Ali mi… Tko smo mi?
Plotin se sramio što živi u tijelu1. Tako Porfirije počinje priču o životu svojeg učitelja. No, nemojmo zbog toga brzati s dijagnosticiranjem neke bolesne crte kod našeg filozofa. Ako se i radi o psihozi, to nije ona cijele jedne epohe, kao što sam nekoć mislio i kao što se prečesto misli, nego ona koja je bila svojstvena jednoj određenoj duhovnoj i književnoj sredini tog doba. U prva tri stoljeća kršćanske ere šire se gnoze i misterijske religije. Čovjek se na ovom svijetu osjeća kao stranac, kao da je prognan u svoje tijelo i osjetilni svijet. Ovome je dijelom pridonijela popularizacija platonizma: tijelo se smatralo grobom i tamnicom, duša se od njega mora odvojiti jer je srodna vječnim idejama, a naše pravo ja je čisto duhovno.
Treba uzeti u obzir i astralne teologije: duša je nebeskog podrijetla i u ovaj je svijet sišla zvjezdanim putovanjem tijekom kojeg se obavijala sve grubljim omotačima, od kojih je posljednji ovo zemaljsko tijelo.
Pod utjecajem raširenog platonizma, osjeća se stanovita odbojnost prema tijelu. To je uostalom i bio jedan od razloga za pogansko protivljenje misteriju inkarnacije. Porfirije jasno kaže:
Kako prihvatiti da je ono božansko postalo embrij, da je nakon rođenja stavljeno u povoje, svo prljavo od krvi, žuči i još goreg?2
No, i sami će kršćani brzo uvidjeti da se taj argument može okrenuti protiv onih koji su, poput platoničara, vjerovali u predegzistenciju duša u višem svijetu:
Ako su duše, kao što se govori, od roda Gospodinova, živjele bi uvijek na Kraljevu dvoru i nikada ne bi napuštale to blaženo mjesto… nikada ne bi nepromišljeno zalazile u ove zemaljske krajeve gdje žive u neprozirnim tijelima, pomiješane s krvi i tjelesnim tekućinama, u mješinama izmeta, u nečistim posudama urina3.
Može se reći da sve filozofije toga doba nastoje objasniti tu prisutnost božanske duše u zemaljskom tijelu i odgovoriti na tjeskobno pitanje ljudi koji se osjećaju kao stranci u ovom svijetu.
Tko smo bili? Što smo postali? Gdje smo bili? Kamo smo bačeni? Kamo idemo? Otkuda nam dolazi oslobođenje?4
I u samoj Plotinovoj školi neki su na to gnostičko pitanje davali gnostički odgovor. Po njima, duše su pale u osjetilni svijet uslijed drame na koju nemaju utjecaja. Zla Sila stvorila je osjetilni svijet. Duše, djelići duhovnog svijeta, u njemu su zarobljene protiv svoje volje. No, budući da dolaze iz duhovnog svijeta, one zadržavaju svoju duhovnu prirodu. Njihova nesreća samo proizlazi iz mjesta na kojem su se zatekle. Kada na koncu svijeta zla Sila bude poražena, njihovim će mukama doći kraj. Vratit će se u duhovni svijet, u Pleromu. Spasenje duše dolazi dakle izvana, sastoji se u promjeni mjesta i ovisi o borbi između viših sila.
*
Plotin se u svojim govorima i spisima žestoko protivio ovom učenju koje je, kiteći se platoničkim perjem, prijetilo da zavede njegove učenike. Naime, unatoč površinskim sličnostima, njegovo je temeljno iskustvo dijametralno suprotno stajalištu gnostika.
Plotin, kao i gnostici, i u tijelu osjeća da je i dalje ono što je bio prije nego što je dospio u tijelo. Njegovo ja, njegovo istinsko ja nije od ovog svijeta. No on ne mora čekati kraj osjetilnog svijeta da bi se njegovo ja, duhovno u svojoj biti, vratilo u duhovni svijet. Taj duhovni svijet nije neko nadzemaljsko ili nadkozmičko mjesto razdvojeno nebeskim prostranstvima. Nije niti neko prvobitno, nepovratno izgubljeno stanje u koje ga može vratiti samo božanska milost. Ne, taj duhovni svijet nije ništa drugo do njegovo najdublje ja, a može ga se neposredno dosegnuti povlačenjem u sebe.
