Daisetz Teitaro Suzuki bio je profesor buddhističke filozofije na Sveučilištu Otani u Kyotu i jedan od najvećih autoriteta na zapadu za područje buddhističke filozofije i zen-buddhizma. Njegovo djelo Osnove mahāyānskog buddhizma i danas je jedno od najvrsnijih uvoda u mahāyānsku školu buddhizma. Prof. Suzuki je, sadržajno razumljivim i stilski dotjeranim tekstom, prosječnom čitatelju nastojao objasniti najzamršenije i najsloženije mahāyānske filozofske doktrine.
Dvije škole, hīnayānizam i mahāyānizam, samo su dva glavna ogranka jednog izvora, koji je prvi otkrio Śākyamuni; stoga je razumljivo da pronalazimo mnoga zajednička obilježja, svojstvena obama ograncima.
Duh koji je nadahnjivao najunutarnije Buddhino srce zamjetan je i u južnom i u sjevernom buddhizmu. Razlika između njih nije ni radikalna ni kvalitativna kako neki misle. Ona je nastala, s jedne strane, zahvaljujući općem razvoju religijske svijesti i stalnom širenju intelektualnog horizonta te, s druge strane, zahvaljujući konzervativnim nastojanjima da se doslovno konzerviraju redovnička pravila i tradicije. Obje su škole krenule s istim duhom, slijedeći isti tok. Ali nakon nekog vremena jedna nije osjetila nikakvu potrebu za širenjem učiteljeva duha, te se držala njegovih riječi što je moguće doslovnije; dok se druga, potaknuta liberalnim i otvorenim duhom, napajala svim dostupnim izvorima kako bi razvila snažne i plodne klice izvornog sustava. Ove različite sklonosti među prvobitnim buddhistima prirodno su dovele do razdora između mahāyānizma i hīnayānizma.
Pojam mahāyāna prvo je označavao najviši princip, biće kao biće ili znanje čiji je univerzum, sa svim svojim osjetilnim i neosjetilnim bićima, očitovanje, i jedino preko čega ona mogu postići konačno spasenje (mokša ili nirvāṇa).
Mahāyāna nije bio naziv za neku religijsku doktrinu niti je imao išta s doktrinarnim prijeporima, premda ga je poslije tako upotrebljavala progresivna struja.
Riječ je o neprestano rastućoj vjeri, u svakom trenutku spremnoj odbaciti stare halje čim se pohabaju. Ali, njegov duh, izvorno nadahnut Učiteljem Ljudi i Bogova, ljubomorno se čuva od zagađenja i iskrivljenja. Stoga, kada je riječ o duhu, nema mjesta sumnji u njegovu izvornost; a oni koji žele potpun pregled buddhizma, ne mogu ignorirati važnost mahāyānizma.
Mahāyānizam nije neki povijesno zanimljiv predmet. Njegova vitalnost i aktivnost tiču nas se u svakodnevnom životu, njegove moralne i religijske snage još pokazuju golem utjecaj na milijune duša, a njegov budući razvoj zasigurno će biti vrlo vrijedan doprinos svjetskom napretku religijske svijesti. Zar je onda bitno je li mahāyānizam izvorno Buddhino učenje ili nije?
Buddhizam neki smatraju religijom bez boga i bez duše. Ta je tvrdnja istovremeno točna i netočna, ovisno o značenju koje pridamo tim pojmovima. Buddhizam ne priznaje postojanje nekog bića koje stoji izdvojeno od svojih “kreacija” i koje se povremeno, po svome hiru, miješa u ljudske stvari. Buddhisti odlučno odbijaju takvu koncepciju vrhovnoga bića. Oni ne vide ni trun istine u hipotezi da je neko biće slično nama ni iz čega stvorilo univerzum i prvo ga nastanilo parom osjetilnih bića;… A ono što najizrazitije razlikuje buddhizam od svih ostalih religija, doktrina je o ne-ātmanu ili ne-egu, što je upravo suprotno postulatu o duši kao supstanciji koji prihvaća većina vjerskih zanesenjaka. U tom smislu, buddhizam je nedvojbeno religija bez duše…
Karma
Koncepcija karme igra najvažniju ulogu u buddhističkoj etici. Karma je formativni princip univerzuma. Ona određuje tijek događaja i sudbinu naše egzistencije. Svoj trenutačni položaj ne možemo svojevoljno mijenjati jer ga je već odredila karma nastala u našim prošlim životima, ne samo individualno nego i kolektivno. Ali, iz toga istog razloga moći ćemo oblikovati svoju sudbinu u budućnosti, koja je jednostavno rezultanta nekoliko faktora koji djeluju i preko kojih mi djelujemo u ovom životu.
