Povijest drevnog Egipta ne uklapa se u znanstvenu shemu o prošlosti svijeta. Ostaci njegove impozantne kulture još uvijek zbunjuju znanstvenike, dok hramovi, grobnice i piramide skrivaju svoje tajne i zasjenjuju mnoga dostignuća moderne civilizacije.

Službeno prihvaćena povijest egipatske kulture računa se od oko 4000. g. pr. Kr. i to prvo razdoblje naziva se preddinastičko doba. Nakon toga, od 3100. do 2686. g. pr. Kr., slijedi arhajski period, a zatim razdoblje uređenog carstva koje se dijeli na vrijeme Stare, Srednje i Nove države. Period nakon toga naziva se “kasno razdoblje” i više ne predstavlja tipični Egipat, jer nakon XX. dinastije Ramzesa, ova kultura umire, a zemlja postaje obična velesila tada­šnjeg vremena. Krajem Nove države, predviđajući dekadenciju kulturnog identiteta Egipta, hijerofanti su uništili ili sakrili sve ono što nije smjelo pasti u profane ruke. Kakvu su budućnost vidjeli, ilustriraju riječi svećenika Nefertija: Vidio sam tu zemlju uronjenu u bol i patnju. Sada uspijeva onaj koji nikada ne bi bio uspio. Podiže se oružje za borbu, jer zemlja živi u neredu. Prave se bakrena koplja da bi se krvlju priskrbio kruh. Ljudi se iskvareno cerekaju. Na pogrebima se ne plače… Svatko napada onog drugog. Pokazujem ti sina preobraćenog u tvog neprijatelja, brata pretvorenog u suparnika. Čovjek ubija svojeg oca… Mržnja vlada među narodima i gradovima. Riječi su srcu poput plamena i ono ne može podržavati ništa što ijedna usta govore… Država je sve manje vrijedna, a njeni su vladari sve brojniji… Sunce se skriva od ljudi.

Tvrdnje o robovlasničkom društvu u Egiptu, o zemlji mračne magije, vjerovanju u životinje, praznovjerni kult mrtvih i sl., mogu se, iako samo djelomično, odnositi na dekadentno razdoblje iz prvog tisućljeća prije Krista. Negativnu sliku o drevnom Egiptu stvorili su autori knjiga koji su svoje podatke crpili upravo iz ovog razdoblja dekadencije. To bi bilo isto kao da Rimsko Carstvo opisujemo prema načinu života srednjovjekovnih stanovnika grada Rima i tadašnje Europe.

Božica MaatJoš je jedan bitan razlog negativnom pisanju o starom Egiptu. To je znanstveno prihvaćena teorija o neprekidnom napretku, po kojoj je sve ono što je povijesno starije ujedno primitivnije. Zato mnogi znanstvenici nisu mogli prihvatiti činjenicu da je u trećem i drugom tisućljeću prije Krista dolina Nila bila na znatno višoj kulturnoj razini negoli tisuću ili dvije godina kasnije.

Da bismo rekli nešto o egipatskoj kulturi, potrebno je uzeti u obzir egipatski svjetonazor prema kojemu se sve što postoji sastoji od dva dijela: nebeskog, vječnog, nevidljivog s jedne strane i zemaljskog, prolaznog, vidljivog s druge strane. Egipćani su smatrali da cjelovitost nekog entiteta ovisi o usklađenosti njegove zemaljske i nebeske prirode, stoga su nastojali da njihova zemlja bude što vjernija slika ideala koji su nazivali nebeski Egipat. Na toj je postavci izgrađeno kulturno i civilizacijsko ustrojstvo Egipta koje se stoljećima održavalo djelovanjem u skladu s Maat, načelima egipatske božice ispravnosti, istine i pravde. Maat je predstavljala temeljne etičke vrijednosti Egipta i sve do kraja Nove države (1085. g. pr. Kr.) u određenom smislu bila je stvarna vladarica autentične egipatske kulture utemeljene na načelima transcendentnog morala.

