Prošle smo godine obilježili dva važna jubileja hrvatske glazbene kulture: sto trideset godina od rođenja Jakova Gotovca i Ive Tijardovića. U sklopu manifestacije Splitsko ljeto lani je obilježena još jedna značajna godišnjica: devedeset godina od praizvedbe u Vrlici Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta – i to izvedbom u Vrlici. Zašto baš u Vrlici?
Libreto za operu napisao je hrvatski književnik Milan Begović, rodom iz Vrlike koja se smatra kolijevkom Ere. Ta je varošica Begoviću bila izvor nadahnuća za priču o mladiću Mići iz bogate seoske obitelji koji se predstavlja kao siromah kako bi se uvjerio da ga njegova odabranica Đula zaista iskreno voli, stoga Vrlika predstavlja autentičnu pozornicu za scensko izvođenje ove opere.
Milan Begović
Ero s onoga svijeta komična je opera u tri čina. Gotovac ju je počeo skladati 1932. godine, a završio 1935. godine. Praizvedba je bila 2. studenog 1935. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i danas je ova opera najizvođenije djelo hrvatske glazbene literature. Na praizvedbi je dirigirao sam Gotovac i već je tada osjetio da je publika djelo dobro primila, što su potvrdile i kasnije reprize. Izolirane skeptične stručne kritike brzo su se pokazale potpuno promašenim prosudbama. Kasnije su se neki od glazbenih motiva, osobito završno vrličko kolo “Što na nebu sja visoko”, često samostalno izvodili. Već sljedeće godine Ero je izveden u Brnu, potom u Ljubljani, Beogradu, Splitu, Osijeku, a ubrzo i širom Europe, u Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Velikoj Britaniji. Libreto je preveden na više od deset jezika.
Danas se procjenjuje da je u proteklih devedeset godina opera Ero izvedena u gotovo isto toliko gradova. Povjesničarka glazbe i glazbena kritičarka Jagoda Martinčević pokušala je odgovoriti na pitanje zašto je ovo djelo toliko popularno i zašto i danas, više od devedeset godina nakon praizvedbe, i dalje puni kazališta: “Skladatelj Jakov Gotovac, autor Ere, svojevremeno je komentirao: ‘Ja sam počeo kao kompozitor djelovati u onoj generaciji hrvatskih kompozitora između dvaju svjetskih ratova, kojoj su cilj i umjetnička ideologija bili stvaranje reprezentativnih muzičkih djela u stilu i načinu nacionalnoga realizma, ugledajući se u velike ruske i češke majstore 19. stoljeća, želeći i muzičkoj kulturi vlastitog naroda pridonijeti što pozitivnija muzička ostvarenja i time nastaviti i dovršiti započeto djelo Vatroslava Lisinskog koje je bilo prekinuto njegovom smrću.’ Tim je riječima najtočnije označio svoje mjesto i mjesto svoje opere u vremenu u kojemu je ona nastala, ali i u određenom ideološkom obliku koji je povijest glazbe nazvala nacionalnim smjerom. Trebalo je dovršiti i zatvoriti put kojim je kročio Vatroslav Lisinski, autor prve hrvatske opere, a nastavila ga je i nekolicina drugih autora…”
Jakov Gotovac
Albert Riester (1906.-1975.), ugledni glazbenik iz Innsbrucka, komentirao je: “Kao što nadasve uspješan libreto Milana Begovića polazi od stare hrvatske legende, tako skladatelj Jakov Gotovac, slično kao Smetana u Prodanoj nevjesti, poseže duboko u riznicu glazbene tradicije svoje domovine. S krajnje istančanim osjećajem za kazalište slaže kamenčić po kamenčić stvarajući tako prekrasan šareni ornament. Mješavina sjete zatamnjene molskim tonalitetima i raspojasane životne radosti s uskovitlanim plesnim ritmovima daje glazbi osobitu privlačnost.”
Gotovac je, kao uvjereni zagovornik glazbenog nacionalnog izraza, u Eru pretočio autentične narodne napjeve, ritmove i melodije povezujući ih skladno humorom, toplinom i duhovitošću. Stvorio je djelo koje nije samo komična opera već i kulturni portret jednog vremena i prostora.
Gotovac i Begović unijeli su u operu glazbene i tekstualne motive iz cijelog južnoslavenskog prostora: dalmatinske napjeve, klapske pjesme, folklor Zagore (završno kolo), slavonske svatovske melodije, makedonske i kosovske ritmove poput djevojačkih pjesama iz Gnjilana (početni zbor djevojaka Duni mi, duni, lađane), stvarajući djelo koje prelazi okvire lokalnog folklora i postaje univerzalna priča o ljubavi, lukavstvu i ljudskoj toplini.
Zanimljiva je činjenica da je Gotovac osobno inzistirao na dovođenju živog konja na scenu, što je u slučaju izvedbe u Vrlici bilo relativno jednostavno, ali je na kazališnim daskama često dodatno izazivalo komične situacije.
“Nema Ere pred polupraznim gledalištima, nema Ere bez ozarenih lica u publici, nema generacije publike koja neće Eri dati posebno mjesto u svojem srcu”, izjavio je svojevremeno redatelj Krešimir Dolenčić tvrdeći kako mu Ero nikada nije dosadio.
Završno kolo
– Što na nebu sja visoko:
Mjesec je il’ sivi sokô?
U krilo mu zvijezda pada:
zvijezda je il’ moma mlada?
– Što na nebu sja visoko,
nije Mjesec nego sokô!
Što u krilu zvijezda pada,
zvijezda to je moma mlada!
Autor: Vesna Perhat
