Prema Platonu, čovjek je po prirodi filozof, biće koje sebi postavlja pitanja o svemiru, o svrsi i smislu života, o dobru i zlu, o slobodi i dužnosti i o mnogo čemu drugome… Potreba za dubljim razumijevanjem samoga sebe i svijeta koji ga okružuje svojstvena je ljudskom biću.
Međutim, filozofija nije samo “spoznaja svijeta i čovjeka”, nego spoznaja koja pridonosi oplemenjivanju i svijeta i čovjeka. To je najbolji način brige o sebi, o vlastitom moralnom i duhovnom zdravlju. Uostalom, mudrost je znanje o tome što je dobro za dušu; ako ne razlikujemo dobro od zla, ne možemo izbjeći duševnu patnju i pronaći pravu sreću koju su stari filozofi povezivali s mjerom čovjekove sličnosti s Bogom i puninom života.
Širok raspon pitanja o svijetu i čovjeku pridonio je primarnoj podjeli filozofije na praktičnu i kontemplativnu filozofiju. Prva se može definirati kao znanje o ljudskim stvarima – znanje o tome kako djelovati, a druga kao znanje o božanskim stvarima – Biću ili inteligibilnoj i vječnoj stvarnosti.1 Takva podjela filozofije pripada Aristotelu, a neizravno je prisutna već u Platonovim djelima. Tako, primjerice, Platon u Državi razmatra problem pravednosti, odnosno pitanje postizanja unutarnjeg sklada na razini mikrokozmosa (ljudske duše) i mezokozmosa (države). Drugim riječima, u tom djelu on postavlja temelje praktične filozofije; njegov Parmenid (ili O idejama) obuhvaća cjelokupnu teologiju (pitanja vezana uz Jedno/Dobro i inteligibilni svijet), istodobno uvodeći čitatelja u dijalektiku, metodu proučavanja biti stvari; u Timeju (ili O prirodi) istražuje postojanje i ustroj svemira, svijet nastajanja, kretanja i evolucije svih stvari.
Praktična filozofija doprinosi pročišćenju duše i stjecanju vrlina, a kontemplativna filozofija razumijevanju istine te stoga pomaže čovjeku da nalikuje Bogu. Prva prethodi drugoj, jer “baš kao što mutne i izranjane oči ne mogu razaznati predmete obasjane jakom svjetlošću, tako ni duša koja ne posjeduje vrlinu ne može, poput odraza u zrcalu, promatrati sjaj koji zrači iz istine. Jer nečistima nikada neće biti dopušteno dotaknuti ono u čemu prebiva čistoća”.2 Drugim riječima, moralna vrlina prethodi kontemplativnoj vrlini, koja nam u svom najvišem očitovanju omogućuje kontemplaciju inteligibilnog svijeta, svijeta ideja, kojim upravlja Trojstvo ideja dobra-ljepote-istine.
Međutim, pitajući se o čovjeku, svijetu i transcendentnom, istovremeno prakticiramo sve vrste vrlina i obuhvaćamo sve aspekte filozofije, uključujući discipline povezane s kontemplativnom (teorijskom3) filozofijom koje još od Aristotelova vremena uključuju znanje o prirodi, odnosno o svemiru u cjelini.
Priroda kao predmet proučavanja
Pojam priroda (grč. physis, dolazi od glagola juω što znači rasti ili nicati; lat. natura – od glagola nasci – roditi se), kako u antici tako i danas, odnosi se na (prirodni)
svijet koji nas okružuje, na sve što je vezano uz rađanje, rast i proces nastajanja, to jest na skup prirodnih stvari.
Sokrat u Fedonu kaže da je u mladosti žudio za znanjem koje nazivaju istraživanjem prirode; smatrao je uzvišenim razumijevanje uzroka stvari, zašto neka stvar nastaje, zašto nestaje i zašto postoji; također je istraživao procese propadanja stvari, kao i promjene koje se zbivaju na nebu i na zemlji. (Fedon 96a-c).
“Svrha fizikalnog dijela (teorijske filozofije) jest spoznati prirodu cjeline, kakvo je živo biće čovjek i koje je njegovo mjesto u svijetu. Također nastoji utvrditi upravlja li Bog cjelinom svojom providnošću, jesu li mu drugi bogovi podređeni te kakav je položaj ljudi u odnosu na bogove.” (Alkinoj, Didaktički priručnik Platonovih učenja) Dakle, fizikalni dio teorijske filozofije ili filozofije prirode, koja se ponekad naziva i prirodnom filozofijom, nastoji objasniti svemir, pronaći principe i zakone koji upravljaju svijetom, razumjeti kako priroda funkcionira i zašto je svijet takav kakav jest. Ona također istražuje odnos između providnosti, nužnosti i sudbine, drugim riječima, odnos između uzroka i posljedica.
Pojam “priroda” također se odnosi na unutarnju bit stvari i pojava koja poput mreže obuhvaća cijeli svemir, u kojem je sve uređeno, međusobno povezano i u kojem je sve prisutno unutar svega ostaloga. Moglo bi se reći da je ta mreža satkana od prijateljstva i pravednosti te da te odlike predstavljaju najdublju prirodu svemira.
