Čovjek je oduvijek tražio odgovore na određena pitanja koja su bila jednako važna ljudima nekada i nama danas: Tko sam? Odakle dolazim? Kamo idem? Tako su stečene određene spoznaje iz životnih iskustava ljudi različitih kultura i civilizacija prošlosti, koje čine zajedničku baštinu čovječanstva prirodne ili bezvremene filozofije.
Sama riječ filozofija dolazi iz grčkog jezika: filia – ljubav i sofia – mudrost. Ukratko, filozofija je ljubav prema mudrosti, odnosno, ljubav prema istini i spoznaji. Tradicionalna filozofija je u osnovi podučavala čovjeka kako upoznati sebe i vladati vlastitom prirodom, a onoliko koliko je ovladao samim sobom, toliko je bio slobodan i sposoban sudjelovati u kulturnom suživotu s drugim ljudima. Zenon, osnivač stoicizma, to je nazvao ono što čovjeku dolikuje činiti, što je Ciceron kasnije preveo na latinski izrazom officium – dužnost. Ostvarujući svoju humanu dužnost u kulturnom suživotu s drugim ljudima, čovjek ostvaruje temeljni cilj filozofije, a to je svjesno nastojanje i izražavanje ljudskog dostojanstva načinom vlastitog života.
Antičke su filozofske škole imale sliku svijeta i čovjeka utemeljenu na analogiji kozmosa (sveopće prirode) i mikrokozmosa (čovjeka) na tri međusobno povezane razine postojanja: Nous – inteligibilno ili duhovno, Psyche – imaginalno ili psihičko i Soma – osjetilno ili materijalno. Među te škole iz europskog kulturnog kruga ubrajaju se Pitagorejska škola, Akademija koju je osnovao Platon u Ateni, Neoplatonska škola u Aleksandriji, Platonička akademija iz doba firentinske renesanse i mnoge druge. One su bile poput znanstvenih sveučilišta i u isto vrijeme “hramovi Muza” u kojima su se budili i razvijali različiti talenti i potencijali čovjeka. Osim iznimno velike povijesne uloge koju su imale ove škole, značajno je i to što su njihovi predstavnici svojim djelovanjem i ponašanjem u životnim okolnostima ostavili budućim naraštajima trajne primjere korisnosti filozofije za čovjeka i društvo u cjelini.
Dakle, govorimo o filozofiji na klasičan način koja potiče čovjekovu svijest prema onome što je najbolje u njemu – njegovim moralnim i duhovnim vrijednostima.
Ne ulazeći u uzročno-posljedični slijed povijesnih događanja od antike do danas, vidimo da se novovjekovna civilizacija postupno odvojila od antičke slike svijeta i čovjeka, a time je i uloga filozofije izgubila svoje izvorno značenje. Ona je danas toliko reducirana da predstavlja samo jednu vrstu racionalne igre koja se temelji na konvencijama odvojenim od prirode i logike u pravom smislu tih riječi. Filozofski se raspravlja tako da se racionalizira i teoretizira o različitim mišljenjima bez njihove praktične svrhe. Stoga je filozofija, iz koje su u antičkoj Grčkoj proizašle sve temeljne znanosti zapadne civilizacije, svedena na teoretsku znanstvenu disciplinu koja nema mnogo veze s trenutnom stvarnošću. Ono što je od nje ostalo za većinu je ljudi nešto beskorisno, nerazumljivo i dosadno.
O tome nam poznati suvremeni filozof Pierre Hadot kaže: … Općenito, povjesničari filozofije vrlo malo pažnje pridaju činjenici da je tradicionalna filozofija bila, primarno i iznad svega, način života. (…) Antička je filozofija ponudila čovječanstvu umjetnost života. Nasuprot tome, moderna se filozofija pojavljuje prvenstveno kao struktura tehničkog žargona namijenjenog stručnjacima.
Jednostavno rečeno, to je tako jer su od srednjeg vijeka do danas nastala dva nova svjetonazora na temelju tri antička subjekta postojanja koja su oni tada nazivali: Bog, priroda i čovjek. Prvo je religija isključila prirodu kao subjekt postojanja, jer je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, a sve ostalo u prirodi služi čovjeku, čak i zvijezde na nebu da mu pokazuju put noću. Kasnije je pozitivistička znanost isključila postojanje Boga i uvela teoriju biološke evolucije prema kojoj je čovjek nastao animalnom kompeticijom od pramajmuna, karike koja još uvijek nedostaje. Na kraju je ostao samo čovjek kao jedini subjekt postojanja kojemu je dominantni kriterij stvarnosti vlastito mišljenje ili vjerovanje.
