Povijest pamti mnoge ljude, ali životi nekih od njih ostali su do danas kao velom prekriveni. Naziremo samo njihove odraze u životima i djelima drugih ljudi.

Takav je primjer i dubrovačka pjesnikinja Cvijeta Zuzorić čiju nemamo sačuvanu niti jednu pjesmu i niti jedno pisano djelo. Zato je još i danas predmet brojnih pretpostavki i nagađanja: je li Cvijeta, najpoznatija žena hrvatske renesanse, uistinu bila umjetnica i inspirativna književnica?

Znamo da se rodila oko 1552. godine u Dubrovniku, u obitelji trgovca koji kasnije dobiva plemstvo, i da se u njezinoj najranijoj dobi obitelj seli u Anconu u kojoj Cvijeta provodi djetinjstvo i mladost.

Stekla je puno šire i dublje obrazovanje nego njezine vršnjakinje u Dubrovniku, a i sam njezin odgoj bio je oslobođen brojnih konvencija koje su opterećivale odgoj njezinih vršnjakinja u rodnom gradu. Govorila je talijanski i latinski, bila upućena u književnost, umjetnost i filozofiju. Godine 1570. udala se za firentinskog plemića Bartolomeja Pescionija i iste godine dolazi u Dubrovnik jer je veliki vojvoda toskanski Cosimo I. Medici imenovao njezina supruga firentinskim konzulom u Dubrovačkoj Republici. Tamo će provesti trinaest godina života, nakon čega će se vratiti u Anconu.

Službeni razlog odlaska iz Dubrovnika bio je bankrot njezina muža. Međutim, u pričama koje i danas žive, čini se da je pravi razlog njihova povratka u Anconu bila zavist koju je Cvijeta izazivala svojom ljepotom i učenošću, zbog čega se našla na udaru zlobnih kleveta.

Uđemo li u priču o Cvijeti Zuzorić, pronaći ćemo bogatstvo života i ljubavi prema skladu i ljepoti… Nažalost, vrijeme u kojem je rođena nije pogodovalo njezinoj osobnosti i nastojanjima. Sačuvani zapisi govore da je Dubrovnik bio nepristupačan za vanjske utjecaje, a osebujan život grada odražavao se i u životu njegovih stanovnika. Vrlo brzo nakon dolaska Cvijeta je oko sebe počela okupljati učene i poznate ljude, umjetnike i intelektualce. Bilo u njezinom dubrovačkom salonu ili na ladanju, vodile su se znanstvene rasprave, razgovori o umjetnosti, filozofiji, a posebno o pjesništvu. Cvijeta je u Dubrovnik donijela dah renesanse.

Filozofski dijalozi

Cvijetine dubrovačke prijateljice bile su Nikoleta Rastić, Julija i Nada Bunić i Mara Gundulić, sve pjesnikinje i obrazovane žene kojima je umjetnost bila estetski put potrage za istinom. Ipak, najdublje prijateljstvo povezivalo je Cvijetu s Marom Gundulić i njezinim suprugom Nikolom Gučetićem. Smatra se da je upravo ovo duboko i istinsko prijateljstvo Cvijete i Mare potaklo Nikolu Gučetića, dubrovačkog filozofa, znanstvenika, političara i polihistora te jednog od najumnijih Dubrovčana onog vremena, da napiše dva filozofska dijaloga koje vode Mara i Cvijeta: Dijalog o ljepoti nazvan Cvijet i Dijalog o ljubavi nazvan Cvijet. Iako su dijalozi posvećeni Cvijetinoj sestri Niki, u stvarnosti su pisani u čast Cvijete.

Dijalog o ljepoti započinje pitanjem što je ljepota, na što Cvijeta, navodeći Platonovu misao, odgovara da je ljepota odraz ljepote duše. Kao potvrdu Cvijetine tvrdnje, Mara se poziva na samu Cvijetu koja je, kako kaže, prelijepa žena s još ljepšim duhom. Od Cvijetine anđeoske ljepote, preko misli brojnih filozofa o ljepoti, dijalog završavaju platoničkim poimanjem ljepote kao snage koja uzdiže i oslobađa čovjeka od strasti i afekata koji ga izobličuju i nagrđuju. Na kraju, ističu sramežljivost i skromnost kao najveće kreposti.

Dijalog o ljubavi nastavlja se dan kasnije. Na početku dijaloga Mara pita Cvijetu: “Ako se u moju ljubav prema Vama tako pouzdajete, zborite mi, molim Vas, o ljubavi, kako jučer obećaste.” Cvijeta iznosi učenja grčkih filozofa prema kojima je ljubav snaga koja upravlja svijetom i nebeskim tijelima, ona koja oplemenjuje dušu. I u ovom dijalogu Mara upućuje pohvale Cvijeti u tadašnjoj maniri i kaže da je rasla u području Venere i Merkura te da se njezina duša, prije nego što je sišla na svijet, družila s Lunom, božicom čistoće.

