Tijekom V. i IV. st. pr. Kr., retorika, ili umijeće lijepog i ispravnog govorenja, smatrala se u Ateni jednom od važnih građanskih vještina, a Izokrat je bio na glasu kao jedan od najvećih retora klasičnog razdoblja Grčke. Njegova će načela postati temelj obrazovanja u većini europskih škola sve do XVIII. stoljeća.
Izokrat iz Erhije rođen je 436. g. pr. Kr., u Periklovo doba kada Atena doživljava najveći kulturni procvat. Tradicionalno mu je obrazovanje omogućio otac Teodor koji je vodio radionicu flauta, a zanimanje za filozofiju dovelo ga je do najpoznatijih sofista toga vremena: Prodika, Gorgije iz Leontine, Protagore iz Abdere, Tizije iz Sirakuze, retoričara Teramena. Velik utjecaj na njegovo obrazovanje imali su i suvremenici Platon i Aristotel te naročito Sokrat kojega je iznimno poštovao. U Fedru Platon opisuje Izokrata kao mladića kojega čeka svijetla budućnost: Čini mi se darom kudikamo bolji od Lisijinih govora i da je sliven od plemenitije ćudi, te ne bi bilo nikakvo čudo, kad bi baveći se istim govorima kojima i sada, odmakao kao ispred djece, ispred svih onih koji su se ikad primili govora i ako mu još i toga ne bi dosta bilo, naviše bi ga povela neka božanska čežnja, jer po naravi u duši je toga čovjeka neki zanos za mudrošću.
Atena je iz dugog Peloponeskog rata izišla znatno oslabljena. Izokratov otac gubi većinu imovine i slijedom okolnosti Izokrat postaje logograf, a desetak godina kasnije osniva školu retorike. Živio je skromno, a umro je u devedeset i osmoj godini. Usvojeni sin Afarej podiže mu u znak zahvalnosti brončani kip u blizini Zeusovog hrama, s natpisom:
Štujući moćnog Zeusa
Njegove plemenite roditelje i bogove gore,
Afarej je ovdje postavio kip
Kip Izokrata, svoga oca.
U početku su njegovi učenici bili samo Atenjani, no kasnije pristižu i iz ostalih gradova. Nije prihvaćao više od devet učenika istovremeno, a smatra se da ih je ukupno imao oko sto. Među poznatijim se učenicima navode retoričari Izej, Hiperid i Likurg, povjesničari Efor i Teopomp, atenski vojskovođa Timotej i ciparski tiranin Nikokl.
Naglašavao je tri elementa ključna za govorništvo: prirodni talent, vježbanje i primjenu znanja u svakodnevnom životu. Od učenika je zahtijevao predznanje iz gramatike i matematike, a školski je program uključivao pisanje rasprava, klasične proze i poezije, te filozofiju, matematiku i povijest. U program je bio uključen i odlazak na sud i druga zakonodavna tijela kako bi učenici mogli slušati najbolje govornike.
Izokratov način rada s učenicima nije imao uporište samo u teoriji retorike, nego i u praktičnoj primjeni etike i filozofije. Smatrao je da filozofija pomaže čovjeku u boljem razumijevanju etičkih i političkih problema, dok retorika služi jasnijem i uvjerljivijem izražavanju mišljenja.
Govornik, prema Izokratu, treba predstavljati grčki ideal slobode, vladati sobom i posjedovati vrline. Ove će ideje kasnije snažno utjecati na rimske retoričare Cicerona i Kvintilijana. Izokrat je naglašavao da je govorništvo više od pukog isprepletanja određenih pravila: ono je umjetnost koja prije svega traži etički ispravan stav o pitanjima vlastitog života i zajednice. Jedino na takav način, kaže Izokrat, mogu se pravilno odgajati mladi ljudi.
Kad su ga pitali kako on, koji ima slab i neprikladan govornički glas, može druge podučavati govorništvu, odgovorio je: „Ni brus ne reže, ali može naoštriti noževe.”
Pjesnici Hesiod, Teogonije i Pindar već su u Izokratovo vrijeme pripadali davnoj prošlosti, no prepoznavši snagu grčke pjesničke tradicije, Izokrat ih uključuje u svoje govore stvarajući prozu koja će ostaviti značajan trag u antičkoj književnosti. U pismima učenicima također često podsjeća na moralne pouke opjevanih bogova i heroja. Tako, primjerice, piše mladom Nikoklu, budućem ciparskom tiraninu: Određeni broj pjesnika iz prošlosti ostavio nam je savjete koji nas mogu usmjeravati kako da živimo. Pjesnici su predmet proučavanja onih koji nastoje obrazovanjem postati bolji. Nemoj misliti da možeš ignorirati poštovane pjesnike ili mudre ljude, nego radije čitaj poeziju i uči od mudrog čovjeka. Pjesnici su poput dobrih spremnika znanja koje je korisno za plemenit i uzvišen život. Poezija je vrijedna svake pohvale, ona ima sposobnost svoje teme učiniti besmrtnima.
Citirajući stihove iz Ilijade kroz koje progovara Ahilejev učitelj Feniks, poučavao je svoje učenike da budu „i govornici i radnici“.