Ova se dva svjetonazora međusobno isključuju, osim po pitanju odnosa prema prirodi koja je, za jedan i drugi, svedena samo na objekt koji služi čovjeku kao materijalni resurs za njegov način života u ovoj civilizaciji, čemu danas svi svjedočimo.
Za razliku od toga, sva velika filozofska učenja Istoka i Zapada govore nam o evoluciji čovjeka kao razvoju njegove ljudske prirode, a ne njegova tijela. Tijelo ima svoju biološku evoluciju vrste, a čovjek u njemu ima svoj individualni razvoj. Njihov međusobni odnos u skladu je s onime što su govorili renesansni filozofi: Nema tijelo dušu, nego čovjekova duša ima tijelo. Prirodno je brinuti se za svoje tijelo i održavati njegovo zdravlje koliko nam to omogućuju civilizacijski uvjeti. Međutim, nije prirodno niti zdravo posvećivati pažnju isključivo tijelu, a zanemarivati potrebe humanog bića koje u njemu boravi. Mi nismo tijelo jer naša osobnost nije tjelesna. Jasan primjer toga su jednojajčani blizanci koji imaju genetski identična tijela, a različite su osobnosti. Posjedujemo tijelo jer bez njega ne možemo živjeti u ovome svijetu, kao što ni ono ne može postojati bez nas, nego postaje mrtvo tijelo.
Grčki filozofi, idealisti i materijalisti po tom su pitanju imali isti stav. Platon je kao predstavnik grčkog idealizma to dovoljno dobro objasnio, a Demokrit, najznačajniji predstavnik antičkog materijalizma i atomizma, o tome kaže: Ljudima priliči brinuti se više za dušu nego za tijelo, jer savršenstvo duše ispravlja slabosti tijela, ali jakost tijela bez razboritosti ne čini dušu ništa boljom.
Isto tako i naš Ruđer Bošković, također atomist, jasno određuje razliku između materije i duha: Glavna razlika između materije i duha leži u tome što je materija zamjetljiva i nesposobna za mišljenje i htijenje, dok duh ne djeluje na naša osjetila, a može misliti i htjeti.
Bezvremena filozofija nas uči da smo mi ljudi složena bića. Osim tijela, fizičkog organizma, imamo vitalnu energiju koja nas održava živima, emocionalno smo živi, kao i na razini uma gdje se nalazi naša svijest i savjest kao izraz besmrtne duše ili duhovnog identiteta. Sve to zajedno čini cjelinu čovjeka (duh – psiha – tijelo) koja mu omogućava njegov individualni razvoj. Zato je na pročelju Apolonova hrama u Delfima pisalo: Spoznaj sebe…
C. G. Jung nam o tome kaže: Ne dijete, nego odrastao čovjek može dosegnuti ličnost kao zreli plod ovom cilju usmjerenog životnog djelovanja. (…) Za to je potreban cijeli ljudski život sa svim svojim biološkim, socijalnim i psihičkim aspektima.
Konfucije, najpoznatiji kineski filozof, o sebi govori: U petnaestoj sam se posvetio učenju. U tridesetoj sam imao svoj stav. U četrdesetoj nisam više imao iluzija. U pedesetoj sam znao svoju sudbinu. U šezdesetoj sam raspoznavao istinu u svemu što bih čuo. U sedamdesetoj sam mogao slijediti želje svoga srca, a da ne učinim krivo.
Filozofija je način života humanog bića, ono što bismo danas mogli nazvati cjeloživotno učenje. Nije bez razloga izreka čovjek uči dok je živ, iz čega se može zaključiti i obrnuto, živi smo dok se nečemu učimo. Čovjek se nije bitno promijenio u zadnjih nekoliko tisuća godina. Promijenilo se samo civilizacijsko ruho i okolnosti u kojima se nalazimo. Naša ljubav prema mudrosti i potreba za njom ostale su iste.
Autor: Andrija Jončić
