Život je misterij i na misteriozne nas načine poziva da ga razotkrijemo. Istina koju tako zaštitnički čuva izražena je kroz bezbrojne simboličke oblike, od kojih su neki preživjeli stoljeća, civilizacije i kulture. Za filozofskog pustolova koji traži mudrost ovi su simbolički oblici most do skrivene Istine, ili barem do nekih njezinih aspekata.
Jedna od intrigantnih formi koja doslovno i figurativno skriva misterij čovjeka je maska. Maske su tisućama godina bile prisutne u raznim kulturama. U muzeju u Jeruzalemu nalazi se navodno najstarija maska na svijetu, koja datira iz razdoblja prije keramike, iz neolitika, stara devet tisuća godina. Pretpostavlja se da se ova kamena maska koristila u kultovima ili magijskim ritualima. Tradicije diljem svijeta pokazuju da su se maske koristile u mnogim kontekstima, od vjerskih i kulturnih do terapeutskih i obrazovnih.
Maska je po definiciji predmet koji prekriva, prikriva ili skriva. Ova činjenica naglašava jedno prividno proturječje: ako je čovjek, zaintrigiran misterijima koji ga okružuju, tražio odgovor na pitanje tko sam, zašto je običaj izrade maski bio toliko prisutan u tolikim kulturama? Zašto je potreba za pronalaženjem oblika kojim ćemo se prikriti bila toliko raširena kada je oduvijek postojao interes spoznavanja i razumijevanja vlastite prave prirode? Možda je maska enigma koja više otkriva nego što skriva.
Čovjeka je oduvijek zaokupljao misterij života i smrti. Poznato je da su autohtone kulture diljem svijeta istraživale odnos između ova dva svijeta kroz rituale i ceremonije u kojima su maske imale važnu ulogu. Ceremonije su se izvodile da bi se umilostivilo duhove, da bi se tražio blagoslov za svoje pleme ili pak evocirao neki aspekt božanskih kvaliteta i time podsjetilo čovjeka na njegov pravi identitet.
Egipatska posmrtna maska iz razdoblja Ptolemejevića (305. – 30. g. pr. Kr.).
Drevna filozofska učenja govore o dvojnoj prirodi čovjeka – zemaljskom vidljivom obliku, koji nam je poznat, i duhovnoj prirodi, koja je maskirana našim materijalnim oblikom i potrebama, željama i uvjetovanostima koje ga karakteriziraju.
Naprimjer, Kwakwaka’wakw, domoroci sjeverozapadne obale Pacifika, izrađuju maske u čast Sunca, koje se štuje kao tvorac i izvor života. Domoroci Papua Nove Gvineje nose maske tijekom plesa koji slavi ciklus života, simbolizira prihvaćanje novog života, ali i smrti. Možda se radi o prenošenju znanja o kontinuitetu života i smrti, aspektima jednog života, te o postojanju stalnog odnosa između živih i umrlih.
U egipatskoj kulturi postojale su dvije vrste maski: posmrtne ili pogrebne te ritualne. Posmrtne su se izrađivale tako da podsjećaju na pokojnika, to je bio način da mu se oda počast i da ga se poveže sa svijetom duhova. Također se vjerovalo da maske udaljavaju zle duhove. Poznata pogrebna maska faraona Tutankhamona, izrađena od zlata i ukrašena poludragim kamenjem, danas se nalazi u Egipatskom muzeju u Kairu.
S druge strane, ritualne maske u Egiptu, kao što samo ime sugerira, nosio je svećenik tijekom obreda. Za razliku od posmrtnih maski, ove su izrađene nalik glavama životinja i glavama bogova i božica. Maska s glavom šakala, primjerice, predstavljala je Anubisa, boga smrti, i nosila se tijekom pogrebnih ceremonija. Svećenici koji su nosili masku s glavom boga predstavljali su tog boga i smatralo se da prenose njegovu volju.
U balijskoj tradiciji je, primjerice, nošenje maski sveti zadatak. Plesači prolaze obrede pročišćenja prije njihova oblačenja jer nošenjem maske i izvođenjem rituala oni postaju božanski glasnici koji donose riječi od bogova, odnosno od predaka.
