Imaginacija je sposobnost zahvaljujući kojoj u svom umu možemo oblikovati ili vidjeti slike. Koristeći elemente iz fizičkog svijeta, imaginacija nam omogućuje da ga transcendiramo i izgradimo “kule u zraku”. Ali imaginacija je više od puke fantazije jer nam također omogućuje da opažamo slike koje su odraz ideja. Riječ je o simbolima kao spremnicima ideja.
U 16. stoljeću, filozof Giordano Bruno napisao je knjigu pod naslovom O sjenama ideja. Poput mnogih renesansnih filozofa, bio je nadahnut Platonovim konceptom ideja kao arhetipova. Inspirirao ga je i stih iz Pjesme nad pjesmama kralja Salomona koji sadrži sliku o ženi koja rado sjedi u sjeni svog voljenog. Kao ljubitelj mističnih tumačenja tekstova, Bruno je rekao da voljeni predstavlja dobro i istinito, dok žena predstavlja filozofa. Iako filozof ne može izravno vidjeti istinu, samim time što sjedi u sjeni njezine svjetlosti može kod njega izazvati stanje oduševljenja.
Bruno objašnjava da postoje dvije razine sjena: prva je razina “sjena (ili odraz) ideja”, dok je druga, niža razina, “sjena sjena”. “Sjene ideja” nalaze se u onome što on naziva “nebeskim” svijetom, svijetom Sunca, Mjeseca, planeta i zodijačkih znakova, jer to su simboli ideja: Sunce predstavlja duh, Mjesec psihu, Jupiter vladavinu, Venera ljubav, Mars rat, a svaki od horoskopskih znakova također predstavlja ideju. Tu vidimo bogatstvo simboličke misli, jer svaki od tih simbola ne predstavlja samo jedan racionalni koncept, već neizrecivu ideju koja se može prevesti u mnogo različitih oblika.
Uzmimo Mjesec kao primjer: kao slika, povezan je s imaginacijom, poezijom, snovima, čarobnjaštvom i ludilom, ali i s ciklusima prirode, ženskim rodom, morem, plimom i osekom, biljkama i liječenjem, kao i mnogim drugim stvarima. Jednom riječju ili frazom ne možemo definirati što ovaj simbol predstavlja, ali ga možemo intuitivno razumjeti. Simbol nije iracionalan (jer postoji logika asocijacija), već nadracionalan, drugim riječima, on nadilazi razum i omogućuje nam razumijevanje ideja na holistički način. Slike izazivaju asocijacije i baš u tome leži njihova velika snaga.
Ispod nebeskog svijeta nalazi se ono što Bruno naziva “elementalnim” svijetom, koji se odnosi na svijet četiri elementa (Zemlja, Voda, Zrak i Vatra), drugim riječima, svijet Prirode na Zemlji. U ovom svijetu su “sjene sjena” ideja. Bruno upozorava da ćemo se beznadno izgubiti pokušamo li razumjeti same ideje promatrajući sjene sjena. Najprije zato što to može biti jako zbunjujuće s obzirom da ih je gotovo beskonačan broj, a zatim zbog toga što su, budući da su sjene sjena, iskrivljenije od izravnih sjena. Stoga, da bismo pristupili samim idejama, trebali bismo prići onome što Bruno naziva “slikama zvijezda” u nebeskom svijetu. Ova su ognjena tijela glasnici koji najavljuju veličanstvenost i slavu Boga. (Večera na Pepelnicu)
Na toj teoretskoj osnovi Bruno je razvio sustav pamćenja koji nije bio samo sustav praktične mnemotehnike, već prije svega način prakticiranja “reminiscencije”, što je Platonov izraz za sposobnost prisjećanja urođenog znanja duše.
Memorijski sustavi bili su uobičajeni u renesansi, koja je tu ideju naslijedila iz klasičnog svijeta. Jedan od primjera je klasični sustav poznat kao “Palača sjećanja”, prema kojem se određeni predmeti postavljaju u različite prostorije zamišljene kuće, a govornik “šeće” tim sobama i koristi se postavljenim predmetima kao pomagalima za pamćenje.
