Maska doslovno i metaforički prekriva ili skriva čovjekovo lice. Kroz prošlost su se koristile u mnogim kontekstima, od vjerskih i kulturnih do terapeutskih i obrazovnih. U antičkom teatru riječ za masku koju je glumac nosio na pozornici kao i ulogu koju je igrao, bila je persona. Jung je personom nazvao masku kojom se predstavljamo u javnosti. Na tom tragu, uloga maske je podsjetiti čovjeka na njegov pravi identitet i potaknuti ga na razotkrivanje svoje božanske prirode.
Harfa, čiji zvuk dočarava prirodne elemente vode, vatre i vjetra te mističnu atmosferu, jedno je od najstarijih glazbala čovječanstva. Nalazimo je u raznim oblicima u gotovo svim kulturama i u svim povijesnim razdobljima. Smatra se da europska harfa potječe od Kelta gdje je bila stalni pratilac njihovih barda. Stari su narodi poznavali blagotvorno djelovanje njezina baršunasta zvuka koji donosi mir i harmoniju, ugađa čovjekove žice i dovodi ih u rezonanciju s božanskim, povezujući tako nebo i zemlju.
Egipatska kultura ostavila nam je veličanstvena djela kojima se čovječanstvo stoljećima divi i tek naslućuje njihovu pravu vrijednost. Ona su odraz sklada svih aspekata kulture: znanosti, umjetnosti, religije i društvenog poretka. Taj vidljivi sklad zemaljskog Egipta bio je odraz ideala, odnosno nevidljivog, vječnog, nebeskog Egipta, utemeljenog na načelima ispravnosti i pravde koje predstavlja božica Maat.