… prema Platonu, poezija je povezana s onim Lijepim i sa sjajem onog Istinskog. Tako bi istina i magičnost bile poput podloge svakoj autentičnoj poeziji.
Jorge Ángel Livraga
Juana Ramóna Jiméneza se smatra velikim umjetnikom lirike prve polovice 20. stoljeća te jednim od najutjecajnijih i najautentičnijih pjesnika tog vremena. Bio je glavni uzor pjesnika čuvene španjolske Generacije ‘27, uz Albertija, Cernudu, Lorcu i druge, generacije koja je naše stoljeće obogatila iznimnim umjetničkim ostvarenjima.
Njegova je poezija duboko misaona i mistična, a jedan od njegovih najvažnijih doprinosa modernoj poeziji bila je ideja “čiste poezije” (poesía pura). Jednostavnost, ogoljelost i čistoća međusobno su zamjenjivi pojmovi u Jimenezovoj poeziji. Čista poezija uklanja sav suvišan ukras da bi se svela na to da riječi prenesu samu bit stvari.
Radikalnim pročišćavanjem riječi Jimenez doseže tišinu riječi, što je njegov konačni cilj. Čista poezija i tišina blisko su povezane. Ništa ne govori bolje od tišine riječi, a da bi se to postiglo, riječi treba pročišćavati sve dok ne nestanu u tišini…
Njegova poezija predstavlja napor da se iznađe neizreciva riječ, riječ koja je bit. Poezija traga za onim što je neizrecivo i tajanstveno, pa je zato i sama tajanstvena i neizreciva.
Jiménez je rođen u Mogueru, malom mjestu u Andaluziji, 23. prosinca 1881. godine. Prve zbirke objavio je s nepunih devetnaest godina, oko 1900. godine, što se podudaralo s procvatom modernizma u Španjolskoj. Godine 1916. i 1917. izlaze zbirke Ljeto, Duhovni soneti i Dnevnik pjesnika mladoženje. U tom vremenu mnogima je uzor, ali je bio i osporavan. Na vrhuncu njegova djelovanja izbija građanski rat u Španjolskoj (1936.), kada odlazi iz zemlje i putuje po Sjevernoj i Južnoj Americi. Smiraj pronalazi u Portoriku gdje će živjeti do smrti.
Jiménez je pjesnik raznovrsnog opusa, no kritičari posebno ističu jednostavnost i ogoljelost njegove kasne, zrele poezije, sabrane u knjizi pod naslovom Lirika jedne Atlantide. Pjesme su pisane u Americi između 1936. i 1954. godine, a knjiga je objavljena tek posthumno, 1999. godine u Barceloni.
U njegovu pjesništvu raspoznaju se dva razdoblja; počeo je sa zbirkom Tužni napjevi (Arias tristes, 1903.), pišući o samoći i prizorima apsolutne ljepote koji su bliski simbolizmu i modernizmu. Nastaju i zbirke poezije Daleki vrtovi, Pastorale, Melankolija, Čarobne i bolne pjesme.
Poslije je težio za “čistom poezijom”, a stihovi mu se odlikuju ritmičnošću. Od mnogih pjesničkih knjiga ističu se Dnevnik nedavno vjenčana pjesnika, Dnevnik pjesnika i mora, Potpuno doba s pjesmama novoga svjetla. Sabrane pjesme objavljene su 1957. godine. Posebno je popularna njegova nevelika prozna knjiga Sivko i ja (Platero y yo, 1914.), u kojoj u poetskim crticama prenosi dojmove vezane uz odrastanje u Mogueru uz svog magarca. Bio je snažno vezan za rodnu Andaluziju i njen krajolik smatrajući da je ta zemlja napučena “čudesnim i tajanstvenim silama, ljepotama i skladom”. Bila mu je izvor inspiracije i nostalgije.
Ozbiljan i tankoćutan, Jiménez se nametnuo svojoj generaciji i književnoj javnosti iznimnim talentom. Iako je bio pod utjecajem francuskih simbolista te pjesnika Rubéna Daria, već se u prvim zbirkama vidjelo da može dati vlastiti ton. Bio je pretežno melankolik i romantik, sklon pastoralnim ugođajima. Stihovi su puni muzikalnosti, blagih tonova, suptilne igre bojama, svjetlošću i sjenkama. U pejzažima je prisutno beskrajno prelijevanje boja od zelene i žute do crvene i zlatne, a sve je obasjano čistom svjetlošću i bjelinom. Nazivali su ga pjesnikom svjetlosti. Svjetlost je u njegovim ranim stihovima pretežno fizička. Kasnije se od vanjskih ugođaja sve više povlačio u sebe, pa će u drugoj fazi stvaranja svjetlost postati nutarnja. Predmeti se pretvaraju u simbole unutrašnjeg osjećajnog i spoznajnog svijeta.