Za drevne Egipćane kultura se sastojala od četiriju osnovnih aspekata: znanosti, umjetnosti, društvenog poretka i religije. Ta četiri aspekta kulture zorno su prikazivali slikom četverostrane piramide čije se pobočne strane, odvojene u svojoj bazi, spajaju na vrhu u jednu transcendentnu točku. Dakle, znanost, umjetnost, religija i društveni poredak trebaju težiti istom općekulturnom cilju. Niti jedan od ovih aspekata nije bio u sukobu s nekim drugim, već su sva četiri bila međusobno usklađena. Time se poticao napredak svih potrebnih ljudskih djelatnosti i omogućavao procvat ove drevne civilizacije. O tome svjedoče mnoga veličanstvena djela i dugovječnost egipatske kulture.

Znanost

Egipatska znanost je za tadašnje doba razvila neke discipline do savršenstva. Mnoga njena dostignuća, od medicine do astronomije, još uvijek nismo kadri objasniti. Spomenut ćemo jednu drevnu znanost čiju primjenu susrećemo u konstrukciji nekih antičkih građevina i gotičkih katedrala. To je sakralna arhitektura hramova, grobnica, piramida…Velika piramida u Gizi

Uzmimo samo za primjer tzv. Keopsovu piramidu, za koju se još uvijek pouzdano ne zna kako je i kada sagrađena. Ova građevina ima volumen od dva i pol milijuna kubičnih metara, a samu oplatu, površine petsto tisuća kvadratnih metara, čini dvadeset pet tisuća kamenih blokova. Golemi kameni blokovi u unutrašnjosti piramide međusobno su spojeni gipsom koji se suši za nekoliko minuta. Zahvaljujući konstrukciji načinjenoj od okomitih nosača, piramida nije sa svojom veličinom i visinom gubila na stabilnosti.

Kroz njezine mjere izražena je udaljenost od Zemlje do Mjeseca i do Sunca te promjer Sunca. Ova piramida impresionira svojom preciznom orijentacijom u odnosu na strane svijeta i određene zvijezde na nebu. Isto tako, ona na simboličan način predstavlja kvadraturu kruga jer je opseg kvadrata njene baze jednak opsegu kruga kojemu je polumjer jednak njenoj visini. Također je zagonetna i unutarnja konstrukcija piramide, dosad samo djelomično otkrivena.

Nigdje nisu pronađene tako impozantne građevine za čiju je gradnju bilo potrebno znanje i umijeće koje je, uz svu današnju tehnologiju, nama nepoznato i nedostižno.

Hram

Umjetnost

Egipatska umjetnost izaziva jednako veliku pozornost i prikazuje se potpuno drugačijom nego što je današnja. Od Napoleonovog pohoda u Egipat, kada se počela istraživati, egipatska se umjetnost smatrala idealiziranom, stiliziranom, bez ikakve veze sa stvarnošću. Danas povjesničari umjetnosti uviđaju da je ta umjetnost bila vid realne umjetnosti koja je težila savršenstvu, idealnom. Za ilustraciju ćemo uzeti primjer egipatskog kanona u prikazivanju ljudskog tijela. Dok se naša umjetnost temelji na prikazivanju osobnog umjetnikova doživljaja onoga što vidi fizičkim očima, kod Egipćana je slika čovjeka bila cjelovitija. Egipatski umjetnik nije u prikazivanju likova slijedio zakone perspektive jer ona dopušta samo djelomični prikaz stvarnosti. Kao što postoji razlika između obične i holografske fotografije, postoji i razlika između današnjeg realističnog načina prikazivanja ljudskog lika i egipatskog. Egipćani su smatrali da realitet ljudskog lika treba predočiti četirima dimenzijama. Različite dijelove ljudskog tijela prikazivali su u njihovom najkarakterističnijem obliku – lice i noge su prikazivali iz profila, dok su trup i uvećano oko prikazivali onako kako ih vidimo sprijeda. Time su htjeli prikazati čovjeka onako kako ga vidi duhovno oko, zanemarujući svjedočenje osjetila vida i njegovih iluzija koje obično zovemo perspektiva.

