Aleksandra Makedonskog povijest pamti kao jednog od najvećih vojskovođa svih vreme­na, onoga koji je krenuo u vojni pohod na Aziju, presjekao Gordijski čvor, osvojio Perziju, proglasio se faraonom u Egiptu, stigao do Indije i u samo trinaest godina stvorio dotad najveće carstvo. Aristotela, Platonova učenika i Aleksandrova učitelja, pamtimo kao jednog od najznačajnijih filozofa svih vremena. O obojici su napisane mnoge knjige i rasprave, ali malo je tekstova koji jasno rasvjetljavaju njihov međusobni odnos.

Poziv filozofu s makedonskog dvora

Obrazovanje u staroj Grčkoj išlo je ruku pod ruku s odgojem, elementarnom ljudskom tekovinom. Prema Aristotelu, obrazovati znači razvijati inteligenciju i učiti ono što je korisno za život, dok odgajati znači razvijati karakter i učiti ono što vodi vrlini. Upitan jednom koliko se odgojeni i učeni ljudi razlikuju od neodgojenih i neukih, Aristotel je odgovorio: Koliko živi od mrtvih.

Za Aristotela, kao i za Platona, odgoj građana predstavljao je jednu od najvažnijih zadaća države. Smatrali su da odgojem građani stječu ne samo sposobnost sudjelovanja u upravljanju državom nego i spremnost na pokoravanje vlasti.

Makedonskom kralju Filipu II. i supruzi Olimpijadi sin Aleksandar rodio se 356. g. pr. Kr. O Aleksandrovu odgoju i obrazovanju Plutarh je napisao: U nastojanju oko njegova obrazovanja bilo je, kako je prirodno, mnogo takozvanih hranitelja, odgajatelja i učitelja, a nad svima je stajao Leonida, čovjek stroga značaja i rođak Olimpijadin… Onaj, međutim, koji je sebi prisvajao ulogu i naslov odgajatelja bio je Lisimah, rodom Akarnanijac…

Uvidjevši da Aleksandrovu žestoku i naglu ćud neće moći samo tako ukrotiti, kralj Filip piše Aristotelu: Filip pozdravlja Aristotela. Znaj da mi se rodio sin. Vrlo sam, dakle, zahvalan bogovima, ne zato što mi se rodio sin, nego zato što mi se rodio za tvoga života. Nadam se da će on, od tebe odgajan i obrazovan, biti dostojan i nas i nasljedstva u vladi.

Filip time nastavlja tradiciju svojih prethodnika koji su održavali veze s filozofima, umjetnicima i uglednicima svoga vremena, a sam odabir najslavnijeg Platonova učenika za Aleksandrova učitelja bio je, po svoj prilici, i stvar prestiža. No, čini se da je glavni razlog pozivu ipak bio političke prirode, budući da je Aristotel bio savjetnik te kasnije i zet atarnejskog kralja Hermije. Filip je s Hermijom sklopio savez o pomoći u ratu protiv Perzijanaca, pa je taj odabir trebao učvrstiti njihovo savezništvo.

Aristotel se pozivu rado odazvao jer je njegov otac Nikomah bio osobni liječnik Filipova oca, kralja Aminte, pa je kao dijete nekoliko godina proveo na makedonskom dvoru. Osim toga, Aristotelu, kojemu su tada bile četrdeset i dvije godine, nesumnjivo se svidjela mogućnost združivanja političke moći s filozofskim obrazovanjem, što je bio neostvareni etičko-politički ideal njegova učitelja Platona. Tako je Aleksandar u petnaestoj godini (neki izvori navode trinaestu) za učitelja dobio Aristotela. Bio je to povijesni susret učitelja i učenika koji će ostaviti snažan trag u povijesti Zapada, susret staloženog filozofskog genija s “uraganski dinamičnim i stihijski impulzivnim makedonskim kraljevićem”, kako je to opisao Miloš N. Ðurić.

