Nije planina ta koju osvajamo, već sami sebe.
Edmund Hillary
Oduvijek se čovjek uspinjao na planine i hodočastio na sveta mjesta u nadi da će se približit božanskom, onom svetom, najdubljem dijelu sebe.
Legende i mitovi o svetim mjestima govore o njihovoj iznimnoj moći. Sveta mjesta postoje u svim dijelovima svijeta jer je općeljudska težnja za susretom s onim što nas nadilazi univerzalna kao i potreba da joj se da oblik i mjesto. Brojni su primjeri nadaleko poznatih planina, brežuljaka, špilja, otoka, pustinja… koji nose atribut “svetog”, npr. