Želi li onaj tko postavlja pitanje uistinu dobiti odgovor?
To je relativno. Često onaj tko pita već ima spreman odgovor, makar podsvjesno, i očekuje sličan odgovor koji će potkrijepiti njegovo mišljenje. Ako se odgovor ne slaže s njegovim, umjesto da sluša, on započinje raspravu i niže suprotstavljajuće argumente. Ovo iscrpno pobijanje izgovorenog vodi nas da se zapitamo zašto je netko uopće postavio pitanje.
Onaj tko stvarno želi odgovor, sluša s pažnjom i nastoji razumjeti što se govori.
Ako smatrate da je vaš odgovor točan, suzdržite se od propitivanja radi pukog zadovoljenja želje za provjerom tuđeg mišljenja. Također, ako pitate tražeći proturječja u onome što drugi govori kako biste likovali ponosni na vlastite kriterije, suzdržite se.
Ako prilikom postavljanja pitanja nemate već spreman odgovor, pokušajte sagledati fenomen: uočiti razliku između onoga što želimo saznati i onoga što bismo htjeli čuti kao odgovor.
Potrebno je učiti slušati, prepoznavati vrijednost drugačijih ideja i stavova koji će obogatiti naše vlastite.
Osiromašivanje jezika
Dok se s jedne strane umnažaju komunikacijska sredstva, koja imaju vlastite norme i stilove govorenja i pisanja, a jezični instituti nastoje očuvati jezike, ali i prihvaćaju uvođenje nove terminologije, u svakodnevnoj uporabi jezik se sve lošije koristi.
Razgovori se svode na sve jednostavnije riječi, gotovo onomatopejske, da ne spominjemo korištenje pomodnih, izmišljenih izraza koje je teško razumjeti. Ni radijski i televizijski voditelji ne znaju ispravno koristiti vlastiti jezik. Pisanje, nažalost, u mnogim slučajevima samo ponavlja taj isti, loš govor.
Međutim, vrijednost riječi nije umrla i neće umrijeti… Danas nam nedostaje dobar razgovor, znati govoriti i znati slušati, kao i navika čitanja, koja znači uporabu razuma i imaginacije. Iako postoji obilje različitih komunikacijskih oblika, susrećemo se, začudo, s nekim od sljedećih situacija:
U govornom je izražavanju prisutna tendencija skraćivanja riječi, uz prevladavanje manje elegantnih varijanti.
Prevladava audio-vizualni izraz, koji zamjenjuje čitanje.
Koristi se brza i kratka komunikacija, više tehnička nego literarna.
Ponovo se pojavljuju simboli, kratice, ali koje vrijednosti predstavljaju?
Moda potiče kruženje pojedinih riječi, prvenstveno među mladima, čiji je jedini smisao potvrda pripadnosti grupi onih koji ih koriste.
Svjedoci smo vladavine trivijalnosti, da ne kažemo grubosti, nevažnih stvari, osuđenih na brzu zamjenu, jer novotarija nadomješta želju za spoznajom.
Možda proživljavamo progon dobro korištene riječi, jer ona je vrlo moćno oružje onih koji znaju misliti, govoriti, pisati i dobro se izraziti.
Jesu li u nepovrat izgubljene vrijednost riječi, vještina govorenja i slušanja, spokojna i promišljanjem obavijena tišina čitanja?
Ne, ne mislim da su izgubljene.
Svjedoci smo vladavine trivijalnosti, da ne kažemo grubosti, nevažnih stvari, osuđenih na brzu zamjenu, jer novotarija nadomješta želju za spoznajom.
Sve veći nedostatak komunikacije
Puno smo puta pisali o neobičnom fenomenu koji se pojavio u našem vremenu, takozvanoj “eri komunikacije”, u kojem je uistinu teško međusobno komunicirati.
Svaka komunikacija, uključujući ljudsku kojom se ovdje bavimo, temelji se na razmjeni životno važnih elemenata. U suprotnom, to više nije komunikacija, nego sraz mišljenja. Ali, što smo to sposobni razmjenjivati?
Stare navike koje su bile dio drugačijih stilova obrazovanja dovodile su nas u kontakt s dobrim knjigama i omogućavale nam održavati dobar razgovor. Danas su, naprotiv, čitanje i govorenje luksuz. Čita se, da, ali malo i loše, i naravno da to što čitamo utječe na naš način govora.
Zato je sve manje dubokih i privlačnih razgovora, a odnos među ljudima sveo se, kao i jezici, na neophodne riječi.
Govor je jedan od najljepših načina za komunikaciju, za prijenos živih elemenata, za pokretanje toka misli i osjećaja od jedne osobe prema drugoj.
Znati razgovarati
Da bismo mogli razgovarati, moramo imati što reći… Moramo imati budnu pažnju kako bismo u svakom trenutku mogli iskoristiti ono što je dio našeg nutarnjeg svijeta.
Da bismo mogli razgovarati, moramo imati jasne ideje, a ne biti zapleteni u niz beskorisnih ponavljanja. Trebamo znati kada započeti i kada završiti s onime što želimo reći.
Da bismo mogli razgovarati, moramo imati što reći. Moramo imati budnu pažnju kako bismo u svakom trenutku mogli iskoristiti ono što je dio našeg nutarnjeg svijeta.
