Predromanika obuhvaća vremenski raspon od kraja 6. stoljeća do punog procvata romanike početkom 10. stoljeća. Tijekom tog razdoblja dolazi do prožimanja i stapanja antičkih kulturnih elemenata s kršćanskim svjetonazorom i nasljeđem uglavnom germanskih naroda. Stoga se predromanika očituje u raznolikosti regionalnih i lokalnih obilježja, a zajedničko joj je izgradnja crkvi i samostana koji postaju oaze kulturne i umjetničke aktivnosti.
Starohrvatska sakralna arhitektura plod je prožimanja slavenske kulture s antičkim naslijeđem, uz bizantske i franačke tragove. U graditeljskom smislu starohrvatske crkvice karakterizira mnoštvo nepravilnosti što se prvotno pripisivalo nespretnosti graditelja. Istraživanja su pokazala da su te nepravilnosti samo prividne jer su u tim kamenim zdanjima zapisani položaji Sunca na ekvinocijske i solsticijske dane. Tako su te crkvice svojevrsni kalendari koji su usklađivali ritam djelovanja čovjeka s ritmom prirode.