Klasično razdoblje grčke povijesti započelo je 479. g. pr. Kr. pobjedom koalicije grčkih gradova u obrambenom ratu protiv brojčano nadmoćnog osvajača, velikog Perzijskog carstva. Završilo je 338. g. pr. Kr. porazom grčkih snaga od vojske makedonskog kralja Filipa II., nakon čega su grčki polisi izgubili slobodu i autonomiju te u političkom smislu nestali s povijesne scene. Ali njihova kultura nastavila je utjecati na druge narode sve do današnjih dana. Aleksandar Makedonski proširio ju je na Bliski i Daleki istok čime je započelo helenističko razdoblje starog svijeta. Rimljani su od prvog susreta s grčkom kulturom prema njoj osjećali izrazitu naklonost, te su je u velikoj mjeri učinili svojom i proširili na Zapad. Europa je na grčku kulturu počela gledati kao na uzor u vrijeme renesanse i u njoj, kroz nastupajuća stoljeća, razotkrila vlastitu civilizacijsku djedovinu.
U nepunih sto pedeset godina Grčka kao da je doživjela sve ono najbolje i sve ono najgore u svojoj povijesti. Započelo je velikim kulturnim procvatom po završetku perzijskih ratova. Pobjeda je Grcima donijela samopouzdanje i učvrstila uvjerenje u vlastitu superiornost u odnosu na barbare. Osnovan je Delski savez, najveća povijesna koalicija grčkih gradova, koja je omogućila trgovačku ekspanziju te posljedično porast blagostanja i procvat kulture. Započeli su veliki građevinski radovi na obnovi porušenih gradova, što je potaklo razvoj arhitekture i kiparstva, te paralelno s tim i svih drugih umjetničkih formi.
U svemu što se događalo u ovom razdoblju prednjačila je Atena koja je stajala na čelu Delskog saveza. Prema dogovoru s Dela svi su gradovi trebali doprinositi izgradnji i održavanju jake mornarice na način da u njoj sudjeluju određenim brojem bojnih brodova i posada za slučaj rata. Međutim, mnogi su umjesto toga radije izdvajali novčana sredstva Ateni koja se obavezala da će umjesto njih graditi brodove i pružiti im svu potrebnu zaštitu. Novac je u velikoj mjeri počeo pristizati u Atenu. Razvoj manufaktura, vinogradarstva, maslinarstva itd., potaknut procvatom trgovine, donio je Ateni dodatno bogatstvo. Građevinski radovi na obnovi grada koji su zapošljavali brojne obrtnike omogućili su daljnji rast blagostanja. U vrijeme Perikla Atena gotovo da nije imala siromašnih građana. Porastao je broj doseljenika i robova. Pretpostavlja se da je Atena tada mogla imati između tristo i četiristo tisuća stanovnika, od čega su oni s građanskim pravima1 činili tek deset posto stanovništva.
Kako je vrijeme protjecalo bez ratnih opasnosti na vidiku, mnogi su polisi željeli istupiti iz saveza jer je teret zaštite postao previsok. Ali Atena se nije željela odreći dodatnih prihoda. Nezadovoljstvo je preraslo u građanski rat koji je s promjenjivom ratnom srećom trajao od 431. do 404. g. pr. Kr. U ovom krvavom sukobu obilježenom brojnim žrtvama, strahovitim stradanjima svih zaraćenih strana, Atena je na koncu bila poražena. Atenski savez se raspao i započela je dominacija Sparte i Sirakuze. Međutim, stvarnih pobjednika nije bilo, jer su sve zaraćene strane doživjele nenadoknadive gubitke u ljudstvu i imovini, a još puno više u nematerijalnim, humanim dobrima, koja su sačinjavala temelj grčkog svijeta.
Zanimljivo je da se Atena nakon ratnih stradanja, praćenih daljnjim propadanjem u građanskom smislu, financijski brzo oporavila i ponovno postala dominantna trgovačka sila. Spas je došao od strane privatnih banaka koje su u svojim rukama i dalje držale dobar dio trgovine i novčanih transakcija cijele Grčke. Situacija je išla na ruku bogatim trgovcima koji su postali nosioci atenske politike, a njima nije bilo u interesu da Atena ponovno ojača u državnom i vojnom smislu. Štoviše, sve što se ticalo obaveza prema državi postalo je teret. Stoga su se nastojali osloboditi učešća u građanskim dužnostima i obavezama prema gradu, a potom i vojne obveze, koja je uskoro ukinuta, te je uspostavljena plaćena, najamnička vojska.