“Mudraci nam kažu, Kalikle, da nebom, zemljom, bogovima i ljudima upravlja suživot, prijateljstvo, red, umjerenost i pravda, i da se ovaj svemir stoga, prijatelju moj, zove “kozmos” ili red, a ne nered i razuzdanost.” (Platon, Gorgija 508a)
Promišljajući o svijetu koji nas okružuje, mi stupamo u dijalog s njim, čudimo se i pitamo o nebu i zemlji, o životu i smrti, o prolaznom i vječnom, o promjenjivoj prirodi stvari i odnosima među njima… A iz pronađenih odgovora proistječu nova pitanja. Percepcija prirode kao najvećeg umjetničkog djela demiurga, koje nas poziva da ga čitamo, postupno postaje duhovna praksa. Postavljamo pitanja, a priroda, utjelovljenje arete ili savršenstva, odgovara i otkriva svoje tajne filozofima-znanstvenicima. Autentična filozofija, umjetnost i znanost rađaju se zahvaljujući dijalogu s prirodom.
U tom smislu pojam philosophiae naturalis4 ne podrazumijeva samo “filozofiju prirode”, već i “prirodnu filozofiju”, posebnu vrstu filozofiranja, usredotočenu na misterij mikrokozmosa i makrokozmosa u njihovu nerazdvojivom jedinstvu. Ona je prirodna potraga koja nas vodi do pronalaženja istine i življenja života u skladu s prirodom. Na kraju krajeva, u samoj srži svakog nastojanja i istraživanja ljudskog duha želja je za povratkom vlastitim izvorima. Upoznajući svijet, upoznajemo sebe; upoznajući sebe, otkrivamo svijet.
Evolucija filozofije prirode
U kasnom srednjem vijeku prirodna je filozofija doživjela puninu razvoja nakon što je postala obveznim predmetom na srednjovjekovnim sveučilištima i temeljni dio studija za sve studente. Nešto kasnije, u renesansi, shvaćanje prirode se mijenja: odnos prema svijetu koji nas okružuje postaje utilitaristički. Priroda gubi status univerzalne božice koja svoje tajne skriva pod mnogim velovima. Više joj nije bilo dopušteno ostati skrivenom; umjesto toga, počeli su je “mučiti” – prisiljavati je da se pokori čovječanstvu, da postane poslušna robinja i otkrije sve svoje tajne.
Tijekom sljedećih stoljeća u filozofskoj i znanstvenoj zajednici prevladavalo je mišljenje da je prirodna stvarnost poput stroja i da se svi njezini fenomeni mogu svesti na mehaničke procese. U 21. stoljeću filozofija i znanost vraćaju se drevnim predodžbama o svijetu: naš planet ponovno dobiva status živog bića i pravo nositi ime prve od božica – božice Gaje. Božica Izida (koja, prema Plutarhovim riječima kaže: “Ja sam sve što je bilo, jest i bit će, i nijedan smrtnik nije podigao moj veo”), koja je nekada bila alegorijska personifikacija prirode, sada postaje simbol beskrajnog i neizrecivog univerzalnog bića, a njezin veo više ne predstavlja tajne prirode, već misterij samog postojanja.
Budući da se priroda različito tumačila u različitim vremenima, te su promjene preobrazile samu filozofiju prirode. Najdublja od tih promjena dogodila se u 17. stoljeću. Prije toga, egzaktne znanosti i razne tehničke vještine postojale su neovisno i nisu bile obuhvaćene filozofijom prirode. Zahvaljujući Newtonu i njegovu djelu Philosophiae Naturalis Principia Mathematica prvi su se put matematičke metode počele koristiti za opisivanje mehanizama i zakona koji vladaju prirodom.
Do tada je filozofija prirode bila teorijska (kontemplativna) disciplina, neodvojiva od teologije.
S druge strane, egzaktne znanosti su bile strogo ograničene samo na mjerenje, računanje i opisivanje pojava, nisu tragale za temeljnim uzrocima pojava niti su se otkrivene pravilnosti izražavale matematičkim jednadžbama. Spajanjem matematike i filozofije prirode, potonja je postala “majka svih znanosti”, znanosti koje su do 19. stoljeća dosegnule određenu razinu zrelosti, stekle neovisnost i počele postojati odvojeno od svoje “majke”.
S razvojem znanosti i samostalnih znanstvenih disciplina opseg filozofije prirode znatno se smanjio. Danas ona prvenstveno istražuje čovjekov odnos s prirodom, temeljnu prirodu stvarnosti, obuhvaćajući područja kao što su ekološka etika, filozofija biologije i filozofija fizike.
Ezoterijsko učenje – nepisane doktrine
Prirodnu filozofiju ponekad nazivaju ezoterijskom filozofijom. Je li upotreba tog izraza opravdana?