Drevna filozofska učenja govore o dvojnoj prirodi čovjeka: zemaljskom vidljivom obliku, koji nam je poznat, i duhovnoj prirodi, koja je maskirana našim materijalnim oblikom i potrebama, željama i uvjetovanostima koje ga karakteriziraju. Potreba za povezivanjem ovih dvaju svjetova, zemaljskog i duhovnog, kao i vanjskog svijeta s čovjekovim unutarnjim svijetom, potvrđuje se upotrebom maski koje su korištene kao alat za upoznavanje i doživljavanje aspekata nepoznatog. Naprimjer, u latinskom jeziku maska je persona ili krinka, i znači lažno lice. Danas se to često objašnjava kao pretvaranje da smo netko tko nismo. Međutim, gore spomenuti rituali podsjetnik su na ovu dualnu prirodu i poziv na usmjeravanje pogleda prema unutra u potrazi za vlastitom božanskom prirodom.
Redovnici u tibetanskim samostanima izvode ples Vajra (danas se prakticira kao “Cham”) u trajanju od tri dana. Maskirani i u dubokoj meditaciji, slave pobjedu vladara Padmasambhave nad domaćim kultom i njihovim božanstvima. Ples se smatra ritualom za preusmjeravanje negativnih sila prema buđenju duhovne prirode.
Grčka tragička maska iz 4. st. pr. Kr. , Arheološki muzej u Pireju.
U plesovima i kazalištima maske su se nosile kako bi se umjetnici lakše uživjeli u ulogu lika koji su prikazivali, bila to životinja, demon ili bog. Zato se govori da su u plesnim izvedbama afričkih plemena maske oživljavali duhovi predaka koje predstavljaju.
Neke su maske kombinacija ljudskih i životinjskih značajki kako bi prikazale čovjeka kao dio okoliša u kojem živi. Može se reći da su maske naglašavale blizak odnos koji ljudi dijele s prirodom i svijetom duhova. Kao i u slučaju egipatskih svećenika, maska im je u tim trenucima omogućavala da budu božanstvo koje predstavljaju i utjelove njegovu višu prirodu. Možda je nošenje maske bio način da se prizove ta moć u sebi, da se nakratko doživi te da se izazove sličan osjećaj kod publike.
Slično tome, maske koje prikazuju različita emocionalna stanja poput ljutnje, straha, mržnje, bijesa, tuge, zloće također nas podsjećaju na te aspekte našeg zemaljskog ja. Primjer je maska hannya koja se koristi u japanskoj drami No. Ova maska prikazuje ljubomornog demona ili duše žena koje su postale demoni zbog opsjednutosti ili ljubomore. Čini se da i ovdje maske igraju dvostruku ulogu te pozivaju publiku na prepoznavanje svojih emocija, istovremeno sugerirajući da su one samo naš prolazni aspekt. Živopisna priroda maski čini ih povezivim, pri čemu je publika prisiljena povezati se s onim što se izražava, dok istovremeno sugeriraju osjećaj prolaznosti, nepostojanosti i izvještačenosti.
Čini se da nošenje maski poručuje da emocije ne definiraju tko smo doista. Dakle, za maske se može reći da izazivaju potrebu za traženjem vlastitog autentičnog Ja, da se zapitamo tko smo doista i tko želimo biti.
Tibetanski ritualni ples Cham u čast učitelja Padmasambhave kojim se preusmjeravaju negativne sile prema buđenju duhovne prirode.
Kao forma u obrazovanju, maske mogu biti snažan medij prenošenja društvene poruke. Balinežanska tradicija koristi tzv. premijerovu masku u tradicionalnom plesu Topeng koji prikazuje legendarne kraljeve, heroje i mitove. Ona nalikuje ljudskom licu i, prema Balinežanima, predstavlja razne ljudske osobine kao što su ponos, ambicija, lukavost, pa čak i ludost ljudske prirode.
Često se maske koriste u pozadini društvene satirične predstave kako bi se naglasila društvena zla te utjelovljuju ulogu zločinca ili mitološkog junaka koji ispravlja nepravdu i prikazuje put Istine. Puralia Chhau, naprimjer, je plesni oblik Zapadnog Bengala gdje Chhau znači chayya (maska ili sjena). Teme ovog narodnog plesa vrte se oko zla i kažnjavanja zla.