Aristotel

Rođen u Stagiri 384. g. pr. Kr., Aristotel rano ostaje bez roditelja pa brigu o njemu preuzima Proksen koji mu je najvjerojatnije bio rođak. Uvidjevši veliki potencijal u bistrom dječaku, Proksen ga u dobi od sedam­naest godina šalje na školovanje u Atenu gdje pristupa Platonovoj Akademiji. Tamo će ostati dvadeset godina, sve do Platonove smrti, i steći velik ugled te od učenika postati učitelj. Sam Platon ga je nazivao “Čitateljem” i “Umom raspravljanja”. Njegovi su suvremenici zapisali da mu u učenosti nije bilo ravna, a njegova djela svjedoče o enciklopedijskoj upućenosti u mnoga područja znanja te o izvanrednoj sistematičnosti.

Iako se učitelj i učenik nisu sasvim slagali u mišljenjima, za Platonova života među njima nije bilo značajnijih razilaženja; tek će se kasnije Aristotel udaljiti od Platonova učenja. Naime, prema Platonu postoji nadosjetilni, vječni svijet ideja u kojem caruje ideja Dobra. Prolazni i promjenjivi svijet njegov je odraz, pa je glavna težnja Platonove filozofije okrenuti se od prolaznog neprolaznom Dobru. Aristotel odbacuje Platonovu transcendentnu ideju Dobra kao ideal jer prelazi granice ostvarivosti te se bavi najvišim dobrom u ovome svijetu. Time mijenja perspektivu sagledavanja Platonove ideje Dobra i spušta je iz božanskih visina u ovozemaljski život. Njegova je filozofija racionalna i realistična, ukorijenjena u iskustvenom. Sam Aristotel svoju filozofiju naziva filozofijom o ljudskim stvarima ili praktičnom filozofijom.

Razliku između dvaju velikana najbolje je opisao Goethe: “Platon se kreće u visinu, s čežnjom da se vrati onamo otkud je došao. Sve što on izražava tiče se nečega što je vječno, cjelovito, dobro, istinito, lijepo, te žudi da u svačijim grudima potakne unapređivanje tih vrijednosti… Aristotel stoji prema svijetu kao čovjek graditelj. On je tu, i želi tu djelovati i stvarati. On opisuje golem krug za svoju građevinu, kupi građu sa svih strana, pa je uređuje i slaže, te se ona pravilno kao piramida diže u visinu, dok se Platon kao obelisk ili, štoviše, kao šiljast plamen diže k nebu.”

Nakon Platonove smrti Aristotel napušta Akademiju i odlazi u grad Asos u Maloj Aziji u kojem osniva ogranak Akademije. Na poziv svoga najpoznatijeg učenika Teofrasta odlazi u Mitilenu na otoku Lezbu, gdje ga zatiče poziv makedonskog kralja Filipa.

Po završetku svoje učiteljske službe na makedonskom dvoru, koja je prema različitim izvorima trajala između tri i pet godina, odlazi u Atenu, prvi put nakon Platonove smrti. Akademija je u to vrijeme bila pod vodstvom Ksenokrata pa Aristotel osniva vlastitu filozofsku školu unutar vježbališta Likej. Jutarnja predavanja u Likeju bila su namijenjena užem krugu naprednih učenika, a večernja ljubiteljima općeg znanja. U Likeju su se uz filozofiju po prvi put empirijski proučavale i fizika, biologija, zoologija, botanika, astronomija, književnost, psihologija i mnoge druge znanosti čiji je začetnik bio upravo Aristotel. On je prvi udario temelj egzaktnom proučavanju svijeta na kojemu je izrasla moderna znanost.

Nakon Aleksandrove iznenadne smrti 323. g. pr. Kr., u Ateni je naraslo protumakedonsko raspoloženje. Aristotel je, poput Sokrata, optužen za bezbožnost, a politička pozadina optužbe bile su njegove snažne veze s makedonskim dvorom. Nakon dvanaest godina poučavanja napušta Likej i povlači se na otok Eubeju, obrazloživši to riječima da ne želi Atenjanima dati priliku da se ponovno ogriješe o filozofiju (aludirajući na Sokratovu smrt). No, umro je već sljedeće godine, 322. g. pr. Kr., u šezdeset i drugoj godini života, godinu dana nakon svog učenika Aleksandra.