Ulagača u banke bilo je sve više jer se svatko želio obogatiti. Većina mrtvog kapitala stavljena je u opticaj. Ali što je više novca kolalo tržištem, to su cijene više rasle. Život je poskupio za više od dvostruko u odnosu na prijeratno razdoblje. Država je posrtala pod rastućim pritiskom inflacije, a velika većina građana naglo je osiromašila. Razlike između bogatih i siromašnih strahovito su se produbile, a srednji sloj je nestao. Došlo je do raskola u duboko polariziranom i nejednakom društvu. Političke stranke, u neprestanoj borbi za vlast, radile su ponajviše na tome kako da diskreditiraju jedni druge. Država kao da više nije bila ničija briga.
Uza sve ovo Atena je i dalje bila vojno aktivna, obnovila je Delski savez u smanjenom obimu i tu i tamo poduzimala manje vojne pohode. Ali sada su na čelu vojske bili vojni profesionalci i najamnici. Građani se u rat više nisu uplitali osim političkim odlukama, a najamnici, kako nisu bili previše plaćeni, nisu previše ni riskirali.
Bogati trgovac Eubul, predstavnik stranke mira, koji nije bio ni govornik ni ratnik, došao je na vlast 354. g. pr. Kr. populističkim metodama i donio zakon kojim se novac iz državnih rezervi više ne smije trošiti ni na što drugo osim za organizaciju gradskih svečanosti. To je bila zadnja kap koja je odredila sudbinu Atene, jer su sva ulaganja u obranu grada time zaustavljena. Demostenovi protesti, poput prethodnih Sokratovih i Platonovih upozorenja, bili su uzaludni. Slična sudbina, uz neke prirodne razlike, zadesila je i druge grčke polise. Situaciju je iskoristio Filip II. Makedonski koji je 338. g. pr. Kr., bez puno muke, osvojio nekad nepobjedivu Grčku.
Tako je završila priča o slavi, uspjehu i gubitku. Prateći je, u nevjerici se pitamo što je uzrokovalo taj strmoglavi pad jedne snažne vojne sile i visokorazvijene kulture koja se tek počela ozbiljno realizirati na povijesnoj sceni?
Povjesničari se slažu oko toga da je grčka kultura sa svojim gradovima-državama bila povijesno najveći poznati politički laboratorij u kojem su isprobana gotovo sva poznata društveno politička uređenja. Na početku klasičnog razdoblja broj gradova-država koji su imali pravo sudjelovanja na Olimpijskim igrama, odnosno koji su bili prihvaćeni u grčku zajednicu, bio je veći od broja država članica Ujedinjenih naroda. Gotovo svaki od tih polisa imao je svoj statut i zakone koji su pokrivali široku lepezu različitih državnih uređenja, od kraljevina, aristokracija, timokracija, oligarhija, demokracija pa sve do tiranija. Možda upravo zbog tih razlika Grci nikad nisu uspjeli ostvariti političko jedinstvo te su, umjesto da postanu velika sila, s vremenom oslabili kroz međusobne razmirice.
Razvojni put klasične Grčke
Početkom 5. st. pr. Kr. Parmenid iz Eleje promicao je filozofski pojam individue prema kojem je svaki čovjek jednako vrijedan individuum zato što posjeduje nous2. Moguće je da je taj pojam doveo do toga da se svaki grčki građanin počeo osjećati pozvanim da sudjeluje u kreiranju svijeta. Ovo filozofsko učenje išlo je u prilog razvoju demokracije koju je neposredno pred početak klasičnog razdoblja uspostavila Atena i promovirala kao najbolji oblik vladavine, smatrajući je vrhunskim dosegom slobodarskog grčkog duha. Ali je li to zaista i bio? Za Atenu, iz povijesne perspektive gledano, ispostavilo se da su posljedice vladavine naroda bile katastrofalne. Stoga nas ne treba čuditi to što su Platon i Aristotel, svjedoci tog vremena, pisali o demokraciji kao o najgorem obliku vladavine. Jedino što su smatrali još lošijim političkim oblikom bila je tiranija.