Brončani kip Sivka u Mogueru, autora Leona Ortege, kojeg je Jiménez portretirao u svom djelu Sivko i ja.
Jiménez se kroz život i umjetnost zatvarao u sebe. Snažne intuicije, tragao je za esencijom doživljaja i slika, nastojeći pjesme osloboditi svih ukrasa i suvišnosti.
Pisao je često o smrti, ljubavi i ljepoti. Ljubav je smatrao jedinstvenom ružom, u kojoj je sve sadržano i koja je sažeta slika svijeta. U svemu tome sadržana je pjesnikova težnja da se život sažme u najčišće iskre ljepote, kao bit svega. Bio je izrazito zaokupljen transcendentalnom potragom za savršenom ljepotom i da se preko poezije ujedini s njom kako bi na taj način dosegnuo puninu duhovnog bića.
Jiménez je pjesnik kojeg su opijale boje i svjetlost, a iznad svega more u kojem je vidio vječnu trajnost. Rijeke su za njega prijatelji pjesnika, zbog šumora vode, zbog otjecanja i bježanja: “A stih je kao rijeka zemaljske vode koja je slična rijeci naše krvi što teče u ritmu srca.”
Njegovo nas djelo ne može ostaviti ravnodušnim. Za sebe je sam zapisao da onaj tko ga hoće sresti u životu ili u smrti, neka ga traži samo u lijepome. Taj je stav izraz njegova mističnog zanosa i težnje prema Bogu koji predstavlja i najsavršeniji pojam ljepote.
Jiméneza se ubraja u red velikih europskih pjesnika, onih koji su pjesničkoj riječi dali novu snagu i sjaj. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1956. godine.
O vlastitom radu je rekao: “Književna umjetnost je stalna patnja za pjesnika; sumnjamo u točnost riječi, njihovu sposobnost da izraze ono što osjećamo u sebi. Nastojimo pronaći duhovnu vrijednost, unutarnju bit.”
Kao u mirnoj rijeci
Kao u mirnoj rijeci, čelo nad papirom,
spokojno, odražava riječi,
što na svom nebu trepere, kao zvjezdane note
u labirintu zvona.Note, što polako stvaraju, svjetlo od svjetla,
zvuk od zvuka
ružu od ruže, suzu od suze,
ne znam kakvu arhitekturu, svijetlu i raspjevanu,
koju mjesec duše razmekšava.Beskraj kraj harmonije razbite i bezimene,
koja se, u ideji, nikad ne gasi;
uvelo lišće, stakla u bojama, jedinstveno cvijeće,
što se, u sjeni, zapliću.Jedan upit čudesan, koji dopire do života
stazama preobraženim,
kao zalutala zora, koja po nebesima sna
srebrni pelud za sobom ostavlja.Samoća
Svo si u sebi, more, pa ipak
kako si bez sebe, kako samo,
kako daleko, uvijek, od sebe samog!Otvoreno u tisuću rana, svakog časa,
kao i moje čelo,
tvoji valovi odlaze, poput mojih misli,
i dolaze, odlaze i dolaze,
ljubeći se, rastajući se,
s vječnim upoznavanjem,
more, i nepoznavanjem.Ti jesi a ne znaš,
srce ti udara, a ne osjećaš…
Kakva potpunost samoće, more samo!Nocturno
Kuda god moja duša
Plovi ili hoda ili leti, sve, sve je
Njeno. Kako li je spokojna
Posvuda, uvijek,
Pa evo i sada na visoku pramcu
Koji među dva srebra rastvara duboku plavet,
Roneći do dna ili uzlazeći do neba!
O kako je tiha duša
Kad se domogne,
Kao čista i samotna kraljica,
Svog beskrajna carstva!
S ružom
Ima li ljepše molitve,
ima li veće čežnje
nego se nasmiješiti ruži
jutarnjoj;
primiti njenu svježu dušu
u našu dušu
i sve željeti
kroz miris njen!Ljubav
Sve su ruže jedna ista ruža,
ljubav! – jedinstvena ruža;
i sve ostaje sadržano u njoj,
sažetoj slici svijeta,
u ljubavi! – jedinstvenoj ruži.
…
Baci današnji kamen,
zaboravi i usni.
Ako je od svjetla sazdan,
naći ćeš ga sutra,
pri sjaju zore,
u sunce pretvoren.
Autor: Vesnica Bošnjak