Egipatska kulturaEgipatska umjetnost nije bila samoj sebi svrha, već je svako umjetničko djelo imalo funkciju simbola, univerzalni smisao prepoznatljiv svima, s jasnom porukom. Tako su, na primjer, skulpture predstavljale trodimenzionalne hijeroglife jer je svako djelo osim umjetničke imalo svoju pedagošku i duhovnu funkciju. Osnovni cilj i svrha ove umjetnosti bili su naučiti čovjeka umijeću življenja. Zato se njome izražavalo sve ono što je lijepo i važno, što uzdiže čovjeka i čini ga bližim samome sebi, a njegov život sadržajno bogatijim i dostojanstvenijim.

 

Društveni poredak

Društveni je poredak također bio znatno drugačiji od današnjeg jer su socijalni odnosi bili drugačije utemeljeni. U Egiptu nije bilo robova sve do kraja Nove države. Imali su patrijarhalno društvo u kojem je otac u obitelji imao ulogu analognu ulozi faraona u carstvu, ali žena kao supruga, majka, sestra ili kći, ni u čemu nije bila u podređenom položaju u odnosu na muškarca. Naprotiv, bila je izuzetno cijenjena u svim svojim društvenim ulogama. Ni u jednoj staroj civilizaciji nisu pronađeni zapisi koji toliko veličaju vrijednosti žene kao što je to bilo u Egiptu.

Egipatsko su društvo činile tri klase: klasa svećenika-kraljeva, njihovih savjetnika i učenika; klasa stručnjaka i službenika; klasa obrtnika i seljaka.

Egipatska kulturaDo vladavine dinastije Ramzesa, kada se pojavila redovna vojska, postojalo je samo jedno časničko tijelo i manje redarstvene snage. Radnici su bili raspoređeni u bratstva ili udruženja, unutar kojih su bila određena prava i dužnosti svakog člana.

Struktura društva bila je piramidalnog tipa s faraonom na vrhu. Međutim, to nije bio okrutni autoritarni poredak kakvim se obično smatrao, nego primjena univerzalnog modela organizacije koji postoji u prirodi. Egipćani koji su poštovali zakone prirode, primjenjivali su ih u socijalnim odnosima u najvećoj mogućoj mjeri. U ljudskom društvu ovaj model nalazimo u svim situacijama kada egzistencija ljudi neposredno ovisi o sposobnosti, savjesti i odgovornom ponašanju čovjeka, kao npr. u zrakoplovu, na brodu, u bolnici itd.

Iz istog razloga radi kojeg danas ljudi imaju povjerenje u kapetana broda, zrakoplova, ili glavnog kirurga, Egipćani su imali povjerenje u faraona i državni aparat. Osim sposobnosti koju je trebalo imati u obavljanju svoje uloge unutar države, svatko je bio odgovoran pred vlastitom savješću, jer država nije bila anonimno i neodgovorno društvo. To znači da je svatko tko je obnašao neku društvenu funkciju morao stajati iza onoga što čini, svojim osobnim primjerom.

Analogno funkciji oca unutar obitelji, faraon je bio otac egipatskom narodu i služio mu kao uzor i primjer. Faraon je, osim intenzivnog odgoja i obrazovanja koje je od ranog djetinjstva prolazio na dvoru, morao proći iskušenja kojima se praktično dokazivala njegova sposobnost služenja egipatskom narodu. Trebao je vladati svojim nagonima, strastima, željama, mislima, dakle cijelom osobnošću koja je jedino tako mogla biti stavljena u drugi plan, odnosno žrtvovana u ime njegove dužnosti prema narodu. Trebao je prvo naučiti primjerno vladati samim sobom kako bi mogao vladati Egiptom. On nije bio apsolutni vladar, nego predstavnik božice Maat, nebeske pravde na zemlji, odnosno bio je središte koje povezuje zemaljski i nebeski Egipat. Jednom je godišnje morao potvrditi svoje sposobnosti i odgovornosti pred najvišim hijerofantima u hramu, čime se dodatno osiguravala pravedna vladavina u Egiptu.