… Nanijet ćemo nepravdu buddhizmu ako ga odredimo kao agnosticizam ili naturalizam, poričući ili zanemarujući postojanje onoga krajnjeg, sjedinjujućeg principa, u kojem nestaju sva protuslovlja. Dharma-kāya je ime kojim buddhisti nazivaju taj najviši princip, promatran ne samo s filozofske nego i s religijske točke gledišta. U dharma-kāyi buddhisti pronalaze krajnji smisao života koji, promatran iz pojavnog aspekta, ne može pobjeći robovanju karmi i njezinim nepobitnim zakonima.
… Promatrana etički, doktrina o karmi znači: osjetilna bića ne mogu postići savršenstvo intervencijom odozgor, nego putem dugotrajnog, ustrajnog, neumornog osobnog nastojanja prema ostvarenju ideala ili, drugim riječima, prema dozrijevanju zalihe dobre karme i stjecanju zasluga. To se može postići prakticiranjem karme dobrih djela kroz mnogobrojne generacije. Svako pojedino dobro djelo koje učinimo danas pomno se bilježi u analima ljudske evolucije i predstavlja dobitak za pravednost. Nasuprot tome, svako zlonamjerno djelo, svaka misao o samouzdizanju, svaka nečista riječ, svako nametanje egoizma, smetnja je postizanju savršenstva čovječanstva. Konkretno, Buddha je kristalizacija u povijesnoj osobi Śākyamunija sve dobre karme koja je nakupljena u bezbrojnim kalpama prije njegova rođenja…
Avidyā
… Buddhisti smatraju da je neznanje (na sanskrtu avidyā) subjektivni aspekt karme koji nas vodi u niz ponovnih rođenja. Ponovno rođenje, samo po sebi, nije nikakvo moralno zlo, nego radije nužno stanje napredovanja prema savršenstvu, ako je uopće moguće ovdje ikada postići savršenstvo. Ono je zlo jedino kada je posljedica neznanja – neznanja o pravom smislu našega zemaljskog postojanja. Neznalice su oni koji ne priznaju prolaznost svjetovnih stvari i koji ih se uporno drže kao konačnih stvarnosti; koji se luđački bore izbjeći patnju nastalu zbog vlastite gluposti; koji se divljački drže samih sebe protivno Božjoj volji, kako bi rekli kršćani; koji misle da su partikularije konačne egzistencije, a ignoriraju jednu sveprožimajuću stvarnost u podlozi svega; koji grade neprobojni zid između moga i tvoga.
Dharma-kāya
Dharma-kāya, što doslovno znači “korpus ili sustav bitka”, prema mahāyānistima je krajnja stvarnost u podlozi svih partikularnih fenomena; on je taj koji omogućuje postojanje individua; on je raison d’être univerzuma; on je mjera bitka, koja upravlja tijekom događaja i misli…
… Sve partikularne egzistencije dobivaju smisao jedino kada ih se shvati u njihovoj jednosti u dharma-kāyi. Veo māye, to jest subjektivno neznanje, može nam privremeno zapriječiti viđenje univerzalnog svjetla dharma-kāye, u kojem smo svi jedno. Ali kada je naš bodhi ili intelekt, koji je odraz dharma-kāye u ljudskome umu, potpuno prosvijetljen, više ne gradimo umjetne barijere egoizma pred svojim duhovnim okom; razlika između meum i teum poništava se, nema dualizma koji nas zapliće u svoje mreže; ja prepoznajem sebe u tebi i ti prepoznaješ sebe u meni; tat tvam asi [ti si to, op. prev].
Nirvāṇa
… Nirvāṇa, prema buddhistima, ne označuje poništenje svijesti, niti privremeno ili trajno potiskivanje mentalne aktivnosti, kao što to neki zamišljaju, nego je ona poništenje ideje o egosupstanciji i svih želja koje nastaju iz pogrešnog shvaćanja. Ali, to je negativna strana doktrine, a njezina pozitivna strana sastoji se od sveopće ljubavi ili suosjećanja (karuṇā) prema svim bićima.
