Odnos filozofije i znanosti nije jednoznačan i nije ga jednostavno prikazati u kratkim crtama, što zbog povijesnog razvoja jedne i druge, što zbog njihova čestog preklapanja, ali i razilaženja. Postojala su razdoblja kada razlika između znanosti i filozofije nije bila ni potrebna ni uočljiva i razdoblja koja su davala primat teorijskim spekulacijama nad eksperimentalnim metodama. U nekim se razdobljima zahtijevalo da se filozofija odrekne svoje metafizičnosti u korist modela prirodnih znanosti, a u nekima je filozofija rame uz rame sa znanošću sudjelovala u razmatranju aktualnih problema.
U antici podjela na znanost i filozofiju nije postojala ni nominalno ni metodološki, dok se u srednjem vijeku prirodna filozofija (fizika, biologija, astronomija itd.) specifično bavila živim bićima i prirodnim procesima. Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće obilježila je znanstvena revolucija koju će povesti Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Johannes Kepler i Isaac Newton, što će znanost približiti modelu kakav danas poznajemo. Međutim, tek u devetnaestom stoljeću dolazi do institucionalnog razdvajanja filozofije i znanosti, kada će znanost zasebno formulirati svoj metodološki pristup spoznaji.
Da bismo ilustrirali jedan od načina na koji znanost i filozofija zajedno pripremaju i oblikuju put prema spoznaji istine, navest ćemo dva pristupa razvoju kozmoloških ideja o Sunčevu sustavu i veličini svemira koji predstavljaju vrhunac renesansnoga promišljanja prirode. Renesansno razdoblje odabrano je zato što se upravo u tom razdoblju naziru prvi izdanci koji će biti od velike važnosti za metodološko razdvajanje znanosti i filozofije. Dva velika mislioca koja su na polju kozmologije pomicala granice opisivanja i razumijevanja univerzuma svakako su Giordano Bruno i Nikola Kopernik.
Ptolemejevo “Najveće djelo” i kopernikanski obrt
Klaudije Ptolemej [Κλαύδιος Πτολεμαῖος] (85. – 165.) bio je matematičar, geograf, astrolog i astronom iz Aleksandrije u Egiptu. Iako je imao više istraživačkih interesa, njegov će geocentrični model svemira ipak biti taj koji će oblikovati astronomsku paradigmu stoljećima, sve do pojave Kopernika kada će biti ozbiljno izazvana, a konačno napuštena i zamijenjena heliocentričnom teorijom tijekom 17. stoljeća. Ptolemej je rezultate istraživanja o svemiru prikazao u djelu Almagest (od izraza al-Majisti: “Najveće djelo”, “Velika rasprava”). U njemu je dao matematički dokaz slike svemira onako kako ju je filozofski razvio Aristotel. Prema toj slici, planet Zemlja nepomično stoji u samom središtu svemira dok oko nje kruže drugi planeti, Mjesec i Sunce. Sva nebeska tijela kreću se oko Zemlje, dok se na granicama svemira nalaze nepokretne zvijezde.
Putanje nebeskih tijela prikazane su kao savršene kružnice (deferenti), dok su odstupanja u njihovu gibanju objašnjavana njihovim putanjama po epiciklima (male kružne putanje kojima se objašnjava zašto ponekad planeti ostavljaju dojam da se gibaju unazad). Pored ovih, važno je istaknuti matematičke pojmove ekscentar i ekvant, gdje se prvim objašnjava zašto se brzina kretanja planeta na nebu prividno mijenja tijekom godine, dok se drugim objašnjava zašto se planete na nebu kreću uvijek istom prividnom brzinom.
Ono što možemo vidjeti iz navedenog jest da je slika univerzuma podrazumijevala matematičku pravilnost ili savršenost koja običnom promatračkom oku nije bila dostupna te su uvedene posebne mjere kako bi se objasnila svaka nepravilnost koja se nalazi u empirijskom promatranju. Aristotel, a potom i Ptolemej, pretpostavljali su savršenu geometrijsku uređenost neba kao najuzvišenije i vječne strukture prirode.
Almagest predstavlja najkompletnije astronomsko-matematičko djelo antičkog doba koje će ovu granu znanosti obilježiti dugi niz stoljeća. Slobodno se može nazvati i vrhuncem ili krunom antičke astronomske misli. Stoga ne iznenađuje što je ideja Almagesta odolijevala i oblikovala čitavu paradigmu (pogotovo srednjovjekovnu) koja neće biti ozbiljno izazvana sve do pojave Kopernikova De revolutionibus.