Zahvaljujući preciznim zapisima grčkih povjesničara, možemo jasno vidjeti kako je kvaliteta mnogih odluka atenskog demosa od samih početaka demokracije vrlo upitna, počevši od sudbine Temistokla, jednog od njenih očeva i onog čija je mudrost Grčkoj donijela pobjedu nad Perzijancima. Gotovo da je više napora morao uložiti da nagovori Atenjane na ono što je potrebno učiniti, nego na samu borbu protiv Perzijanaca. I kada je konačno uspio, nagrada koju je za to dobio bila je izgon iz Atene. Slično se dogodilo mnogim dobrim građanima, a bilo je i drugih, poput Sokrata, koji su zbog pogrešnih odluka vlasti izgubili život. Kao da je atenska demokracija spremno odbacivala sve koji su bili sposobniji od većine.
Pored toga, dotadašnji sustav obrazovanja, čiji je cilj bio formirati sretne i odgovorne građane, postupno je zamijenjen drugim. Taj novi način obrazovanja nije se puno obazirao na formiranje osobnosti, ali se pokazao vrlo podesnim za zadobivanje političke vlasti. Njega su promovirali sofisti, putujući učitelji koji su se pojavili sredinom 5. st. pr. Kr. Grčki izvori navode da su bili iznimno vješti u jednom – znali su manipulirati masama. Podučavali su da je čovjek mjera svih stvari, te da se svaki razlog, bez obzira je li istinit ili lažan, dobrim argumentima može učiniti boljim ili gorim, ovisno o trenutnoj potrebi govornika.
Ovo je bilo u potpunoj opreci s tradicionalnim grčkim svjetonazorom. Grci su vjerovali da je svijet uređen te da postoje prirodni zakoni prema kojima se ravna sve što postoji. Red, što je doslovni prijevod riječi kozmos, sinonim je za cijeli svijet. Prema njihovom dubokom uvjerenju čovjek je prije svega biće zajednice u kojoj se ostvaruje i koja za njega predstavlja mjesto ostvarenja kozmičkog reda. Od samih početaka grčka kultura prožeta je jasno određenim pravilima, ustanovljenim formama, kanonima… Kada promatramo njihove gradove, arhitekturu, raspodjelu zemlje, zakone, umjetnost, privatne kuće, posuđe, odjeću… u svemu što su radili vidimo potrebu za izražavanjem prave mjere, reda, harmonije, te usklađenog uzajamnog odnosa dijelova prema cjelini.
Zanimljivo je da Grci, majstori riječi, nisu imali riječi za religiju, umjetnost i znanost. Za njih su to bili dijelovi iste cjeline koja je pripadala politeii3, čije bi izvorno značenje mogli prevesti kao raspored ureda u polisu. Upravljanje uredima za sudstvo, vojsku, religijske svečanosti, financije, obrazovanje, obrtništvo itd. bila je uloga gradskih otaca koji su brinuli za red u zajednici, odnosno za to da svatko dobije ono što mu je potrebno. Međutim, usporedo s političkim reformama postupno je slabio značaj i uloga određenih ureda, što je dovelo do disbalansa koji će se dugoročno pokazati kobnim za grčke polise. Promjene su započele u 7. stoljeću zamjenom aristokratskih uređenja oligarhijama, a dovršene uvođenjem demokracija. Tim reformama s vremenom je u drugi plan pao odnos prema religiji, a potom i prema državi u cjelini.
U 4. st. pr. Kr. ove postupne promjene, uz demokratski način donošenja odluka, dovele su do toga da su na vladajuća mjesta odabirani sve lošiji upravitelji, čije su odluke bile sve samo ne dobre za zajednicu. Sustav obrazovanja drastično je propao. Do kraja klasičnog razdoblja mnoge vrijednosti koje su činile osnovu grčkog društva pale su u zaborav. Povjesničari kažu da je ista stvar koja je potaknula grčki uspon, ubrzala i njihov pad. Nepokolebljiva vjera u sebe, uvjerenje da su njihovi putevi ispravni, najbolji putevi i konačno jedini putevi.
Klasično razdoblje je vrijeme procvata na mnogim područjima, ali i vrijeme propadanja grčkih polisa. Vjera u vlastite sposobnosti na početku klasičnog razdoblja potakla je Grke da na umjetničkom, filozofskom i znanstvenom planu iskorače van dotadašnjih okvira i stvore djela koja su svojom snagom, ljepotom, elegancijom, skladom, jasnoćom i mudrošću postala svjetionici i putokazi za sve ono što će doći poslije.
