Šenoa predstavlja ključnu stubu u razvoju hrvatskog romana… U hrvatskoj književnosti je kanonizirao roman kao žanr i formirao (doslovce odgojio) čitateljsku publiku kojoj je roman postao omiljenim štivom. On je anticipator našeg proznog realizma, tvorac hrvatskog povijesnog romana i kao kajkavac tvorac urbane štokavštine. Sve bitne pretpostavke neophodne za život i razvoj romana u hrvatskoj književnosti vezane su uz Šenoino ime.
Krešimir Nemec
Djela Augusta Šenoe fabulom su pretežno vezana uz Zagreb i sjevernu Hrvatsku, ali se sa zanimanjem čitaju i u ostalim našim krajevima. Prevođena su i na druge slavenske jezike, a Šenoino je ime pronašlo mjesto i u svjetskoj slavistici.
Književni teoretičari svrstavaju njegova djela u temelje hrvatske književnosti te ga stavljaju uz bok velikanima kao što su Marko Marulić, Ivan Gundulić, Ivan Mažuranić i Antun Gustav Matoš. Nazivaju ga ocem hrvatskog romana, a o veličini njegova utjecaja najbolje govori to što se čitava epoha u hrvatskoj književnosti naziva “Šenoinim dobom”.
Tijekom svog cjelokupnog javnog i kulturnog djelovanja svesrdno je promicao estetske i kulturne vrijednosti u hrvatskom književnom stvaralaštvu i isticao važnost uloge koju imaju povijest, jezik i književnost u očuvanju i jačanju kulturnog identiteta naroda.
Mnoge je stranice posvetio svom rodnom gradu pa ga nazivaju pjesnikom Zagreba. Sa zanosom piše o Zagrebu u istoimenoj pjesmi, veliča njegovu povijesnu ulogu u povijesnim romanima, a u pripovijetkama opisuje zagrebačku svakodnevicu svoga vremena.
Bitne odlike Šenoinog svjetonazora, koji se ogleda i u njegovom književnom stvaralaštvu, su domoljublje, čovjekoljublje i moralnost koja mu je služila kao oslonac u životu, usprkos svim životnim preprekama.
* * *
August Šenoa rodio se 14. studenog 1838. godine u Zagrebu u češko-slovačkoj obitelji u kojoj se govorio njemački. Za buđenje njegova hrvatskog identiteta u velikoj mjeri bili su zaslužni njegovi učitelji u Gornjogradskoj gimnaziji, domoljubi Antun Mažuranić, Adolf Veber Tkalčević i Vjekoslav Babukić. Kao gimnazijalac posjećuje Ljudevita Gaja u njegovoj vili na Mirogoju, s njim vodi duge razgovore i oduševljava se ilirskim idejama. Iako je kao Zagrepčanin govorio kajkavskim narječjem, savršeno je naučio govoriti štokavski, a kasnije će sva svoja djela pisati na tom narječju. Studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a zatim u Pragu, tadašnjem središtu okupljanja slavenskih studenata iz Austro-Ugarske Monarhije. Vraća se u Zagreb te sve do smrti obnaša niz značajnih dužnosti: postaje dramaturg Hrvatskog zemaljskog kazališta, senator u gradskoj upravi i predsjednik Matice hrvatske. Uređuje tada vodeći književni časopis Vijenac u kojem svojim feljtonima i kritikom hrvatskog književnog stvaralaštva utječe na odgoj čitateljske publike pa se tvrdi da je časopis oblikovao književni ukus “Šenoina doba”. Bio je neobično marljiv i ustrajan u svom književnom i javnom djelovanju, osobito nakon potresa koji je zadesio Zagreb 1880. godine. Iscrpljen radom i brigom za nastradale, razbolio se te je umro 13. prosinca 1881. godine u 43. godini života.