Budeći se često iz vlastitog tijela u samoga sebe5, nalazeći se tada izvan svega ostaloga, a u sebi, kontemplirajući čudesnu ljepotu, uvjeren u najvećoj mogućoj mjeri da pripadam višem svijetu, doživjevši najplemenitiji život, postavši istovjetan božanskom, učvršćen u njemu, ostvarivši to najviše djelo i smjestivši se iznad svake druge duhovne stvarnosti, kada, nakon tog mirovanja u božanskom, ponovno padam iz Duha u racionalno razmišljanje, pitam se: kako sam se ikada mogao ponovno spustiti, kako je moja duša uopće mogla ući u tijelo, ako je već u tijelu takva kakvom mi se prikazala. (IV. 8, 1, 1.)
Ovdje je zapravo riječ o mističnom iskustvu vizije našeg ja u kojem čovjek kao da se identificira s božanskim Duhom u stanju čudesne ljepote, i u kojem je svjestan da živi na višoj razini života i djelovanja. Još nije riječ o dodiru s najvišim Principom, Jednim ili Dobrom, nego s onim što se nalazi na prvoj nižoj razini: Duhom. Plotin ovdje govori o povlaštenim trenucima, ne o trajnom stanju. Tada se događa svojevrsno buđenje: nešto što je do tada bilo nesvjesno preplavljuje polje svijesti. Ili bolje rečeno, čovjek se nađe u stanju koje obično ne doživljava, djelujući na način koji nadilazi njegove uobičajene oblike svijesti i način razmišljanja. No, nakon tih kratkotrajnih bljeskova, razmišljajući o onome što mu se dogodilo, on je obuzet čudom što je ponovno onakav kakav je bio, živ u svojem tijelu, svjestan sebe.
To nutarnje iskustvo Plotin izražava jezikom koji je u skladu s platoničkom tradicijom. Smješta sebe i svoje iskustvo unutar hijerarhije stvarnosti koja se proteže od najviše razine, Boga, do najniže razine, materije. Ljudska se duša prema tom učenju nalazi u srednjem položaju, između stvarnosti koje su niže od nje, materije, tjelesnog života, i viših stvarnosti, čisto duhovnog života, svojstvenog božanskoj inteligenciji, i još više, čistog postojanja principa svih stvari. Po tom modelu koji odgovara hijerarhiji platoničke tradicije, nijedan stupanj stvarnosti ne može se objasniti bez višeg stupnja: jedinstvo tijela bez jedinstva duše koja ga pokreće; život duše bez života višeg Uma koji obuhvaća svijet platoničkih Oblika i Ideja i koji prosvjetljuje dušu i omogućuje joj da misli; život samog Duha bez plodne jednostavnosti božanskog i apsolutnog Principa.
No, ono što nas ovdje zanima jest to što se sav taj tradicionalni jezik koristi da bi se izrazilo nutarnje iskustvo. Te razine stvarnosti postaju dakle razine nutarnjeg života, razine našeg ja. Ovdje nailazimo na središnju Plotinovu intuitivnu spoznaju: čovjekovo ja je nepovratno odvojeno od svojeg vječnog modela, onog koji postoji u božanskoj misli. To istinsko ja, to ja u Bogu, nalazi se u nama. U određenim povlaštenim trenucima koji povećavaju našu nutarnju napetost, poistovjećujemo se s njime, postajemo taj vječni ja; dirnuti smo njegovom neizrecivom ljepotom. Poistovjećujući se s njime, poistovjećujemo se sa samom božanskom Misli u kojoj se ono nalazi.
Ta povlaštena iskustva otkrivaju nam dakle da ne gubimo i da nikada nismo izgubili kontakt s našim istinskim ja. Uvijek smo u Bogu:
I, ako smijem kazati jasnije ono što mi se čini ispravnim unatoč tomu što misle drugi: ni naša duša nije posve utonula u osjetilni svijet, nego postoji jedan njezin dio koji vječno boravi u duhovnom svijetu. (IV. 8, 8, 1.)
Ako je to tako, sve je u nama i mi smo u svemu. Naše ja proteže se od Boga do materije jer mi smo istodobno i u onom gore i u ovom dolje.
Kao što kaže Plotin, citirajući Homera, “naša glava u nebo upire”6. No, odmah se pojavljuje sumnja:
Ako u sebi imamo nešto tako veliko, zašto toga nismo svjesni, zašto te snage ostavljamo nedjelatnima? Zašto ih neki ljudi nikada ne učine djelatnima? (V. 1, 12, 1.)
Plotin na to odmah daje odgovor:
To je zato što se sve ono što je u duši ne opaža odmah, nego dolazi do “nas” tek kada dotakne naša osjetila. Bilo koja djelatnost koja ne dotiče naša osjetila ne prenosi se cijelom dušom: mi smo je nesvjesni jer ljudskom je biću svojstveno i osjetilno opažanje; čovjek nije samo dio duše, nego cjelina. (V. 1, 12, 5.)
