Renesansna zbivanja odrazila su se i na našim prostorima koji su tijekom srednjeg vijeka bili na mnoge načine vezani uz europske gradove u kojima se rađala renesansa. Sinovi uglednih domaćih obitelji svoje su obrazovanje stjecali učeći na europskim sveučilištima, žarištima novog pogleda na svijet.
Najpoznatiji od renesansnih filozofa poteklih s naših prostora vjerojatno je Crešanin Frane Petrić. Ostao je zabilježen kao jedan od najvatrenijih zastupnika ponovnog buđenja interesa za platoničku filozofiju. Njegovo istraživanje uključivalo je mnoge tradicionalne “sestre filozofije”, kako ih je on nazivao, među kojima i one drevne: iransku, egipatsku, a osobito grčku (prije Aristotela), kao i neoplatoničku.
U povijesti filozofije Petrićevo ime vezano je upravo za stav da službena crkvena filozofija mora proširiti svoje vidike prihvaćajući bogatu filozofsku ostavštinu prošlosti čiji je najsvjetliji predstavnik, prema Petriću, veliki antički filozof Platon.
Tijekom renesanse odvija se ono što povijest naziva “borbom autoriteta”, tj. borbom između pristalica Aristotelove i Platonove filozofije. Ta borba nije, kako se možda danas čini, imala čisto akademske razloge. Motivirana je potrebom čovjeka toga doba da kroz novi pogled na svijet, koji bi mu omogućio slobodnije razmišljanje, pronađe istinske odgovore na velika životna pitanja.
Sam život Frane Petrića protječe pustolovno. Rođen je na Cresu 1529. godine. Već s devet godina kreće na svoje prvo putovanje, prateći strica na galiji koja je sudjelovala u ratu između Mletaka i Turaka. Nakon toga putuje u Bavarsku pa u Italiju, gdje stječe osnovno obrazovanje i uči grčki. U Padovi počinje studirati medicinu, no uskoro shvaća da je filozofija učenje koje ga uistinu privlači.
Nakon studija Petrić kreće ponovo na putovanja iz kojih se vraća osiromašen. Od 1577. godine život mu kreće mirnijim tokom. Te godine, posredstvom prijatelja, na sveučilištu u Ferrari dobiva katedru za platonsku filozofiju.
Do tog doba napisao je već brojna filozofska djela, od Sretnog grada, mladenačkog rada u kojem daje savjete za osnivanje idealnog grada, preko Poetike, 10 dijaloga o povijesti, 10 dijaloga o retorici, Peripatetičkih rasprava, te brojnih drugih djela u kojima govori o vojnoj strategiji, matematici, geometriji i medicini. Petrića također odlikuje renesansna širina interesa zbog koje su njeni najizrazitiji predstavnici bili prozvani Homo Universalis.
Svoje najpoznatije i najobuhvatnije djelo, Nova sveopća filozofija, u kojem je, kako on kaže: “…pet filozofija… koje sam doista s velikim trudom izvukao iz ruševina, sabrao u jedno, osvijetlio i rasporedio po njihovim znanstvenim postavkama”, dovršio je 1591. godine, kada je i tiskano u Ferrari.
U tom djelu Petrić sintetizira ponovo otkrivena znanja starih kultura Irana, Egipta i antike. Okrenuvši se izvorima kulture, pokušava pokazati kako je sveobuhvatno znanje kojim je čovječanstvo raspolagalo u prošlosti moguće suživjeti s kršćanskim naukom, bez nekih bitnih kontradiktornosti. U tom se pothvatu nazire njegova životna težnja – on želi biti dobar sin Crkve, ali ne može ugušiti svoje filozofsko nagnuće ka traženju istine vlastitim razumom. Stoga on djelo posvećuje i preporučuje papi Grguru XIV. i svim budućim papama, uz molbu da štite i promiču filozofiju. Najveća Petrićeva težnja zapravo jest da se platonička filozofija uvede u gimnazije i sveučilišta te da se u njenom duhu odgajaju mladi ljudi.
Djelo Nova sveopća filozofija sastoji se od četiri knjige: Panaugia – o Svesvjetlu; Panarchia – o Prapočelu i hijerarhiji svih bića; Panpsychia – o Duši i Sveduši; Pancosmia – o Prirodi.