Smatra se da su njegova djela sinteza cjelokupnog grčkog iskustva, a najpoznatija su: O duši, Metafizika, Organon, Nikomahova etika, Retorika, Poetika i Politika. Uz Platona i Sokrata, Aristotel je najvažniji utemeljitelj zapadne filozofije. Utjecaj Aristotelovih djela na zapadnu misao bio je golem pa ga je Karl Marx nazvao Aleksandrom Makedonskim helenske filozofije.

Kako je Aristotel odgajao Aleksandra?

Aristotel je u Aleksandru pronašao dostojnog učeni­ka koji je, kako piše Plutarh, po prirodi bio prijatelj znanosti i književnosti i ljubitelj čitanja, a Ilijadu je smatrao popudbinom ratne vrline… Kao mjesto za školu i podučavanje kralj Filip im je odredio svetište nimfa kod Mijeze. U sjenovitim šetalištima oko svetišta Aristotel je podučavao mladog kraljevića zajedno s njegovim družbenicima iz djetinjstva, među kojima su bila i dva buduća kralja, Ptolemej i Kasandar, te njegov najbolji prijatelj Hefestion.

Već potkovanog u glazbi, gimnastici, poeziji i ratnim vještinama, Aristotel budućeg vladara i vojskovođu podučava helenskoj etici i politici, a vjerojatno i retorici, o kojoj je još na Akademiji držao sustavna predavanja. Iako se o sadržaju poduke ništa pobliže ne zna, nesumnjivo je nastojao moralno djelovati na Aleksandra i razviti u njemu vrline po uzoru na Homerove junake: čast, trezvenost, pravednost, plemenitost, osjećaj za mjeru, prijateljstvo.

Također je vrlo vjerojatno da je svome učeniku nastojao usaditi i temeljne ideje svoje praktične filozofije koje će, doduše, tek kasnije zapisati: Življenje, to je nešto zajedničko i čovjeku i biljkama, a mi tražimo nešto što je svojstveno čovjeku. Treba se, dakle, ograditi od vegetativnog življenja, hranjenja i rasta. Na to se nadovezuje osjetilni život – samo je to čovjeku zajedničko s konjem, volom i svakom drugom životinjom. Preostaje kao specifična odlika čovjeka život ispunjen djelatnošću koja je svojstvena razumnom biću, i to razumnom biću koje se, s jedne strane, pokorava razumu, a s druge strane i samo posjeduje razum i misli. (Nikomahova etika) Pošto je samo razumni dio svojstven čovjeku, prema Aristotelu čovjek je ljudsko biće samo onda kada djeluje razumno. No, kaže: Uvjet za utjecaj razuma na djelovanje čini suzdržljivost ili samosvladavanje; gdje nema suzdržljivosti, pojavljuje se provalija između razuma i djelovanja. Zato upozorava na naročit oprez kada je riječ o užicima.

Kako je prava mjera oduvijek bila helenski ideal, Heleni su se dičili da samo oni poznaju mjeru i ritam. Dio Aleksandrove poduke zasigurno je bilo Aristotelovo načelo mjere i sredine koje je predstavljalo temelj njegovih etičkih i političkih razmatranja. Sredinom, pak, u stvarima nazivam ono što je jednako udaljeno od jedne i druge krajnosti… a sredinom s obzirom na našu prirodu nazivam ono što nije ni suviše ni premalo… Govorim, naime, o etičkoj vrlini, jer ona ima posla s afektima i radnjama, a baš u njima mogući su pretjeranost i nedostatak i sredina. Na primjer, bojati se i ne bojati se, zaželjeti i rasrditi se, sažaliti se i razveseliti se i ražalostiti se moguće je suviše ili premalo, a ni jedno ni drugo nije dobro… Vrlina je, dakle, neka sredina, jer je za nju bitno da teži za onim što je u sredini… A sredina je držanje između dviju mana, jedne koja je suvišak i druge koja je nedostatak… Hrabrost je prava sredina između plašljivosti kao nedostatka i pomamne smjelosti kao pretjeranosti… Jer, lako je ne pogoditi cilj, a teško ga je pogoditi… Dakle, prema Aristotelu, čovjekov zadatak je izbjegavanje krajnosti i postizanje mjere.