Zanimanje za prirodne znanosti, a naročito astronomiju, u renesansnoj je Europi potaknulo brojne mislioce da preispitaju tradicionalnu ptolemejsko-aristotelovsku sliku svemira i Sunčeva sustava. Kritički stav prema važećim doktrinama i njihovim manjkavostima, kao što su velika kompleksnost i nedosljednost u predviđanju, probudio je interes za preispitivanje tradicionalnog modela svemira i službene filozofije. Inspiracija se crpila iz autentičnih antičkih tekstova (u ovom slučaju zanimljiv je Aristarh sa Samosa). Kopernik je prvi matematičar i astronom koji će ozbiljno dovesti u pitanje načela Ptolemejeva Almagesta.
Nikola Kopernik (1473. – 1543.) je bio renesansni mislilac, astronom i matematičar koji je u većoj mjeri bio naklonjen onome što će se kasnije nazvati egzaktnom matematičkom i empirijskom metodom, što ga čini renesansnim pionirom moderne znanstvene misli. U svom glavnom djelu De revolutionibus (De revolutionibus orbium coelestium) Kopernik izlaže i matematički dokazuje tezu o heliocentričnom sustavu i gibanju drugih planeta; najprije izlaže matematičke teoreme, a zatim pruža dokaze o gibanju i položaju Zemlje, Mjeseca i ostalih planeta. Pritom analizira pojave poput ravnodnevica, nagiba nebeskih sfera, geografskih širina planeta, njihovih pravilnih i nepravilnih gibanja, kao i prividnog gibanja Sunca, koje se opaža kao posljedica Zemljina kruženja. Također razmatra i prividne nepravilnosti u gibanju drugih planeta, polazeći od pretpostavke da se oni gibaju pravilnim kružnim putanjama oko Sunca koje postavlja u središte svijeta, odnosno univerzuma. Kako sam navodi u svom djelu:
Zbog toga se ne stidimo tvrditi da ova cjelina koju Mjesec obuhvaća, a također i središte Zemlje, kruže ovim velikim orbitalnim krugom zajedno s preostalim zvijezdama lutalicama tijekom godišnje revolucije oko Sunca, i da se središte svijeta nalazi oko njega. Također tvrdim da Sunce ostaje zauvijek nepomično i da bilo koje vidljivo gibanje koje mu pripada može biti izvedeno na osnovu pokretljivosti Zemlje.
Iako je tezom o heliocentrizmu raskrstio s ptolemejskim geocentričnim modelom, Kopernik će po pitanju veličine svemira ostati u granicama tradicionalnog načina razmišljanja. Za njega svemir ili univerzum itekako ima granicu i ona se, kao i kod Ptolemeja, nalazi na obodu Sunčeva sustava.
Veličina svijeta je takva da je udaljenost od Sunca do Zemlje smisleno usporediva s ma kojom planetarnom sferom, dok je u usporedbi sa sferom zvijezda stajačica ona nezamislivo mala.
Ovakav model univerzuma podrazumijeva prostor koji je u stanju obuhvatiti sva moguća nebeska tijela koja se u njemu nalaze. Dakle, prema Koperniku, Sunčev sustav iscrpljuje prostor univerzuma, a zvijezde predstavljaju samo točke na njegovoj posljednjoj sferi koje ga i ograničavaju.
Razobručeni svemir i beskonačnost svjetova
Nakon Kopernikove smrti, heliocentrični model potaknuo je druge mislioce na istraživanje svemira. Tako će ideja heliocentrizma postati jedna od ideja vodilja renesansnog filozofa Giordana Bruna. S jedne strane on baštini stare tekstove antičkih mislilaca, pogotovo platoničara, a s druge se strane oštro obračunava s tradicionalnim skolastičkim sustavima koji počivaju na filozofiji prirode i metafizici Aristotela. Osim ovim značajnim uzorima, Bruno se divio i Kopernikovoj intelektualnoj smjelosti, učenosti (pogotovo u poznavanju antičkih tekstova pitagorejske škole i njenog predstavnika Filolaja, kao i peripatetičara Aristarha) i kritičkom stavu prema tradiciji, što ne propušta istaknuti u djelu Večera na Pepelnicu.
