Svaka rijeka, stablo, kamen… nisu “neživi” elementi prirode, već živa bića, baš kao i ljudi, životinje, biljke. Kami se nalazi u svemu, od zrna riže do velike planine.
Zavirimo li ispod površine japanske tradicije, naći ćemo se pred istinskim bogatstvom kao što su haiku poezija, hanami, keramika za čajnu ceremoniju, no-drama, kaligrafija, uređenje tzv. suhih vrtova i mnogo toga drugog. Gledano izvana i bez istinskog razumijevanja, sve navedeno može izgledati kao običan folklor, no pridavanje pažnje tim naoko jednostavnim elementima zapravo otkriva dubinu japanskog pogleda na svijet.
Japanska tradicija prenosi da je sva priroda živa, odnosno da u svakom elementu vidljive i nevidljive prirode boravi kami. Taj svjetonazor izraz je autohtone japanske religije šintoizma, koja je snažno povezana uz kult predaka i tradiciju, uz prirodu i duh Sunca te koja cijeloj japanskoj kulturi daje uzvišenu jednostavnost. Šinto doslovno znači Put kamija; pojam kami teško je prevediv s japanskog jezika, a obično se prevodi kao božanstvo, duh, bog, no ne treba ga brkati s pojmom boga u ostalim religijama. Možda je najpribližniji prijevod: “bića smještena na visinama”.
Šintoizam smatra da se kamiji manifestiraju u svemu što postoji. Svaka rijeka, stablo, kamen… nisu “neživi” elementi prirode, već živa bića, baš kao i ljudi, životinje, biljke. Kami se nalazi u svemu, od zrna riže do velike planine. Takvo je gledanje imalo snažan utjecaj na ljubav Japanaca prema prirodi. Brojni su primjeri koji to potvrđuju, dok je jedan od najpoznatijih odnos Japanaca prema sakuri, ukrasnoj trešnji koja ne daje jestiva ploda, već se uzgaja isključivo zbog estetskih i simboličkih razloga, predstavljajući ciklus života i smrti, prolaznost, ljepotu, plemenitost. Kada trešnja procvate, započinje hanami, svečanost promatranja trešnjina cvata, u kojoj Japanci sudjeluju bez obzira na dob, zanimanje ili društveni status. Ono čemu se tada dive nije samo fizička ljepota trešnjina cvata, već stvarni sadržaj – njen kami.
Japanska tradicija govori da postoji više od osam milijuna kamija. Taj broj ne treba shvaćati doslovno; to je način da se kaže kako ih ima beskonačno mnogo. Svaki kami ima svoju ulogu, a ona može biti i vrlo složena, kao što je stvaranje svijeta, upravljanje nekim aspektom prirode, zaštita nekog objekta, područja ili skupine ljudi, ozdravljenje itd. Kamiji se dijele na kamije Neba i kamije Zemlje. Japanska mitologija prenosi kako je između ove dvije vrste postojao most koji ih je povezivao. No, jednom prilikom most se srušio u more te je taj most (Kami no michi) potrebno obnoviti. Šintoizam ovdje naglašava važnost postizanja suživota između prirode i čovjeka te razumijevanja i poštivanja prirodnih zakona.
Svaki kami ima svoje osobine koje se općenito mogu klasificirati u tri skupine. Kako to Japanci prenose, svaki kami ima tri mitama (aspekta): aramitama (grubost i divljina), nigimitama (nježnost i briga za život) i sakimitama (briga za druge i njegovanje). Analogno odnosu čovjeka prema određenom aspektu života i prirode, i kamiji mogu djelovati pozitivno i negativno. Na određeni način oni čovjeku služe kao ogledalo te donose logičnu posljedicu koju je čovjekovo djelovanje uzrokovalo. Zato postoje brojne prakse štovanja kamija, no dobar poznavatelj ove kulture uvidjet će kako se istinsko štovanje kamija pokazuje prije svega ispravnim načinom života, djelovanjem koje je ispunjeno vrlinom i praktičnim poštivanjem onoga što nas nadilazi.
Iako nam se čini kako je ovaj svjetonazor drugačiji od svega nama poznatog, japanski pogled na oduhovljenost svega što postoji naziremo i u drugim kulturama svijeta, primjerice u tradiciji Kelta, Aboridžina, Tibetanaca… Renesansni filozofi ponovno otkrivaju stara znanja prema kojima je “Priroda forma kroz koju Bog pokazuje svoje lice”. Nalazi li se ono sveto i božansko samo u hramovima i svetištima ili možda i puno šire od toga? Japanska predaja nas potiče da otvorimo oči duše i potražimo inspiraciju u svemu što nas okružuje – u onom bitnom, oku nevidljivom.
Autor: Marin Božić