Aristotel je govorio da za etiku nije najvažnija spoznaja vrline, nego moralno djelovanje – život u skladu s vrlinom. Za razvoj vrlina naglašavao je važnost vježbe i navike. No, mnogi ne rade tako, nego se predaju etičkom teoretiziranju i misle da će filozofiranjem postati moralni. Oni liče na bolesnike koji, istina, pažljivo slušaju liječnika, ali nimalo ne izvršavaju njegova naređenja. Kao što, dakle, takvi bolesnici ne mogu ozdraviti, tako ni oni neće spasiti svoju dušu filozofiranjem…(…) Kao što u Olimpiji ne stječu vijenac oni koji su najljepši i najjači nego oni koji se nadmeću, tako se i u životu lijepo i dobro stječe samo pravim djelovanjem.

Aristotel je Aleksandra učio da Helenima bude vođa, a barbarima gospodar koji će ih privesti helenskoj kulturi. Helensko pleme, govorio je, drži sredinu ne samo po geografskom položaju između Europljana i Azijaca nego i sredinu u sposobnostima, pa je stoga hrabro i razumno… Kada bi bilo ujedinjeno u jednu državu, moglo bi vladati svim narodima.

Nastojeći Aleksandra osposobiti za praktičnu političku djelatnost, zacijelo ga je podučavao i praktično-političkoj helenskoj tradiciji na koju se nastavlja njegova filozofija: Ako je ono (tj. ljudsko dobro), doduše, isto i za čovjeka pojedinca i za državu, ipak se kao veća i savršenija stvar pojavljuje zasnivanje i održavanje dobra države; ako je dobro dostojno da ga voli i čovjek pojedinac, još je lakše i božanstvenije ako to čini koji narod ili država. … Najbolju državu mogu ostvariti oni koje odlikuju razum i ratnička hrabrost.

Od Aristotela je Aleksandar usvojio i ideju prijateljstva koja mu je bila vodilja do kraja života. Naime, u helenskoj tradiciji prijateljstvu je pridavan velik značaj pa je učenje o prijateljstvu bilo jedno od najvažnijih dijelova praktične etike u filozofskim školama.

Budući da je Aleksandar pokazivao izuzetnu sklonost prema ezoteriji, što je naslijedio od majke Olimpijade koja je bila velika štovateljica Dionizova kulta, Plutarh navodi da ga je Aristotel uveo i u tajna i dublja učenja koja filozofi ne iznose pred širu javnost… Ta su se učenja prenosila usmenim putem i o njima se vrlo malo zna.

Kada je Aleksandar proglašen kraljem, Aristotel napušta makedonski dvor i putevi učitelja i učenika počinju se razilaziti.

Aleksandar je Aristotela volio i cijenio i smatrao ga je svojim duhovnim roditeljem. No, Plutarh piše: Aleksandra je bilo nemoguće odvratiti ma od čega što je jednom naumio učiniti. Dok je Aristotelu grad­-država bila središte života, i isticao je zlatnu sredinu, Aleksandar je sanjao velike snove o svjetskom carstvu koje će združiti Europu s Azijom. Aristotel također nije odobravao Aleksandrovu težnju da Grke i barbare tretira ravnopravno. Aleksandar će na svojim putovanjima prihvatiti različita učenja i kultove pa će i to dijelom biti razlog njihova udaljavanja.

S vremenom je veza između učitelja i učenika postajala sve slabija, pogotovo nakon što je Aleksandar dao pogubiti Kalistena, Aristotelova nećaka, kojega je bio uzeo u svoju službu po Aristotelovoj preporuci, a koji je bio osumnjičen za sudjelovanje u zavjeri.

