Bolest je veliki izvor patnje i upravo zato potencijalni pokretač promjena. Izbijanje bolesti zaustavlja ustaljenu svakodnevnicu i nuka čovjeka da se zamisli nad vlastitim životom i smrću, traži intimno preispitivanje uzroka koji su doveli do bolesti. Bol uvijek nosi određenu poruku te sugerira potrebu za nekom promjenom. Kroz bol i bolest možemo se približiti samom sebi, upoznati se i sazreti te temeljem toga bitno promijeniti dotadašnji način života.
U svijetu kojim vladaju znanstveni duh i razum čini se da nema mjesta za "dušu". Pojam duše iščezava iz znanstvenog diskursa u korist pojma "ja". Čovjek usredotočen na "ja" i "sebe" orijentiran je na izvanjsko i površno čime se udaljava od svoje biti koja je duhovne prirode. Okrećući se svojoj nutrini, ne gubi se u perifernom već uviđa svrhu i smisao svega, povezuje se s ritmom života i doživljava nutarnju puninu. Usmjerenost na dušu očovječuje ljudsko biće i zato je važno vratiti pojam duše u prirodoznanstvenu sliku svijeta.
Baveći se izvanjskim i mjerljivim simptomima bolesti, moderna medicina izgubila je sponu s tradicionalnom medicinom koja zdravlje i bolest gleda polazeći od toga da je tijelo prijenosnik duše. Okosnicu tradicionalne medicine činila je cjelovita slika svijeta koja je uključivala izvanjske i duhovne dimenzije Prirode i čovjeka. Zdravlje je harmonija duše i tijela, a bolest posljedica njihove neravnoteže, ali i pokretač nutarnjih promjena. Drevni liječnici stoga nisu bili usmjereni isključivo na liječenje tijela, nego na vraćanje izgubljene ravnoteže.