Osnovna ideja Panaugie – Svesvjetla transcendentna je ideja najvišeg Dobra iz kojeg sve potječe, a koje ujedno sve obuhvaća. To je ideja Jedinstva koje se u procesu manifestiranja pokazuje kroz brojne razine, sve do osjetilne stvarnosti. Petrić ističe kao prvobitno načelo transcendentnog Svjetla. Iz Svjetla potječe Svjetlost koja oživljava i održava Univerzum, a toplina, kao jedan aspekt Svjetla, jest univerzalna stvaralačka sila koja pokreće i oživljava. Svesvjetlo u sebi sadrži sve oblike i suština je svih stvari.
Hijerarhiju bića Petrić razlaže u drugom dijelu, Panarchiji. Sve potječe od prvotnog Uma, netjelesnog Svesvjetla, a sam je svemir odsjaj tog Svjetla. Ovdje Petrić govori o “prvenstvu Duha koji stoji ispred svake stvari”. Poredak bića po njemu izgleda ovako: iz Jednog potječe ono Prvo (Bit) kao poredak svega što Jest, što znači da je svo mnoštvo sadržano u Jednom kao mogućnost. Zatim hijerarhijski slijede Život, Inteligencija, Duša, Priroda, Kvaliteta, Oblik i, na kraju, Tijelo. Ovdje možemo prepoznati učenje o emanaciji kako su ga prenosili neoplatoničari, čiji je utjecaj na Petrića očigledan.
U trećem dijelu, Panpsychiji, govori se o principu Duše. Petrić razlikuje ljudsku dušu, “anima”, i Dušu Svijeta, “animus”. Ljudska duša predstavlja dio Svjetske duše koja prožima sve stvari. Duša je u poretku bića smještena na posredničko mjesto te povezuje ono što je više s onim što je niže, kako u makrokozmosu, tako i u čovjeku. Mogli bismo reći da Duša nosi odraz Duha, kojim obasjava niže, tjelesne aspekte Kozmosa, oživljava ih i pokreće. Ovdje Petrić jasno iznosi ideju da tijelo (materija) samo po sebi ne može postojati, te da ga od mrtve građe sastavlja, “produševljava” i pokreće Duša, kao odsjaj prvobitnog Duha.
U posljednjem, četvrtom dijelu, Pancosmiji, Petrić slijedi izložena načela te prelazi na proučavanje tjelesnih pojava kao što su prostor, svjetlost, toplina, vlažnost; govori o matematici i geometriji te o primjeni iznesenih filozofskih načela na znanstveno istraživanje prirode, kroz primjere iz astronomije i oceanografije. Osnovna ideja koju želi dokazati jest nepromjenjivo načelo reda i harmonije u Svemiru, koje se skriva iza mnoštva pojedinačnih pojava. Prema Petriću, otkriće tog zakona uloga je znanstvenika.
Nova sveopća filozofija nije, usprkos Petrićevoj posveti, naišla na razumijevanje crkvenih autoriteta te se ubrzo našla u Indeksu zabranjenih knjiga. Od okrutnije sudbine Petrića su spasila poznanstva s visokim crkvenim dostojanstvenicima, kao i njegova težnja da filozofiju pomiri s teologijom.
Godine 1592. Petrić dobiva katedru za Platonovu filozofiju na rimskom sveučilištu Sapienzi te tu ostaje do svoje smrti 1597. godine.
Nije doživio da mu djelo bude skinuto s Indeksa zabranjenih knjiga te da se filozofija za koju se zalagao ustoliči kao vladajući način mišljenja. No, njegov je doprinos renesansnim kretanjima velik. Upravo ta težnja ka sintetiziranju znanja zbog koje je marljivo prevodio i približavao suvremenicima izgubljena djela tradicionalne filozofije, najveći je Petrićev doprinos čovječanstvu. Kao i kod njegovih duhovnih preteča, neoplatoničara iz Aleksandrije, njegov je pogled na svijet bio eklektički, te je za budućnost sačuvao u jednom djelu – Novoj sveopćoj filozofiji – pristup znanju pomoću kojeg u jednom povoljnom povijesnom trenutku ponovo može početi renesansa.
Autor: Amalija Kranjec Markešić