Kako bismo izbjegli nesporazume, razjasnimo što podrazumijevamo pod ezoterijskom filozofijom. Kako savjetuju Platon i Konfucije, riječi moraju biti ispunjene značenjem, inače ostaju prazne ljušture. Riječi su zapravo oruđa za prenošenje značenja i njima se mora pažljivo rukovati. Postojanje idealističke filozofije podrazumijeva postojanje materijalističkih učenja, baš kao što postojanje ezoterijske filozofije podrazumijeva postojanje egzoterijske filozofije. Primjerice, moglo bi se ustvrditi da su, u usporedbi s Aristotelovim učenjem, Platonova učenja više “ezoterijska” jer se Platon uglavnom usredotočuje na skrivenu, nevidljivu stranu stvari, dok Aristotel više pažnje posvećuje svijetu pojava.
U antici se pridjev “ezoterijski” odnosio na unutarnji, skriveni aspekt nekog učenja. Sam Aristotel navodi da su pitagorejci bili podijeljeni u dvije skupine: egzoterike (akuzmatičari) i ezoterike (matematičari). Prvi su bili upoznati s osnovama učenja te su poučavani kroz akuzme i simbole (učenje zaogrnuto prozirnim velom), dok su drugi bili izravni učenici samog Pitagore i proučavali su četiri temeljne znanosti: aritmetiku, geometriju, glazbu i astronomiju.
Danas mnogi znanstvenici – oslanjajući se na Platonovo Sedmo pismo i svjedočanstva njegovih učenika – smatraju da je slična podjela postojala i unutar Akademije. Oni tvrde da se sva sačuvana Platonova djela mogu pripisati njegovim egzoterijskim učenjima, iako postoje i ezoterijska, nepisana učenja (ágrapha dogmata), koja se odnose na metafizička i ontološka učenja koja je Platon usmeno predavao svojim učenicima u Akademiji.
Kada govorimo o “ezoterijskom učenju”, valja napomenuti da taj pojam nosi višestruko značenje. On može predstavljati unutarnja, nepisana učenja, kao i popularni “ezoterizam” svih vrsta koji je cvjetao u 19. i 20. stoljeću kao fenomen povezan s krizom filozofije i religije, obilježen gubitkom smisla i vrijednosti, ali i na slične pokrete koji su se iz istih razloga pojavili tijekom prvih stoljeća naše ere.
Stoljećima je ta tradicija ostala periferna unutar zapadne kulture – kulture koja je inače odbacivala sve što je smatrala tuđim ili “neprijateljskim” njezinoj utvrđenoj racionalnosti i vjeri.
Philosophia perennis
Ono što se zove Philosophia perennis ili “vječna filozofija”, trajna je i zajednička osnova cjelokupne filozofije koja se, prema Leibnizu, nalazi u osnovi svih religija i svih mističnih tradicija koje su čovječanstvu otkrili božanski posrednici (Hermes, Pitagora, Buddha i dr.).
Da bi se doprlo do tog zajedničkog temelja, nužno je nadići sve oblike “centrizama” koji polažu pravo na istinu (etnocentrizam, religiocentrizam itd.).
Treba imati na umu da znati nešto (episteme) i imati mišljenje o tome (doxa) nije isto. Stoga nas filozofija u smislu istinske ljubavi prema mudrosti (kako god je zvali, želeći naglasiti njezinu puninu i univerzalnost) poziva na promišljanje i istraživanje svijeta u njegovoj cjelovitosti te na stjecanje kako znanja tako i sposobnosti da živimo u skladu s istinama koje smo otkrili. Uostalom, kao što Pierre Hadot potvrđuje: “Istinsko znanje, u konačnici, jest oblik ‘znanja o tome kako djelovati’, a istinsko ‘znanje o tome kako djelovati’ jest znanje o tome kako činiti dobro.”
Svaka filozofska škola, na temelju skupa prihvaćenih postulata, izgrađuje vlastito učenje, nudeći pritom svoje tumačenje svijeta i načine uzdizanja ljudskog života. Ipak, pri razmatranju bilo kojeg učenja nailazimo na neriješena pitanja. Povijest različitih filozofskih škola povijest je novih formulacija i pojave novih nijansi. Ne postoji filozofija koja posjeduje apsolutno cjelovito znanje. A budući da filozofija nije egzaktna znanost, već prije umijeće življenja, važno je da ona doprinosi oblikovanju našeg svjetonazora i služi kao putokaz za život. Neki će možda dati prednost učenjima stoika, drugi platonistima, treći peripateticima ili nekoj drugoj filozofskoj školi. Važno je koračati prema horizontu, mjestu susreta mikrokozmosa i makrokozmosa, birajući put koji nam se čini najprikladnijim.
1 Putem dviju grana filozofije – aktivne i kontemplativne – postižemo pravednost i mudrost, dva krila koja uzdižu dušu prema božanskom.
2 Hijeroklov komentar na Pitagorine Zlatne stihove.
3 Teorijska filozofija, prema Aristotelu, obuhvaća fiziku, matematiku i metafiziku/teologiju.
4 Seneka je bio prvi koji je upotrijebio izraz philosophia naturalis (prirodna filozofija).
Autor: Antun Musulin