Kulturna postignuća
Na mnogim poljima kulture ostvarena su nevjerojatna postignuća. Atenjani Eshil, Sofoklo i Euripid stvorili su formu kazališta proizašlu iz misterijskih svetkovina Eleuzine. Napisali su i režirali nevjerojatan broj kazališnih djela vrhunske kvalitete. Miron iz Atike, Poliktet iz Arga i Fidija iz Atene stvorili su novi stil u kiparstvu utemeljen na suzdržanom skladu, savršenoj ljepoti i idealizaciji likova koji su prema mišljenjima stručnjaka po ljepoti i savršenstvu ostali nenadmašni sve do današnjih dana. Arhitekti Iktinos i Kalikrat projektirali su novi Partenon na Akropoli u Ateni. Ostvarili su savršen spoj geometrijskih oblika u kojem je utjelovljeno cjelovito grčko znanje o proporciji, zlatnom rezu i simetriji. Mnoga znanja iz matematike, optike i akustike primjenjivana su u graditeljstvu, poput korištenja entazisa u arhitekturi, da bi se dobio dojam prirodnosti, ugode oku, ili rezonantnih kutija kojima se pojačavao govor glumaca u kazalištima. Hipokrat s Kosa, poznat po medicinskom kodeksu, dao je velik doprinos daljnjem razvoju medicine. Pjesnici i pisci Panijazid iz Halikarnasa, Timotej iz Mileta, Antimah iz Kolofona, Pindar iz Beotije i drugi napisali su niz iznimnih pjesničkih i književnih djela. Herodot i Tukidid, očevi povijesti, stvorili su poznata pisana povijesna djela. Platon je napisao niz dijaloga koji su utemeljili zapadnu filozofsku misao.
Ovo je samo mali dio onoga što vrijedi istaknuti, a bilo je još puno toga što nažalost nismo uspjeli upoznati, jer nije sačuvano. Od slikarskih djela ni jedno nije preživjelo vihore vremena. Od mnogih pisanih radova ostali su samo naslovi i poneki fragmenti.
Postoji nešto što je zajedničko remek-djelima klasičnog razdoblja. Svi oni koji su sudjelovali u toj jedinstvenoj erupciji vrhunskog stvaralaštva, pokušali su svojim djelima usmjeriti čovjeka prema onom dobrom i lijepom što nosi u sebi. Ljepota kipova, sklad arhitektonskih građevina, proživljena katarza u kazališnoj predstavi… sve je bilo oplemenjeno dubokim humanim smislom.
Grci su fizičku ljepotu poistovjećivali s moralnim savršenstvom. Ova ideja potječe iz arhajskog razdoblja i poznata je pod nazivom kalokagatija4. Ona promovira povezivanje estetskih i etičkih vrijednosti u jednu cjelinu i bila je sastavni dio paideie, sustava obrazovanja čija je zadaća formiranje sretnih građana koji će humanim vrijednostima doprinositi razvoju zajednice. U tom duhu, discipline koje pripadaju Muzama shvaćane su kao javno korisne djelatnosti čija je uloga odgajati, te su u prvom redu imale ideološko-pedagoški karakter.
S vremenom, kako se pod utjecajem politike gubio ovaj društveni motiv, slabila je i snaga ideja kulturnog stvaralaštva koja ga je pratila, što se jasno vidi iz opadanja vrijednosti umjetničkih djela s kraja klasičnog razdoblja.
Po svojim humanističkim idejama i njihovoj primjeni u kulturi, klasično razdoblje Grčke može se usporediti s razdobljem renesanse. I kao što renesansa ima svoj izvor u humanizmu koji joj prethodi, jer ništa ne nastaje ni iz čega, tako klasična Grčka ima svoje izvore u ranijem arhajskom vremenu. Stoga, želimo li upoznati stvarne pokretače grčke kulture i uzroke koji su omogućili nastanak njenih vrhunskih ostvarenja, moramo ih potražiti u arhajskom razdoblju grčke povijesti, a oni nas dalje vode prema jednom zajedničkom, univerzalnom izvoru.
1 Građani s pravom glasa bili su muškarci stariji od trideset godina. Žene, doseljenici i robovi nisu imali pravo glasa.
2 Nous: duh. Ovaj se pojam često nepotpuno prevodi riječju um. Premda je um obuhvaćen duhom, njegovo značenje je puno dublje.
3 Politeia – teško prevodiva grčka složenica koja se odnosi na sve ono što se tiče polisa. Ciceron će je na latinski prevesti frazom res publica, javna stvar. Danas je taj pojam sinonim za državu.
4 Kalokagatija: kalos (lijep) + agatos (dobar)
Autor: Jerko Grgić