Aleksandar Veliki – vojskovođa i filozof

U vrijeme vladavine Filipa II. Makedonskog Helada je dotaknula samo dno demokratskog, ekonomskog, kulturnog i umjetničkog razvoja. Minulo je zlatno doba Atene, Helada je razjedinjena, rascjepkana, državice su međusobno zavađene i zaraćene. Makedonija se vođena Filipom II. izdvaja kao najjača sila, ali Filipu nedostaje Solonova ili Periklova snaga i karizma da ujedini Heladu. Demokracija se pokazala nedjelotvornom u vremenu koje je tražilo jaku osobnost koja bi bila sposobna oživjeti stare ideale i ujediniti Helene. Aristotel je tu osobnost prepoznao u Aleksandru, budućem kralju-filozofu.

Iznenadnom smrću kralja Filipa, Aleksandar je u svojoj dvadesetoj godini postao kraljem (336. g. pr. Kr.). Najprije ga je u Korintu većina grčkih državica imenovala vrhovnim vojnim zapovjednikom u pohodu na Perziju. Nakon bitke kod Granika u kojoj nadmoćno pobjeđuje Perzijance, postaje nezaustavljiv u svom pohodu na Istok. To je razdoblje u kojem se Istok i Zapad približavaju, razmjenjujući međusobno ono najbolje u kulturnom i znanstvenom smislu te tvoreći ono što danas nazivamo helenizmom.

Učitelj je htio da učenik ostvari panhelensku misiju, i učenik je doista najvrjednije helenske tekovine prenio kroz gotovo cijeli tada poznati svijet. Kozmopolitska i humana strana njegova duha učinila je da mu se podanici klanjaju, a vojnici služe gotovo bez prigovora.

Nakon pobjede bio je isto toliko plemenit koliko i strašan u bitci. Svoje je ranjenike uvijek pohodio i bio im moralna potpora. Jednom, iscrpljen dugotrajnim maršem kroz bezvodne krajeve, odbio je vodu koje je bilo dovoljno samo za njega, ali ne i za njegove vojnike. A kad konjanici vidješe njegovo samosvladavanje i duševnu veličinu, povikaše prema Plutarhu: Neka nas odvažno vodi (…) jer niti smo umorni, niti žedni, niti uopće sebe smatramo smrtnim ljudima dokle god imamo takva kralja! Svladavanje sebe smatrao je većom vladarskom vrlinom od pobjeđivanja neprijatelja.

Priča se da su se jednom Aleksandrovi vojnici prestrašili veličine i brojnosti Darijeve vojske te su svom kralju savjetovali da ih napadnu noću, a ne danju. Ja pobjedu ne kradem!, mirno im je odgovorio Aleksandar.

Povijesni zapisi govore da je bio mudar u vijećanju, hrabar u borbi, darežljiv prema dostojnima, ponekad nepromišljen u postupanju s vojnicima, ali pravedan, vedar i dobar prijatelj.

Povjesničar Arijan piše ovako: Vrlo umješno bi razabirao što treba učiniti u još nejasnim prilikama, a u jasnim kao da mu je bilo poznato kakve će biti posljedice. Vrlo vješto je postavljao vojsku, naoružao je i njome upravljao (…) U svemu tome bio je odličan.

Učitelji koji su djecu odgojili dobro zaslužuju više poštovanja nego roditelji koji su ih samo rodili; jer ovi su im pružili samo život, a pravi učitelji – dobar život, citira Diogen Laertije Aristotela. Sam Aristotel u svojoj će Politici napisati kako čovjek postaje valjan odgojem – neke stvari ljudi uče navikavajući se, a druge slušajući…

Koliko je Aleksandar, kojega će potomstvo nazvati Velikim, postao valjan odgojem, odnosno koliko je bio dobar učenik ili, s druge strane, koliko je imao dobrog učitelja, možda možemo nazrijeti iz njegova pisma Aristotelu: Ja bih više volio da se odlikujem najuzvišenijim znanjem, negoli svojom političkom moći…

Nalazeći se na razmeđu dvaju svjetova, Aristotel pripada kulturi stare Helade, a svojim znanstvenim umom novom vremenu čiji je stjegonoša Aleksandar Veliki. S Aristotelom je helenska misao dosegla puni procvat, Aleksandar ju je prenio u sve krajeve koje je osvojio, a duhovno žarište preselio je iz Atene u Aleksandriju.

Autor: Marta Mihičić