Ta dva aspekta nirvāṇe, to jest negativni aspekt kao uništenje zlih strasti i pozitivni kao prakticiranje suosjećanja, međusobno se nadopunjuju, pa kada je tu jedan, tu je i drugi. Jer, čim se srce oslobodi jarma egoizma, to isto srce, do tada hladno i tvrdo, prolazi potpunu promjenu, pokazuje živost i, sretno pobjegavši iz vlastita zatvora, pronalazi slobodu u njedrima dharma-kāye. U ovom posljednjem smislu, nirvāṇa je “humanizacija” dharma-kāye, to jest Božja volja “kako na nebu tako i na zemlji”. Ako se poslužimo terminima subjektivno i objektivno, nirvāṇa je prva, a dharma-kāya druga faza jednog te istog principa. Nadalje, gledano psihološki, nirvāṇa je prosvjetljenje, aktualizacija bodhićitte (srca inteligencije).
… Buddha iznosi ono što bismo mogli nazvati idealom buddhističkog života:
Probudi svoju volju, snažnu i silnu,
Prakticiraj ljubav i suosjećanje, darivaj radost i zaštitu;
Tvoja je ljubav poput prostora,
Neka bude bez pristranosti, bez ograničenja.
Manas
… Manas, prema mahāyānistima, označuje pojavu svijesti u univerzumu… za manas treba reći da zapravo razmišlja o samom sebi kada razlučuje između subjekta i objekta. Ako ālaya još nije svjesna same sebe, manas jest, jer on uviđa stanje samosvijesti. Ālaya bi se možda mogla u nekom smislu usporediti s kantovskim “egom transcendentalne apercepcije”, dok je manas stvarno središte svijesti o sebi. No, manas i ālaya (ili ćitta) nisu dvije različite stvari, u smislu da jedna potječe od druge ili da jedna stvara drugu. Bolje je manas shvatiti kao stanje ili položaj ćitte u njezinoj evoluciji. Manas, međutim, nije samo sposoban razmišljati, nego i htjeti. On pobuđuje želju za prianjanjem uz stanje individuacije, on potiče egoizam, strasti i predrasude; on hoće i stvara: jer tu neznanje, princip rođenja i smrti, djeluje punom snagom, a apsolutne jednakosti takvosti tu je potpuno nestalo. Stoga manas zaista označuje početak konkretnih, partikularizirajućih valova u vječnom oceanu riznice svijesti. Um, koji je dotad bio indiferentan i neutralan, ovdje stječe punu svijest; razlučuje ego i ne-ego; osjeća bol i užitak; ide za onim što je ugodno, a uzmiče od onoga što je neugodno; potiče aktivnosti u skladu s prosudbama, pogrešnim ili ispravnim; pamti doživljeno, i sve to pohranjuje. Ukratko, svi oblici mentalnih aktivnosti nastaju buđenjem manasa.
… Kao što je očito, manas je mač s dvostrukom oštricom. Samoga sebe može uništiti ako se uporno drži pogreške ego-koncepcije, ili, pak, razboritom primjenom sposobnosti rasuđivanja može uništiti sve pogrešne koncepcije koje nastaju iz pogrešnog tumačenja principa neznanja.
Bhūtatathatā
Takvost (bhūtatathatā), krajnji princip postojanja, poznata je pod brojnim nazivima, ovisno o stupnju očitovanja na kojem se promatra. Budući da je osnova buddhinstva, takvost je bit buddha; promatrana kao norma postojanja, ona je dharma; kada je izvor inteligencije, tada je bodhi; kada donosi vječni mir srcu izmučenu egoizmom i niskim strastima, tada je nirvāṇa; kada inteligentno usmjerava tijek prirode, tada je prađñā (mudrost); kada se religijski promatra kao vrelo ljubavi i mudrosti, tada je dharma-kāya; kada budi religijsku svijest, tada je bodhićitta (srce inteligencije); kada se promatra kao ono što transcendira sve pojedinačne oblike, tada je śūnyatā (praznina); kada je naglašena njezina etička faza, tada je summum bonum – najviše dobro (kuśala); kada je istaknuto epistemološko obilježje, tada je vrhovna istina (paramārtha); kada se promatra iznad jednostranosti i ograničenja individualnih egzistencija, tada je srednji put (mādhyamārga); kada se uzima u obzir njezin ontološki aspekt, tada je bit bića (bhūtakoṭi); kada se promatra u analogiji s majkom Zemljom, gdje su pohranjene sve klice života i gdje je pod blatom skriveno sve drago kamenje i svi metali, tada je Tathāgata-garba (maternica Tathāgate)…
Priredila: Nataša Žaja