U samo dvadeset godina književnog stvaralaštva stvorio je bogat književni opus koji obuhvaća pet romana: Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i Kletva (koju je dovršio Josip Eugen Tomić), veći broj pripovijesti i novela, među kojima su najpoznatije Prijan Lovro, Prosjak Luka, Karanfil s pjesnikova groba, Barun Ivica, Mladi gospodin, Ilijina oporuka i Branka, komediju Ljubica, zatim mnoštvo dugih i kraćih pjesama i povjestica među kojima su najpoznatije Mile Gojslavica, Petar Svačić, Prokleta klijet, Kugina kuća, Kameni svatovi. Tu je i veći broj feljtona pod zajedničkim nazivom Zagrebulje te niz književno esejističkih i polemičkih tekstova.
O
tac hrvatskog romana
Hrvatska književnost druge polovice 19. stoljeća zasnivala se na romantičarskim opisima izmišljenih hajdučko-turskih i pseudopovijesnih događaja. Rijetki su bili realistični opisi. Šenoa osuđuje takvo stanje u književnosti i u tekstu Naša književnost piše: “…ma bio kako velik rodoljub, bio kako velik optimista, to se neće smjeti oteti istini, da nam knjiga do rijetkih iznimaka čami u mrtvilu, da gotovo sve što se danas u Hrvata piše nije od velike cijene za duševnu emancipaciju našeg naroda”. Zato se zalagao za realistički prikaz stvarnih događaja. Takvim je pristupom utjecao na književnike koji su djelovali nakon njega, predstavnike hrvatskog književnog realizma, Antu Kovačića, Eugena Kumičića, Ksavera Šandora Gjalskog i Vjenceslava Novaka.
Smatrao je da teme književnog djela trebaju biti bliske narodu i djelovati odgojno. U Zabavnoj knjižnici piše: “Mi smo protivnici načela njemačkih književnika da je književnost sama sebi svrha, književnost, a poglavito beletristika, jest sredstvo, da se razvije, usavrši narod, čovječanstvo. Utoliko mora da je beletristika tendenciozna”. Kao vješt pripovjedač uspio je da njegova književnost, iako “tendenciozna”, ne izgubi svoju umjetničku vrijednost.
Dva bitna načela Šenoinih djela
U izboru tema Šenoa polazi od dva načela: opisa događaja iz nacionalne povijesti i opisa događaja iz svakodnevnog života svojih suvremenika. Književni teoretičar i akademik Ante Stamać, oslikavajući dva bitna načela Šenoinih djela, piše: “Ona su s jedne strane ‘romantična’, a s druge strane ‘realistična’. S jedne strane je pisac usmjeren prema prošlosti i davnim zbivanjima u Zagrebu i Hrvatskoj, a s druge strane je pozorni promatrač svakodnevnog života. S jedne strane samotan sanjar koji se izražava lirskim stihom, a s druge strane javni djelatnik, novinar i komentator svakodnevice.” (Iz predgovora izbora Šenoinih djela pod nazivom Zlatni grad).
U svojim povijesnim romanima, pjesmama i povjesticama piše o tragičnim, ali junačkim događajima iz prošlosti hrvatskog naroda u kojima je bila ugrožena i njegova sloboda. Veliča hrabrost i moralnost ratnika, s ciljem da čitatelje uvjeri u neuništivost naroda dok u njemu postoje hrabri i moralni domoljubi. Svoje domoljublje iskazuje slavljenjem i veličanjem svog roda bez mržnje ili netrpeljivosti prema drugima i drugačijima. U osnovi svih njegovih djela leži ljubav prema obespravljenima i čovjeku uopće. Ističe odgojnu ulogu koju mora imati povijesni roman pa piše: „U historičkom romanu moraš analogijom medju prošlosti i sadašnjosti narod dovesti do spoznaje samog sebe… Pusto hvalisanje praotaca, krvava slava prošlih vremena nije zadaća našeg historičkog romana, prikazati valja sve grijehe, sve vrline naše minulosti, da se narod uzmogne čuvati grijeha, slijediti vrline. Ciceronova Magistra Vitae malo će gdje boljeg mjesta naći no u povijesti Hrvata i Srbalja.”