Bruno će u svojim djelima, pogotovo u Večeri na Pepelnicu, uputiti Koperniku kritiku na račun njegove metodologije. Naime, Bruno smatra da se korištenjem matematike u spoznaji vječnih i temeljnih istina prirode samo udaljavamo od njih. Ipak je spomenuti Almagest, zasnovan na matematičkoj savršenosti i preciznosti koja je zaslijepila mnoge mislioce, mnoge od njih i potaknuo da se odvaže istraživati kozmos i najdublje istine prirode. Kopernikovo djelo, iako revolucionarno u pogledu heliocentrizma, još uvijek posuđuje staru, tradicionalnu metodu koja se pokazala nedostatnom. Svemir je zbog toga i dalje ostao ograničen, a matematičko postavljanje problema samo je otežavalo filozofsko-intuitivnu spoznaju. Može se reći da je Kopernik krenuo u dobrom smjeru; promatrajući nebo zaključio je da se geocentrični sustav teško može održati. Njegov je intuitivni zamah bio ispravno usmjeren sve dok se nije vratio staroj matematičkoj metodi dokazivanja onoga što je neposredno shvatio o prirodi. Glavna Brunova kritika Kopernikove znanstvene metode sastojala se u tome što je u novoj heliocentričnoj slici i dalje disala stara teorija iz Almagesta. Tradicija je i dalje uporno bila prisutna, što je Bruna navelo da pažljivom analizom starih postavki ptolemejsko-aristotelovske doktrine izbjegne pogreške koje je činio Kopernik.
Za razliku od Kopernika, za Bruna se može reći da se njegov misaoni put gradio isključivo filozofskom metodom koja se sastojala od osjetilnog promatranja i logičko-spekulativne metode. Njegova filozofska misao o prirodi svemira i Boga dovest će ga do zaključka koji će doslovno probiti granice tadašnjeg poimanja kozmosa. Bruno prihvaća heliocentrizam koji je smjelo postavio i argumentirao Kopernik, ali ide i korak dalje. Tvrdi da je svemir po prirodi beskonačan i da se u njemu nalazi bezbroj solarnih sustava koji su slični našem te da ne postoji nikakvo središte kozmosa ni povlašteni položaj nekog nebeskog tijela u odnosu na ostala. Filozofskim promišljanjem Bruno probija granice koje su tako čvrsto postavili Ptolemej i Kopernik, čineći svemir beskrajnim i kritizirajući antropocentrizam odbacivanjem ideje o postojanju središta. Prema Brunu, Sunčev sustav je samo jedan između bezbroj drugih solarnih sustava i nije jedinstven. Na drugim, udaljenim planetima postoji život, baš kao što postoji i na Zemlji, a omogućava ga neko njihovo Sunce.
Taj argument (o središtu i granicama I.J.) je bezvrijedan i protiv Nolanca, koji tvrdi da je svijet beskrajan i da stoga u njemu nijedno tijelo nema povlasticu da bude apsolutno u središtu, ili na kraju ili između dvije granice utvrđene odnosima spram drugih tijela u smislu strogo shvaćenih položaja.
Ideja o beskonačnosti svemira i mnoštvu svjetova je srž Brunove filozofije prirode koja je detaljno izložena i argumentirana u djelu O beskrajnosti, svemiru i svjetovima. Kao spekulativni mislilac, Bruno promišlja o suštini prirode što će ga dovesti do odbacivanja ideje o granicama. U promišljanju značaja i paradoksalnosti granica svemira posebno se osvrće na filozofsku misao koja leži u temeljima i geocentričnog i heliocentričnog modela. Ta se misao odnosi na Aristotelovu definiciju prostora kao nepokretne granice onoga što sadrži neko tijelo. Tako je definicija nepokretne granice kod Bruna potpuno napuštena, a geometrija ustupa mjesto spekulativnoj metodi koja je adekvatnija za ispitivanje značenja beskonačnosti.
Bruno je smatrao da beskonačnost prirode odgovara beskonačnoj božanskoj moći te da se ni priroda, a ni Bog ne mogu spoznati posredno i postupno nagomilavanjem spoznaja iz drugih znanosti, već samo neposredno, spekulativnom moći uma. Pojedinačne spoznaje omogućuju samo slutnju i nagovještavaju apsolutnu spoznaju, ali do nje ne mogu doći jer je njezina priroda takva da se ne otkriva jednostavnim dodavanjem novih spoznaja. Na takav Brunov stav utjecala su učenja neoplatoničara, ali i filozofija Nikole Kuzanskog kojega Bruno smatra jednim od svojih učitelja.