Ideal dame

Cvijeti su se zbog njezine učenosti i ljepote divili mnogi umjetnici i posvećivali joj svoja djela. Među njima su bili brojni dubrovački i talijanski pjesnici: Dominko Zlatarić, pjesnik i prevoditelj; Miho Monaldi, hrvatski filozof, matematičar, teoretičar glazbe i pjesnik; Miho Bunić Babulinov, pjesnik i prevoditelj, Marin Battitore, Cesare Simonetti da Fano, Gianbattista Boccabianca, Torquato Tasso, Dinko Ranjina i brojni drugi.

Dominko Zlatarić, zanesen Cvijetom još kao mladić, posvetio joj je svoje prve stihove:

U prvi cvit moje mladosti drag ukras
gizdave gospoje svu nad mnom steče vlas,
srce mi posvoji i u zlat vez stavi,
a dušu opoji nebeskom ljubavi. (Marković, 1970.).

Četrnaest godina nakon što je Cvijeta otišla iz Dubrovnika, Dominko Zlatarić joj posvećuje prijevod Ljubav Pirama i Tizbe iz Ovidijevih Metamorfoza i moli je da mu pomogne u stvaralaštvu:

…Obrati, Fiora, proć meni pogled tvoj
jer stojim kako nijem bez tebe, ti si red,
ti s` nauk s kojim grem od tamnijeh ponaprijed…
(Marković, 1997.).

Dubrovački pjesnik Miho Monaldi, poznat po filozofskim raspravama, bio je još jedan Cvijetin poklonik.

U svojoj zbirci Rime posvetio joj je dva soneta u kojima izražava svoju ljubav i poštovanje. Također, piše djelo Irena, iliti o ljepoti (Irene, overo della Bellezza) u kojem je Cvijeta jedna od sugovornica.

Miho Bunić Babulinov, također dubrovački pjesnik, napisao je pjesmu u pohvalu Cvijete u kojoj ističe njezinu nebesku ljepotu i ljekovito djelovanje na duše. Neki smatraju da je Cvijeti posvetio cijeli ciklus pjesama Pjesni ljuvene.

Cesare Simonetti da Fano zamolio je svog prijatelja Zlatarića da objavi njegovu zbirku pjesama i posveti je “dostojnoj dami”, što je ovaj i učinio upisujući Cvijetino ime. Za Simonettija je Cvijeta “cvijet koji krepošću pali svijet, nebo čistim plamenom razgara, ljupkošću pobjeđuje narcise, kante, ruže, ljiljane, amarante i sa sobom nosi metaforu vrta”. I talijanski pjesnik Monaldi je u dva soneta slavio Cvijetu.

Ne znamo je li Torquato Tasso osobno poznavao Cvijetu, ali je po želji svog prijatelja G. Mostija Cvijeti u čast spjevao osam pjesama. On je Cvijetu i nazvao Fior di spina ili, kako je Nazor preveo, Cvijet na drači, drugim riječima – crvena ruža.

1.
Ko što je oro od ptica najjači
Tako je svih cvjetova
Kralj Cvijet na drači;
Međ oštrim trnjem nalazi ga Amor…

2.
Da l’ gradila je Priroda
Taj mirisavi cvijet,
Il’ Amora je djelo prekrasno?…
(prijevod Nazor)

Cvijetin odjek nalazimo i kod kasnijih književnika. Milan Šenoa, književnik i geograf, u svojoj drami Kako vam drago objavljenoj 1893. godine uvodi Cvijetin lik. Ernest Katić, dramski pisac rođen u Dubrovniku, pisao je o dubrovačkoj prošlosti i Cvijeti posvećuje svoju dramu Cvijeta Zuzorić.

Ni veliki pjesnik Tin Ujević nije mogao zaobići Cvijetu, a spominje je u pjesmi Naše vile:

Gdje su nama drage rajne sestre i drage,
Marulova seja i Dubravka, gdje Cvijeta?
Procvjetaše polja i plodan s rosne vlage
perivoj u cvatu pramaljeća cvjeta:
gdje su naše nimfe i sve čari nage
gizdavih ljepota, krasnije od cvijeta;
gdje su vaše vile, Đivo, Šiško, Đore,
vi, dva Dinka, i Tasso, pokloniče Flore?

Matko Sršen, hrvatski redatelj i dramatičar, piše djelo Cvijeta Zuzorić, treći spol koje je u režiji autora praizvedeno 2005. godine u Teatru &TD u Zagrebu. I hrvatski književnik Luko Paljetak piše djelo Skroviti vrt, u kojem, kroz Cvijetin dnevnik, dobivamo odsjaj njezina nutarnjeg svijeta.