Da bismo mogli razgovarati, ne smijemo se bojati vlastitih ideja niti ideja drugih ljudi. Upravo nam razgovor omogućuje zdravu razmjenu među onima koji imaju svoje mišljenje, ali su spremni slušati razlaganje sugovornika. Da bismo mogli razgovarati, potrebno je, prije svega, znati slušati.
Znati slušati, da bismo znali govoriti
Onaj tko sluša samo sebe, tko cijeni samo svoje ideje i opijen je zvukom vlastita glasa, tko ne pridaje važnost postojanju drugih osoba i koristi ih tek kao paravan na kojem se odražavaju njegove riječi, nikada neće moći razgovarati i uspostaviti zdrav ljudski odnos.
Treba znati slušati. To ne znači biti nijem i rezerviran, treba koristiti tu izvanrednu sposobnost čovjeka koji uzima u obzir osobu pred sobom, osobu koja traži uspostavu odnosa, kao i on sam.
Slušanje je umjetnost: zahtijeva poklanjanje pažnje, uvažavanje onoga što nam drugi govore, razumijevanje razloga zašto nam govore to što nam govore, čitanje iz očiju sugovornika istovremeno sa slušanjem njegovih riječi, tihu suradnju kroz geste koje pokazuju naše aktivno sudjelovanje u razgovoru.
Slušati znači moći usporediti tuđe misli s našim promišljanjima te biti u prilici “izmjeriti”, pomoću te usporedbe, težinu vlastitih misli.
Slušati znači znati uključiti se u pravom trenutku, bez naglog prekidanja sugovornika i gubitka pažnje za ono što on govori. To je odgovaranje na temelju onoga što nam je rečeno i inteligentno tkanje niti kako bi razgovor imao smisla, odnosno svoj početak, sredinu i kraj.
Slušanje je razumijevanje drugog i razumijevanje sebe… Onaj tko je sposoban razgovarati, vješto se izmjenjujući s drugima, tko sluša drugoga jednako ili čak više nego sebe samoga, zna sakupljati blago iz svakog kutka i svakog trenutka života. Razvija zapažanje, strpljenje, poštovanje i sposobnost razmišljanja.
Znati slušati najbolji je način dolaska do znati govoriti.
Znati govoriti, znati voditi dijalog
Izgleda da odavno imamo sposobnost govora, ali mnogima ona i dalje predstavlja “nedovršen posao”.
To nije slučaj s jednostavnim svakidašnjim jezikom kojim se manje ili više dobro sporazumijevamo s ljudima oko sebe. Tu nam nije potrebno veliko umijeće da bismo pronašli nekoliko riječi kojima ćemo se pobrinuti za osnovno preživljavanje.
Znati voditi dijalog. To je poput glazbenog umijeća u kojem se kombiniraju dva ili više instrumenata.
Poteškoće se pojavljuju kada jezikom trebamo izraziti ono što mislimo i osjećamo. Kada, osim govorenja, trebamo i slušati druge koji također govore; kada, najzad, trebamo voditi dijalog.
Što znači govoriti? To znači koristiti govorni jezik kako bi nas drugi razumjeli. Izraziti se pravim riječima, bez previše ili premalo riječi, i s dovoljno jasnoće.
Da bismo to postigli, prije nego što se upustimo u govorenje, moramo proći dvije prethodne stepenice: znati osjećati i znati misliti.
Što znači znati govoriti? To je rezultat koji se postiže kada smo naučili osjećati i misliti, što zatim izražavamo na adekvatan način. Dobro govoriti znači, osim toga, znati slušati i znati voditi dijalog.
Znati slušati. Onaj tko zna obraćati pažnju na vlastite osjećaje i misli, zna slušati ono što drugi izražavaju. Bilo da ih razumije dobro ili ne tako dobro, bilo da dijeli njihove stavove ili ne, on zna sebi nametnuti tišinu koja je drugima potrebna da bi mogli koristiti jezik.
Znati slušati znači razmišljati u ritmu drugoga, ući u pokret njegova uma i njegova srca. Ponavljamo da to ne znači da moramo u potpunosti dijeliti isto mišljenje. Jednostavno, to znači vladati sobom, poštovati drugoga i biti sposoban za suživot.
Znati voditi dijalog. To je poput glazbenog umijeća u kojem se kombiniraju dva ili više instrumenata. To znači znati ostaviti prostor glasovima koji govore i ne zauzeti sve vrijeme zvukom vlastitog glasa. Znači čekati pravi trenutak za izgovaranje riječi, odnosno ideje ili osjećaja, i zatim nastaviti disati kako bi drugi mogli zasvirati svoje note.
Teška je to umjetnost, i ne ovisi samo o nama! Jer ima nas dvoje ili više koji se trebamo uskladiti da bismo vodili dijalog.
Ali, to je predivna umjetnost, svojstvena onome tko zna usmjeravati svoju osjećajnost i razmišljanje, tko zna govoriti, slušati, učiti, prenositi i komunicirati svoje ideje.
Na području vještine govorenja, dijalog je ono što je suživot na području jednostavne vještine življenja.
Autor: Delia Steinberg Guzmán
Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel
Izvor: Filosofĺa para vivir