Izokratova djela
Od šezdeset Izokratovih djela poznatih u antici, do danas je sačuvano dvadeset i jedno. To su sudski i drugi govori, savjeti vladarima, političke rasprave te dva obrazovna djela: Protiv sofista, napisan 390. g. pr. Kr., i Antidosis, napisan između 355. i 353. g. pr. Kr. u kojem brani svoj život i rad. Oba su djela pisana kao obrana tijekom sudskog postupka, pa se pretpostavlja da Izokrat brani samoga sebe od opužbi da kvari svoje učenike jer ih uči da govore protiv suda i protiv zakona.
U djelu Protiv sofista, koje je napisano nakon otvaranja škole, Izokrat iznosi razliku između svojih nastavnih metoda i metoda sofista. Nastojao je udaljiti se od onih koji su svojim govorom pokušavali zadiviti i uvjeriti slušateljstvo u svoju ispravnost: Kad bi svi oni koji preuzmu podučavanje govorili istinu i ne bi davali veća obećanja nego što ih mogu izvršiti, ne bi ih se optuživalo za neukost…. Ti su ljudi došli ovamo nastojeći uvjeriti mlade da će, ako postanu njihovi učenici, znati što je za njih najbolje činiti, a time i kako biti sretan… Zahtijevaju ne mali dobitak, a samo obećavaju da će ih učiniti prvima do besmrtnih… svakako, oni će ih naučiti rječitosti, gramatici, ne uzimajući u obzir prirodu svakog od toga, misleći da će biti ocijenjeni na račun izvrsnosti svojih obećanja, … ne znajući da umjetnost ne pruža slavu onima koji se drsko hvale njom, već onima koji je mogu otkriti i izraziti sve što je u njoj… Najdoličniji je u ovoj umjetnosti onaj koji govori uistinu dostojno o svojoj temi…. nemoguće je da govori budu dobri dok u njima nema opažanja doličnosti…
Unatoč tome što tvrde da podučavaju tako dragocjene vrline, oni samo naplaćuju dragocjene minute: Ako su učitelji sposobni poučavati vrlinu i pravdu, tada oni ne bi smjeli imati problema s povjerenjem u svoje učenike; ipak, sofisti zahtijevaju plaćanje unaprijed, što jasno pokazuje nedostatak istinskog povjerenja u svoje učenike.
Izokrat završava tvrdnjom kako on sam ne može drugoga poučiti vrlini i stvoriti mu čvrst karakter jer nužno mora postojati želja i trud učenika, ali studij retorike može pomoći da se ove sposobnosti lakše razviju.
Potkraj života, u 82. godini, Izokrat piše govor Antidosis u kojem se brani dokazujući da retorikom svoje učenike poučava kako da postanu bolji građani i vođe. Napominje da je vrijednost obrazovanja daleko veća od bilo kakvih novčanih priloga, jer pravilno obrazovani građani pridonose pravilnom vođenju grada-države.
U Antidosisu kaže kako ne postoji apsolutno znanje o onome što će se dogoditi, no ono što uvijek trebamo znati jest kako govoriti i djelovati u svim okolnostima, izraziti se u različitim iznenadnim, teškim i kriznim situacijama. Oni koji su u tome najuspješniji i sami se zauzimaju u pronalaženju najboljeg načina da to učine, dostojni su zvati se filozofima.
Na kraju govora objašnjava kako nastoji održati visok stupanj moralnosti kod svojih učenika i da je spreman podvrgnuti se kazni ako bilo koji od njih pokaže loš utjecaj na društvo. Učitelja treba cijeniti prema djelima njegovih učenika, a ako njihovi životi odražavaju usvojena znanja, tada je učitelj učinio dobar posao i za svaku je pohvalu, kaže Izokrat. Time se izravno suprotstavlja sofistu Gorgiji koji je smatrao da nije do njega kako će učenici koristiti to čemu ih je naučio. Od učenika je tražio da rade na korist čitavoga grada, da vrijeme ne provode prepirući se na sudovima radi vlastite koristi, niti da traže zaštitu političara radi osobne slave.
Izokrat je sastavio više govora o slobodi i neovisnosti Grčke u kojima iznosi svoj politički ideal ujedinjenja svih Helena, zbog čega se smatra pretečom helenizma. Njegov panhelenizam nije bio samo politička ideja, nego je uključivao obrazovni sustav i etički ideal. U Panegiriku kaže: U toj mjeri je naš grad nadmašio druge ljude u mišljenju i govorništvu, da su učenici Atene postali učitelji svih ostalih; ona je učinila da ime ‘Grk’ ne pripada više narodu nego načinu razmišljanja. Atena je omogućila da se Grcima zovu oni koji dijele naš pogled na svijet, prije nego zajedničko porijeklo.
U govoru O miru 356. g. pr. Kr. preporučuje Atenjanima da priznaju pravo na neovisnost svim grčkim gradovima-državama, a u spisu Aeropagitik žali se na propadanje atenske demokracije te zagovara povratak Solonovog i Klistenovog načina vladavine. U govoru ističe kako ne vjeruje u demokraciju koja „svima dodjeljuje jednako“, nego u onu koja „svakome daje ono što mu je potrebno“, a pod „potrebnim“ smatra ono što je utemeljeno na prirodnim talentima i želji za napornim radom.
Autori: Sofija Stepanovska i Terezija Keletić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