Biografije

Tko je, zapravo, bila Cvijeta Zuzorić, pjesnikinja i muza brojnih hrvatskih i talijanskih umjetnika, istinska dama renesanse? Njezina fizička i duhovna ljepota nadahnjuje iznova kroz stoljeća sve one koji u njoj prepoznaju ideal dame.

Prvu inspirativnu biografiju Cvijete Zuzorić napisao je uvaženi dubrovački povjesničar Saro Crijević devedeset dvije godine nakon njezine smrti. Crijević ističe da nije bila samo talentirana pjesnikinja i slikarica, nego i slavna po pjesničkom umijeću u Dubrovniku i čitavoj Italiji, čestita vladanja, uzor gospođama svih staleža. Nezaobilazne su i priče koje su se prenosile o njezinoj ljepoti i učenosti.

Doista je za pisanje stihova imala prirođen dar, lakoću, okretnost i oštroumnost tako da se činilo da je odgojena u njedrima Muza… Doista je u Cvijete zasjala takva snaga duha, takva ljubav za književnost, takva odlična pjesnička sposobnost i takvo poznavanje plemenitih umijeća…

Franjo Marija Appendini, u svojim Noticijama, pretpostavlja da je Cvijeta bila ozbiljna književnica. Biograf Sabo Slade u svom djelu Fasti litterario-Ragusini navodi kako svi potvrđuju da je Cvijeta bila izvrsna pjesnikinja. Ivan Kukuljević Sakcinski je uspoređuje s talijanskom spisateljicom Lukrecijom Fornabuoni.

Jorjo Tadić, jedan od autora kritičke biografije Cvijete Zuzorić, smatra da je ona najvjerojatnije pisala pjesme i bila jedna od naših prvih pjesnikinja. Svoj stav temelji na njezinom obrazovanju i druženju s pjesnicima.

Postoje i novije biografije u kojima je Cvijeta izbrisana iz povijesti kao pjesnikinja budući da nema pisanih tragova o njezinom književnom radu.

Drugo pitanje, na koje ne postoji jasan odgovor, jest zašto je njezin život izazivao zavist mnogih. Znamo samo da su klevete, koje su je počele pratiti, potaknule njezine prijatelje da joj stanu u obranu. Pjesnik Zlatarić je u nekoliko svojih pjesama brani govoreći o zlobnim i zavidnim ljudima koji po sebi sude druge.

Njezina najbolja prijateljica Mara Gundulić odbijala je od Cvijete snagom prijateljstva udarce zavidnika. Svoje nezadovoljstvo izrazila je u predgovoru koji je napisala za djelo svog supruga Razgovori o Aristotelovoj Meteori (Discorsi sopra le Metheora d` Aristotele):

Osvjedočena sam, štoviše i nadam se, da Vaše ime, tako dično i ugledno, mora biti najsigurnijom obranom protiv bijesnih udaraca zavidnika što žive u našem Gradu, i protiv onih koji su, po svojstvenoj im i prirođenoj zloći, uvijek pripravni da grizu i razdiru tuđe stvari, od kojih ste ujedan bili Vi pogođeni više negoli ikoja druga žena u mojoj domovini. Uzrok su tome bile ne samo Vaše rijetke odlike, dosad upravo neviđene u druge žene našega stoljeća, koja je ljepotom tijela i krepošću duše povećala muku zlobnika, jer kao što uvijek biva: stvari najizvrsnije jačaju bol onih koji su prepuni pakosti i zavisti, te da njihova slabo zaraštena rana ne bude povrijeđena žalošću, bijednici ti daju glupim riječima oduška svojoj žalosnoj strasti… (Izvadak iz knjige Zdenka Marković, Pjesnikinje starog Dubrovnika)

Mara je žestoko napala zlobnike i zavidnike u namjeri da ih ušutka. Međutim, svojom posvetom i obranom Cvijete izazvala je toliku uznemirenost da je djelo povučeno. Drugo izdanje tiskano je bez Marina predgovora. Crijević, u posljednjem dijelu Cvijetine biografije, piše: Zaista, nimalo ne sumnjam da je Cvijetine pjesme sabrao netko od onih koji su se toliko divili njezinim vrlinama, no da li su one ikad izašle na svijetlo ili se još uvijek kriju u nekom kutu, potpuno mi je nepoznato.

Usprkos jalu, kroz stare biografije i djela brojnih umjetnika sjaji Cvijeta kao renesansni cvijet i ostaje udaljeni eho o njoj kao najzagonetnijoj hrvatskoj pjesnikinji i renesansnoj dami.

Autor: Marta Marić