U suvremenosti, vremenu stalne potrage za kreativnim i privlačnim obrazovanjem u školi i na fakultetu, pokazalo se da drama i maske ostavljaju snažan utisak. Nedavno istraživanje u Australiji otkrilo je da je korištenje maski u učenju određenih predmeta ili tema potaknulo učenike na razmišljanje o vlastitom osjećaju identiteta i na osvještavanje vlastitog ponašanja. Slično tome, maske su učinkovite u psihološkoj grupnoj terapiji s adolescentima. U studiji provedenoj u Portugalu, tinejdžeri su zamoljeni da naslikaju maske i izraze se kroz medij psihodrame. Izjavili su da im je “maska-tehnika” pomogla u stjecanju novih uvida i učenju o sebi.
U japanskoj No drami koristi se maska hannya za upoznavanje publike s vlastitim prolaznim emocijama.
U 21. stoljeću došlo je do ponovnog oživljavanja maske i njezinih magičnih moći u književnosti i na filmu. Njihova temeljna tema su skrivene ili latentne moći koje se pojavljuju nošenjem maske. U filmu Maska protagonist nosi masku kako bi postao ono što bi idealno želio biti. Drugi maskirani herojski likovi naglašavaju potragu ljudske svijesti za hrabrim bićem koje se bori protiv zla, ostvaruje pobjedu i utjelovljuje vrline. S druge strane, maskirani negativac prikazuje drugi aspekt stvarnosti, sjene koje postoje u ljudskom umu.
Za maske se može reći da izazivaju potrebu za traženjem vlastitog autentičnog Ja, da se zapitamo tko smo doista i tko želimo biti.
Filmovi, ples i drama ponekad su više od pukih predstava za zabavu fantazijom i snovima. Ponekad oponašaju život i govore o životu.
U staroj Grčkoj, naprimjer, kazalište je služilo za doživljavanje teatra života i bavljenje njegovim mističnim i duhovnim aspektom. Govoreći o grčkoj tradiciji, lako je povezati drevni aforizam “Upoznaj samog sebe” ispisan na Apolonovom hramu u Delfima s kontekstom maski. Enigma maski može se razotkriti prepoznavanjem njihovog potencijala kao moćnog alata upoznavanja sebe, prepoznavanja svog identiteta i možda otkrivanja odgovora na sveprisutno pitanje: “Tko sam ja?” Maske nas pozivaju na okretanje pogleda prema unutra, razmišljanje i propitivanje sebe: Nosim li ja masku? Jesam li ja maska?
Najupečatljivija i najčešća tema maske je prikaz dualne prirode čovjeka: zemaljske, životinjske ili “demonske”, kao i herojskih i božanskih aspekata u nama. “Animalne” ili “demonske” aspekte možemo shvatiti kao naše niske porive i emocije, kao što su pohlepa, egocentrizam i samodopadnost, ljubomora, da spomenemo samo neke. Te težnje ne samo što predstavljaju prepreku skladnom suživotu, već potiskuju nešto čistije, bolje i ljepše što prebiva u nama. Možemo reći da se božansko u nama izražava u obliku naše etike i vrlina koje smo utjelovili, kao što su velikodušnost, suosjećanje, hrabrost, tolerancija, objektivnost i druge.
Grobnički dondolaši – jedna od autentičnih maskiranih skupina koja čuva tradiciju na našim prostorima.
Poput mitova, čini se da su maske alegorijski način da nas probude i podsjete na našu pravu prirodu. Koriste se kako bi dočarale našu višu prirodu i omogućile nam da prepoznamo da je naša “osobnost” (od latinskog izraza persona) samo maska koja prikriva naš pravi identitet, našu dušu – ono što nas čini više ljudskima. Služe kako bi naglasile da je naša osobnost, u kojoj se nalazi naše fizičko tijelo, naše misli, želje, osjećaji, ambicije i mišljenja, samo maska koja skriva nešto bitnije, vječni aspekt nas koji nadilazi živote i čeka da se izrazi. Možda je vrijeme da se počnemo razotkrivati kako bismo spoznali blago koje leži unutra.
Autor: Archana Samarth
S engleskog preveo: Loris Ivančić Žic
