manja mogućnost da važne ideje dopru do ljudi. Uz sve to, ne znamo ili nismo svjesni da pri komuniciranju svega 7 % utjecaja na sugovornike ima govor, 55 % govor tijela, što nazivamo neverbalnom komunikacijom, a preostalih čak 38 % čini paraverbalna komunikacija, odnosno sve moguće emocije koje u sebi nosi čovjek.

neverbalna komunikacija

Čovjek je biće u kojemu se neprestano bore animalni i humani dio i da bismo sačuvali jasnoću temeljnih ideja o tome što je to prirodno ljudsko stanje, neophodno nam je svjesno sudjelovanje u kulturnom suživotu. To se u prošlosti ostvarivalo u staroj Grčkoj kroz paideiu, a u Rimu kroz humanitas i humanizam u doba renesanse.

Budući da je kultura sustav odnosa i uspostavljanja veza koje čovjek prvenstveno integrira unutar sebe i potom ih preslikava na vanjski svijet, nameće se neizbježnost dobre komunikacije kao temelja svakog suživota.

Ideja nenasilja

Zlatno pravilo suživota koje je zastupao veliki kineski filozof Konfucije (551. – 479. g. pr. Kr.) identično je Isusovoj poruci: “Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čine.” Ovime se naglašava svjestan stav plemenitog čovjeka o načinu postupanja prema drugima.

Lav Nikolajevič Tolstoj u svojoj knjizi U što vjerujem daje duboko objašnjenje snage i hrabrosti koje se nalaze u Isusovom učenju, a koje ističe ideju nenasilja, milosrđa i ljubavi prema svim ljudima bez obzira na sve razlike.

Mahatma Gandhi svojim je životom zastupao učenje o ahimsi (nenasilju) kao zakonu koji vrijedi za sve ljude, dok je himsa (nasilje) zakon za zvijeri; ljudsko dostojanstvo zahtijeva svjesno i voljno poštovanje zakona koji se odnose na njega.

Nenasilje je stoga prirodno ljudsko stanje, a nasilnim ponašanjem čovjek gubi svoja humana obilježja i time primarno najviše šteti samome sebi.

nenasilna-komunikacijaU svojoj poznatoj knjizi Nenasilna komunikacija: jezik života američki psiholog i aktivist Marshall B. Rosenberg (1934. – 2015.) zalaže se za tip komunikacije koji može pomoći u rješavanju sukoba, omogućiti suglasnost i dogovor te je još naziva asertivnom komunikacijom.

Ona treba zamijeniti među ljudima uobičajenu nesvjesnu i nagonsku borbu za moć koja se odvija kroz agresivnu ili pasivnu komunikaciju.

Rosenberg predlaže da se usmjerimo na djelotvorno rješavanje problema, a ne da napadamo ili omalovažavamo druge, njihove stavove ili uvjerenja, čime samo stvaramo doživotne neprijatelje.

Asertivna komunikacija je poput diplomatskog pristupa koji je oplemenjen suosjećanjem i sviješću da i drugi ljudi imaju i zaslužuju sve ono što i mi za sebe želimo i čemu se nadamo.

Dva su temeljna aspekta nenasilne komunikacije prema Rosenbergu: iskreno izražavanje sebe i empatijsko primanje.

To znači da se u komunikaciji jasno i samosvjesno zalažemo za svoja prava i potrebe vodeći pri tome brigu i o osjećajima i potrebama naših sugovornika, sa željom da se postigne obostrana korist.

Da bi to bilo moguće, potrebno je poznavati sebe i čvrsto zastupati svoje potrebe, ali isto tako i potrebe drugih. Tada nam se mogu otvoriti oči za potpuno nove dimenzije i mogućnosti ljudskih odnosa.

Što se tiče empatije, on kaže: “U našoj je prirodi da uživamo dajući i primajući suosjećajno. Naučili smo, međutim, mnoge oblike ‘komunikacije koja nas otuđuje od života’, koja nas navodi da se ponašamo i govorimo na načine koji povređuju i nas i druge.

nenasilna-komunikacijaJedan od oblika komunikacije koja otuđuje od života upotreba je moralističkih prosudbi koje impliciraju da su oni koji se ne ponašaju u skladu s našim vrijednostima loši ili u krivu.

Komunikacija koja otuđuje od života također ometa našu svijest o tome da smo sami odgovorni za vlastite misli, osjećaje i djela.”