Drugo načelo kojim se vodio u izboru tema je prikaz svakodnevice ljudi njegova vremena. U svojim pripovijestima, novelama, pjesmama i povjesticama detaljno opisuje zbiljske događaje. Piše o siromaštvu seljaka i radnika, o društvenoj nejednakosti koja onemogućuje napredovanje u životu i životnu sreću. Opisuje živote nesretnih i obespravljenih i osuđuje sebičnost i pohlepu. Kao i u povijesnim romanima, i ovi opisi svakodnevnog života imaju uz literarnu vrijednost i odgojnu funkciju. Čitatelju omogućuju uvid u zbilju od koje često okreće glavu. Čitajući i uživljavajući se u živote likova, oni mu postaju bliži, može ih razumjeti, suosjećati s njima, a potom i djelovati.
U vremenu pokušaja sveopće relativizacije kojoj danas svjedočimo, Šenoino djelo je aktualno ne samo po svojoj literarnoj vrijednosti, već i isticanjem važnosti moralnih vrijednosti u čuvanju i razvoju humanosti.
* * *
O Šenoi su rekli…
Romantik u duši, realist u namjeri, pisao je svoja djela …idealizmom preciznog opservatora i realizmom strastvenog zaljubljenika u idealne vrijednosti. A. Stamać
Za prosuđivanje književnog značenja nekog autora nije od važnosti jedino dojam što ga on u čitatelja pobuđuje danas, već u prvom redu treba uzeti u obzir onaj umjetnički i duhovni prinos što ga je netko svojim radom unio u kulturni život svog naroda i svoga doba. A. Barac
Da postigne ono što je postigao, imao je Šenoa nekoliko bitnih talenata, ali se nad njima neosporno ističu dva: profinjeno osjećanje štokavske jezične materije (koju je također trebalo nametnuti publici) i izvanredan smisao za pripovijedanje, za iznošenje događaja i njihovo zapletanje u privlačne fabule… moramo priznati da je u njegove tekstove bilo potrebno samo ući: oni se ostavljaju tek pošto su pročitani. I. Frangeš
Čudni Ljudi
Vrijeme ide, sunce leti,
Sine, gine, opet svijeti,
Sve jednako, uvijek isto.
Vedro, sjajno, zlatno, čisto,
Al se sunce silno čudi:
Ele, Bože, čudnih ljudi.
Dosta sam vam putovalo,
Sito sam se nagledalo,
Al što vidjeh, mili Bože,
Svakim danom druge kože,
Svakim danom druge ćudi;
Ele, Bože, čudnih ljudi.
Što se jučer cjelivalo,
Danas se je grizlo, klalo,
Što se jučer mrsko klelo,
Danas ruke o vrat splelo;
Danas grmi, sutra gudi!
Ele, Bože, čudnih ljudi.
Danas crno, sutra bijelo,
Danas gnjilo, sutra zrelo,
Danas žega, sutra zima,
Danas mlaka, sutra plima,
Danas hvali, sutra kudi,
Ele, Bože, čudnih ljudi.
Vazda kiti griva lava,
Zecu vazda zečja glava,
Čovjek vazda čovjek nije,
Jer se svagdan drukče brije,
Drukče misli, zbori, gudi –
Vrag tom svijetu sunce budi.Oj budi svoj
Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvine se nada,
Al’ svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi.
Da, zbilja goni s uzglavja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!
Oj, budi svoj! Taj svijet ti nije pakô,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, lijevo da se nijesi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom:
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi: Stoj!
I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!
Oj, budi svoj! Ta Božji ti je zamet,
A Bog sve mrzi, što je laž i varka;
I neka ti je vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek’ ravno um i srce tvoje važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!
Oj budi svoj! Al’ brat ti budi braći,
I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena tekar lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj!
Oj, budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao sunce čisto;
Jer kukavica tek se hrđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom kô za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l’ i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj!
Da, budi svoj! Pa dođe l’ poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćenih se vije,
Kad čovjek račun završiti mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije;
Jer tvoje srce šapnuti će tijo:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio:
Ta bio svoj!
Autor: Melanija Rogar