Religija

Egipćani su vjerovali u jedno univerzalno i nespoznatljivo božanstvo kojem nisu dali vlastito ime, već su ga jednostavno nazivali Neter, što znači božanstvo. Vjerovali su da postoji jedan jedini univerzalni Život koji se manifestira kroz mnoštvo oblika različitih živih bića. Veliki broj različitih božanstava koja su imala svoja imena i simbolički lik, obično u zoomorfnoj ili antropomorfnoj formi, predstavljala su prirodne sile, zakone i principe. Egipćani nisu vjerovali u životinje. Likovi životinja korišteni su kao simboli koji su zorno prikazivali snage i principe prirode. Kada bi, na primjer, netko od nas htio simbolički prikazati vjernost, jedan od načina bio bi crtanjem psa. Dakle, kao što se mi danas koristimo fonetskim pismom i kemijskim formulama, Egipćani su se koristili slikovnim pismom, hijeroglifima i svojim jezikom simbola.

Detalj reljefa boga ThotaEgipatska vjera zasnovana je na smislu života koji djeluje kroz stvaranje i održava zajedništvo bića u Svemiru. Ključnu ulogu u tome imao je panteon osnovnih bogova koji se u Svemiru izražavaju preko četiriju načela: polaritet, ritam, uzrok-posljedica i rađanje, što su načela djelovanja u stvarnom svijetu. U ljudskom svijetu promjena i dvojnosti, života i smrti, užitka i boli, čovjek je razapet u prostoru svoje svijesti i nastoji spoznati i usavršiti sebe.

Čovjekova sudbina simbolički se povezivala s putovanjem Sunca na nebu. Ono se rađa na istoku i svojom dnevnom barkom putuje nebom do zapada gdje prelazi na noćnu barku kojom putuje od zapada prema istoku. Čovjekova duša oponaša dnevni hod Sunca i poput njega putuje, rađa se i umire, skupljajući iskustva koja mu omogućuju proces nutarnje transformacije, dok ne postane poput Ozirisa, božanstva koje je neposredno vezano uz čovjeka. Oziris je “kralj mrtvih”, odnosno kralj nebeskog Egipta. Arhetip je čovjeka, onaj koji je prvi hodao zemljom i dostigao vječnost. Stoga mit o Ozirisu predstavlja čovjekov evolucijski put i smisao njegovog postojanja.

Budući da su smrt smatrali prijelazom iz zemaljskog u nebeski Egipat, za nju su se pripremali cijeli život, a mumificiranjem tijela nastojali su pomoći umrlom da se odvoji od smrtnog, propadljivog tijela. Mumificiranjem je tijelo postajalo trodimenzionalni fizički simbol vječne prirode umrlog. Mumija je bila “odskočna daska” duši koja se trebala što prije odvojiti od svojih materijalnih spona i nastaviti put u nevidljivom Egiptu. Tome je služio i sarkofag čiji naziv dolazi od grčkog sarkos – meso i fagein – jesti. Prostorija za mumifikaciju zvala se “kuća vitalnosti” (per nefer), a izraz “balzamirati” (senefer), značio je “povratiti snagu”. Posljednja obredna izreka pri balzamiranju bila je: “Ti ponovo živiš, ti ponovo živiš zauvijek, evo te iznova mladog…”

Egipatska kultura

Ova izreka upućuje na najveće dostignuće egipatske kulture, na egipatske misterije čiji je sadržaj zapisan u svetim tekstovima, poput Tekstova piramida, Knjige mrtvih, Tekstova sarkofaga… Ti su tekstovi prevedeni samo kao fonetski zapis, kao mrtvo slovo na papiru, i njihov nam sadržaj ne može biti razumljiv bez poznavanja simboličkog značenja tog istog ideografskog teksta. Osim toga, današnjim načinom razmišljanja i vrednovanja, teško je shvatiti Egipat čija je kultura bila primjer vladavine ljudskog duha nad materijom.

Autor: Andrija Jončić