Poričemo odgovornost za vlastite postupke kada njihov uzrok pripisujemo neodređenim, bezličnim silama izvan naše kontrole. Vidimo samo dio istine, a ne cijelu istinu i zato nam je i potrebna komunikacija. Baš kao pri plovidbi i ovdje je moguće orijentirati se samo pomoću više točaka, odnosno stavova i iskustava koje razmjenjujemo s drugima.

Naša su viđenja vrlo ograničena zbog egocentrizma i taštine, odnosno vezanosti uz vlastita subjektivna mišljenja i osjećaje koji su nestabilni i promjenjivi. Zato Rosenberg ističe važnost svijesti o vlastitim ograničenjima i ograničenjima naših mišljenja.

Također, naglašava nužnost poznavanja sebe i zdravog razlikovanja vlastitih osjećaja i misli. Na taj se način mogu izbjeći tipične zamke komunikacije, kao na primjer, vrlo uobičajeno “podrazumijevanje”, dakle izostanak provjere, nakon čega slijedi razočaranje zbog očitog nesporazuma.

Sposobnost da izrazimo svoje osjećaje bez napadanja ili okrivljavanja drugih preduvjet je nenasilne komunikacije. Jasnije iskazivanje i prepoznavanje osjećaja olakšat će nam povezivanje s drugima. Ono što drugi kažu i čine može nam dati poticaj, ali ne bi trebalo biti uzrokom naših osjećaja jer ćemo time dopustiti da nama manipuliraju vanjske okolnosti kao da smo lutke na koncu. Također je neprirodno smatrati se odgovornima za osjećaje drugih ljudi i misliti da se stalno moramo truditi udovoljiti svima. To će nas brzo dovesti do toga da ljude koji su nam najbliži počnemo doživljavati kao teret.

Empatija, kao slušanje cijelim bićem, osluškivanje što je sugovorniku potrebno, duboko je razumijevanje i puno poštovanje onoga što drugi proživljavaju. Nasuprot tome, isuviše intelektualni pristup razumijevanja okoline može blokirati empatiju.

Naša sposobnost da ponudimo empatiju može nam omogućiti da ostanemo otvoreni i prihvatimo tuđe “ne”, ne doživljavajući ga kao odbacivanje. Tada razgovor neće biti beživotan, nego će oživjeti te će nam pomoći da čujemo tuđe osjećaje i potrebe iskazane čak i šutnjom. Malo više pažnje u komunikaciji i malo suosjećanja prema drugima može bitno oplemeniti naš suživot.

nenasilna-komunikacija

Konfucije nas upozorava na važnost pažnje i budnosti u vlastitom ponašanju kada kaže da treba slijediti primjer dobrog čovjeka, a kod lošeg čovjeka najprije se trebamo zapitati što nam se kod njega ne sviđa. Dobar primjer puno je korisniji od kritike i plemenit čovjek uvijek pazi na svoje ponašanje. Ove su životne istine velike tajne života i možemo se zapitati koliko su nam bliske te koliko je nama uopće stalo do njih.

Tehnika komunikacije danas doživljava strelovit napredak, dok je – paradoksalno – sve prisutniji pad kulture ophođenja. Bonton je degenerirao u tolikoj mjeri da se uljudnost gotovo izjednačila s nečim izvještačenim i neautentičnim. No, izvorno riječ bonton označava “dobar ton” ili pravu mjeru u ophođenju s drugim ljudima, što vodi zbližavanju i slozi.

Izostane li svjesno nastojanje pojedinca, a isto tako i čitave zajednice oko uljudnosti, nastat će društvo u kojem će prevladavati ono nagonsko i dominirati nepovjerenje, nerazumijevanje i netrpeljivost. Uljudnost koju treba oživjeti podrazumijeva međusobno slušanje, uvažavanje, prihvaćanje, razumijevanje, povjerenje, iskrenost, poštovanje… Kao takva, ona je temeljni preduvjet zdravih međuljudskih odnosa koji vode smanjivanju napetosti i sukoba u društvu.

Nenasilna komunikacija, o kojoj govori Rosenberg, humanizirajuća je jer jača našu sposobnost da ostanemo ljudska bića i u teškim okolnostima. Ona nije nešto novo, ona je samo podsjetnik na civilizacijsku tekovinu prema kojoj bi se trebali odnositi jedni prema drugima kao ljudi. Jer, uvredljivo ophođenje podiže zidove, a uljudno i prijateljsko širom otvara prozore i vrata zdravom suživotu.

Autor: Branko Zorić