Nismo, dakle, svjesni te naše više razine koja je naše ja u božanskoj Misli ili, bolje rečeno, koja je božanska Misao našeg ja, premda je ona tek dio – najviši dio – naše duše.
Može li se uistinu reći da smo mi nešto čega nismo svjesni? I kako objasniti tu nesvjesnost?
Ali mi… Tko smo “mi”? Jesmo li mi dio duše koji vječno boravi u Duhu, ili smo ono što joj se pridodalo i što je podložno promjenama u vremenu?
No, prije našeg rođenja bili smo tamo i bili smo neki drugi ljudi – neki od nas čak i bogovi – bili smo čiste duše, Duh, sjedinjeni sa sveukupnosti bitka, dijelovi duhovnog svijeta, bez odvojenosti, bez podjele: pripadali smo Svemu (a čak ni sada nismo od njega odvojeni).
No istina je da se sada, ovom čovjeku ovdje, pridodao drugi: on je želio postojati i pronašavši nas… dodijelio nam se i pridodao se onom čovjeku koji smo mi prvobitno bili… i tako smo postali dvojica i često više nismo onaj koji smo bili prije nego smo onaj s kojim smo se poslije združili: čovjek koji smo bili više nije djelatan i na neki način nije prisutan. (VI. 4, 14, 16.)
Svijest je točka gledišta, središte perspektive. Za nas se naše ja podudara s tom točkom odakle nam se otvara pogled na svijet ili na našu dušu: drugim riječima, da bi neka psihička djelatnost bila naša, ona mora biti svjesna. Svijest – i naše ja – nalazi se dakle, poput neke sredine ili međuprostora, između dvaju područja sjenki koja se prostiru iznad i ispod nje: tihog i nesvjesnog života našeg ja u Bogu i tihog i nesvjesnog života tijela. Razumom možemo otkriti postojanje te više i niže razine. No, nećemo uistinu biti ono što jesmo dok god toga ne budemo svjesni. Kada bismo mogli postati svjesni života duha, osjetiti bilo tog vječnog života u nama, kao što možemo, ako obratimo pozornost, osjetiti bilo našeg fizičkog srca, tada bi život duha preplavio polje naše svijesti, postao bi uistinu mi, postao bi uistinu naš život:
Djelatne su prema onome gore7, a utječu na nas samo ako dopru do središnjeg dijela 1 V. P. 1, 1. Izvor: Pierre Hadot, Plotin – Jednostavnost pogleda, II. poglavlje,
2 Porfirije, Protiv kršćana, frag. 77.
3 Arnobije, Protiv pogana, II., 37.
4 Klement Aleksandrijski, Izvadci iz Teodota.
5 Sveti Ambrozije (u svojoj propovijedi De Isaac (O Izaku) IV, 11, Corp. Script. Latin, sv. XXXII, Beč, 1897. str. 650, 15.-651,7) uspoređuje tu Plotinovu ekstazu s ekstazom svetoga Pavla (usp. II. Poslanice Korinćanima, 12, 1-4): Blažena je duša koja pronikne u tajne Riječi. Jer, budeći se iz tijela, postajući strana svemu ostalome, ona traga u vlastitoj nutrini, ona istražuje ne bi li saznala kako bi mogla dosegnuti božansko biće. A kada ga napokon dosegne, nadilazeći svaku drugu duhovnu stvarnost, podiže u njemu svoje boravište i hrani se njime. Takav je bio Pavao koji je znao da je bio uznesen do raja; no nije znao je li bio uznesen u svojem tijelu ili izvan njega. Jer njegova se duša probudila iz svojeg tijela i udaljila, uzdignula iznad osjećaja i tjelesnih spona i, postavši time samom sebi stran, primio je u sebi neizrecive riječi koje je čuo, a nije ih mogao prenijeti jer, kaže, čovjeku nije dopušteno da govori takve stvari. Svetog Ambrozija iznenadilo je to što je, s jedne strane, sveti Pavao govorio da ne zna je li bio uznesen u svojem tijelu ili izvan njega, i što, s druge strane, Plotin govori o buđenju iz tijela. Ne oklijeva, dakle, opisati ekstazu svetoga Pavla riječima posuđenim od Plotinove ekstaze.
6 IV. 3, 12, 5; usp. Homer, Ilijada, IV, 443, i Platon, Timej, 90 a.
7 Plotin često koristi izraz ekei – gr. gore da označi transcendentni svijet, to jest Jedno i Duh koji sadrži svijet Oblika.
Nova Akropola, 2010.