Imam san…, U ovom ozbiljnom trenutku…, Ne dolazim kao zagovaratelj… početne su rečenice nekih od najvećih govora koji su oblikovali povijest 20. stoljeća. Retorika kao umjetnost uvjeravanja uvijek je igrala važnu ulogu u društvu. Ona je glavni alat u svim vrstama debata i ključna metoda uvjeravanja auditorija. Koriste je političari, članovi suda, znanstvenici, glumci te mnogi drugi. Za razliku od Platona, koji je u svom ranom djelu Gorgija isprva kritizirao retoriku – posebno način na koji su je koristili sofisti – kao nemoralnu i nevrijednu proučavanja, Aristotel ju je proslavio i razvio u samostalnu, praktičnu disciplinu, kao dvojnicu dijalektici. Definirao je retoriku kao umjetnost ili vještinu, “umijeće pronalaženja uvjerljivog argumenta u svakom datom slučaju”.
Aristotel također naglašava da je najvažniji element govora vjerodostojnost govornika, a ona se temelji na njegovu karakteru. U svom kasnijem djelu Fedar, Platon revidira raniju prosudbu i odvaja dobru retoriku, koja se temelji na filozofiji i znanju, od loše retorike, koja se temelji na mišljenju. Ovdje Platon prepoznaje moguću vrijednost retorike kao načina vođenja duše kroz rasprave do razlučivanja i mudrosti. U svakom slučaju, oba filozofa smatraju da se retorika često koristi u manipulativne svrhe, utjecanjem na emocije umjesto na razum.
Ipak, retorika je stoljećima ostala važna, od drevne Grčke i Rima kroz srednji vijek i renesansu, pa sve do osvita modernog doba. Ciceron i Vergilije, kao i crkveni oci kasnije, izrasli su na tradiciji klasične retorike. Postala je dio srednjovjekovnog triviuma1 te je, uz gramatiku i dijalektiku, korištena za prenošenje poruka Crkve i za uvjeravanje u načela vjere. Pojava moderne filozofije i znanosti zasjenila je vrijednost retorike, jer su one odbacivale uvjerljive, vjerodostojno predstavljene misli, a podupirale činjenične i razložene ideje. Francis Bacon i Thomas Hobbes tvrdili su da je jednostavan, jasan i kratak govor bolji od uznositog i ukrašenog. Retorika je bila degradirana, posebno u 19. stoljeću, a neki su autori smatrali da je lijepo govorenje poput bolesti koju treba eliminirati.
U 20. stoljeću retorika je doživjela preporod. Ova pojava je bila povezana s usponom masovnih pokreta, s rođenjem moderne komunikacije i širenjem utjecaja medija i oglašavanja. Retoričke tehnike postale su iznimno važne za državnike, koji su prenosili svoje političke poruke javnosti kroz govore na radiju i televiziji. Sve strane, bez obzira pod kojom zastavom, koristile su retoriku kao alat za prenošenje svojih ideologija. Retorika je bila ključan čimbenik kada je Winston Churchill, na čelu vlade Ujedinjenog Kraljevstva, poticao Britance na ustrajnost i otpor prema neprijatelju 1940. godine ili kada je predsjeadnik Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy 1961. godine tražio od Kongresa više novčanih sredstava za planiranu misiju na Mjesec.
U današnje vrijeme pozicija retorike ostaje jaka i neupitna. Kada gledamo videozapise ili online tečajeve, primijetit ćemo da se temelje na pravilima i metodama retorike. Isto tako, u razgovoru za posao naš uspjeh uvelike ovisi o našoj retoričkoj vještini. Jer, kao što Platon kaže u svom Fedru: “Retorika je umjetnost usmjeravanja ljudskog uma.”
1 Srednjovjekovna škola je u svom obrazovnom kurikulumu obuhvaćala gramatiku, dijalektiku i retoriku (trivium) te geometriju, aritmetiku, astronomiju i muziku (quadrivium).
Autor: Istvan Orban
S engleskog prevela: Daniela Devčić