Retorika kao umijeće ispravnog i lijepog izražavanja govorom drevna je vještina o kojoj tek stari Grci iznose sustavnije spoznaje. Govor može nagovoriti, opčiniti i preobratiti, utječe na dušu ponekad kao lijek, a ponekad kao otrov. Da bi bio koristan, mora se temeljiti na istinskom poznavanju stvari i treba pozivati na razboritost, srce i svijest. Stoga najveći rimski retor Marko Tulije Ciceron naglašava važnost povezivanja i prožimanja retorike i filozofije.
Ciceronova knjiga O govorniku (De oratore) glasoviti je retorički priručnik. Napisan u obliku dijaloške rasprave među istaknutim rimskim govornicima koji su prethodili Ciceronovom vremenu, obrađuje gotovo sve aspekte govorništva. Ističe se da govornik mora imati u vidu opće interese zajednice i biti odgovoran za izrečeno. Treba poticati na vrlinu, a da bi govor bio vjerodostojan, govornik mora stajati iza svojih riječi.
Sokratov suvremenik i sugrađanin Izokrat bio je najbolji antički učitelj retorike. Njegova je škola imala uporište ne samo u teoriji retorike, nego i u praktičnoj primjeni filozofije. Smatrao je da filozofija služi boljem razumijevanju etičkih i političkih problema, a retorika jasnijem i uvjerljivijem izražavanju mišljenja. Na obrazovnom modelu njegovih retoričkih škola temeljio se europski obrazovni sustav sve do XVIII. stoljeća.
U povijesti je puno primjera dobrih govornika koji su nadahnjivali ljude oko sebe, ali nažalost i onih koji su zloupotrebljavali govorničko umijeće. Najveći rimski govornik Marko Tulije Ciceron u djelu O govorniku podučava da je retorika umijeće koje se može naučiti, ali je prazna forma ako govornikove riječi ne slijede njegove misli i djela.