Da bismo ovo ilustrirali, zamislimo dvije slike. Na jednoj je savršena kružnica koja predstavlja znanje o apsolutu, odnosno božanskoj beskonačnoj prirodi. Ta vrsta znanja je intuitivna i započinje neposrednim uvidom u prirodu kao cjelokupnim izrazom božanske moći. S druge strane možemo zamisliti mnogokut koji nastaje od trokuta kojem se neprekidno dodaju nove stranice i kutovi. Kako broj stranica raste, lik sve više nalikuje kružnici i oku može izgledati kao da je beskonačnim dodavanjem stranica kružnica konačno dosegnuta. Međutim, um jasno uviđa da, bez obzira na broj stranica, taj lik nikada nije kružnica, već samo mnogokut s konačnim brojem stranica. Analogno tomu, pojedinačne spoznaje mogu se beskonačno umnožavati, ali apsolutno znanje nije njihov zbroj, već pripada sasvim drugačijem redu spoznaje. Taj stav izvorno se pripisuje Kuzanskom, a naziv učeno neznanje (lat. docta ignorantia) označava činjenicu da se sa svakom novom spoznajom proširuje i svijest o onome što ostaje nespoznato. Istinska mudrost stoga ne počiva na uvjerenju da se apsolut (beskonačno) može u potpunosti obuhvatiti razumom, već na priznanju granica ljudske spoznaje i otvorenosti prema onome što ih nadilazi.
Sličnosti i razlike koje dijele Bruno i Kopernik ukazuju na jedan model funkcioniranja i međusobnog utjecaja znanosti i filozofije. Najistaknutija razlika nalazi se u metodi, odnosno načinu mišljenja koje oblikuje i predmet kojim se bavi. Kopernik je svoj misaoni interes fokusirao na konkretan problem gibanja planeta i Sunca, što će ga odvesti do konkretnog modela čiji se rezultati mogu verificirati. Međutim, njegova spoznaja – koja će se svrstati u red znanstvenih spoznaja – treba zahvaliti svoje postojanje dugom nizu filozofsko-znanstvenih spoznaja kroz povijest. Brunova filozofija prirode polazi od sasvim drugačijeg načina mišljenja koji se naziva spekulativnim. Spekulativno mišljenje metodološki predstavlja jednu metainstancu mišljenja koja prepoznaje vrline i mane pojedinačnih metoda, pa tako i ograničenost matematičke metode (odnosno mjerenja) u istraživanju svemira. S druge strane, općenitost spekulativne moći zahvaćanja propušta viđenje pojedinačnih fenomena koji itekako imaju moć utjecati na ono što se smatra istinitim ili paradigmatskim. Zajedničkim radom, bilo na istim ili na različitim područjima, granice mislivog i spoznatljivog konstantno se pomiču u svijetu znanosti i filozofije, a one bi se teško mogle razvijati jedna bez druge.
Promjene u filozofiji i znanosti često utječu na širi društveni kontekst u kojem se nalaze. Kopernik i Bruno su bili svjesni da njihova istraživanja i stavovi nisu u skladu s tradicionalnim znanstvenim i filozofskim uvjerenjima njihova doba, u kojem je važan autoritet predstavljala Crkva. Kopernik je svoje djelo De revolutionibus objavio tek pred kraj života, vjerojatno vođen oprezom i sviješću o mogućim kontroverzama koje će izazvati njegova teorija. Djelo je objavljeno 1543. godine, a na popis zabranjenih knjiga Index librorum prohibitorum uvršteno je 1616. godine, uz zahtjev da se određeni dijelovi isprave. Bruno je doživio tragičniju sudbinu. Osim neortodoksnih ideja koje je zastupao, njegov kritički stav pogađao je crkvene dogme i temeljna teološka učenja, što ga je učinilo cjeloživotnim prognanikom i heretikom. Nakon godina lutanja europskim gradovima, uhićen je u Veneciji 1592. godine, a potom izručen Rimskoj inkviziciji. Poslije gotovo osam godina dugog inkvizicijskog procesa osuđen je i 1600. godine spaljen na lomači u Rimu, na Campo de’ Fiori. Sudbine Kopernika i Bruna pokazuju da razvoj filozofskih i znanstvenih ideja nije ovisio isključivo o njihovoj teorijskoj utemeljenosti, već i o društvenim, političkim i religijskim okolnostima u kojima su nastajale i bile prihvaćane.
Autor: Igor Janković, mag. phil.