Mistični tip sustava pamćenja, temeljen na božanskim atributima i zamišljen kao sustav za objedinjavanje svog poznatog znanja, razvio je u srednjem vijeku Ramon Lull. Među ilustracijama Lullova sustava bili su prikazi anđela koji se penju i spuštaju ljestvama, kao naznaka da se znanje može razmjenjivati između mentalnog, nebeskog i elementalnog svijeta.
Frances Yates u svojoj knjizi Umijeće pamćenja ističe kako je “Brunov cilj spojiti klasičnu umjetnost pamćenja s lullizmom… Njegov cilj je doseći Jedno kroz Sve.”
Poput Lulla, Bruno je razvio sustav koncentričnih kotača koji su načinjeni tako da se okreću, dajući veliki broj kombinacija (neki su ga znanstvenici nazivali primitivnim računalom). Oni uključuju samoglasnike, slova (na latinskom, grčkom i hebrejskom) i slike – nebeskih tijela, životinja, biljaka i minerala, među ostalim. U središtu kotača nalazi se Sunce, simbol Brunove unutarnje težnje da stigne do Jednog Svjetla. Jedinstvo Svega u Jednom je, kako Bruno kaže, “najčvršći temelj za istine i tajne Prirode.”
Sam Bruno je imao izvanredno pamćenje i predstavio je svoj sustav pamćenja francuskom kralju Henriku III. koji je bio toliko zadivljen da mu je dodijelio mjesto predavača na Kraljevskom koledžu. Brunova knjiga O sjenama ideja posvećena je Henriku III.
Što su to “sjene ideja”? Uzmimo samo jedan primjer. Jedna od sedam slika Mjeseca opisana je na sljedeći način: Žena s rogovima jaše dupina; u desnoj ruci joj je kameleon, u lijevoj ljiljan. Rogovi predstavljaju rogove Mjesečeva srpa; dupini se (u grčkoj mitologiji) povezuju s vodom (emocije, povratak bezobličnim izvorima), no ujedno se tumače i kao vodiči duša u zagrobni život i spasitelji smrtnika (na način grčko-rimske Izide). Kameleon, svojom poznatom sposobnošću mijenjanja boje, predstavlja stalno promjenjivu prirodu Mjeseca, dok je ljiljan simbol čistoće, povezan s Djevicom Marijom. Tako Mjesec postaje izraz ”sinteze”, kao što je ranije objašnjeno.
Bruno je razvio sustav pamćenja koji nije bio samo sustav praktične mnemotehnike, već prije svega način prakticiranja “reminiscencije”, što je Platonov izraz za sposobnost prisjećanja urođenog znanja duše.
Na koji nam način te slike pomažu da se uspinjemo mističnim ljestvama prema samim Idejama, onkraj zvijezda? Razmišljajući o njima i utiskujući ih u naš um-sjećanje, međusobno ih kombinirajući, one bi mogle dovesti učenika do dubokog i intuitivnog razumijevanja principa života. S razumijevanjem tih principa (koji su Ideje), učenik bi ih mogao primijeniti na elementalni svijet Prirode i razumjeti sve što postoji. Taj memorijski simbolizam može se promatrati kao sustav za kontemplaciju, poput tibetanskih mandala ili tarot karata, koje se također koriste za postizanje intuitivnog razumijevanja stvarnosti.
Renesansna magija je vjerovala da je sve povezano u sustav korespondencija (iz hermetičke maksime Kako gore, tako dolje). Razumijevanjem jednog dijela međusobno povezanog sustava (tj. bilo koje od ovih sjena ili njihove kombinacije rotiranjem kotača) može se razumjeti cjelina, odnosno jedna ideja iza cjeline. Cijela Brunova filozofija može se sažeti u frazu “Jedinstvo u mnoštvu” i njegov krajnji cilj uvijek je bio tražiti Jedno iza mnoštva.
Prava filozofija je usklađivanje mita s logosom, subjektivnog s objektivnim, intuitivnog s racionalnim, jer ti parovi predstavljaju dvije strane stvarnosti.
Autor: Julian Scott
S engleskog prevela: Marina Miletić
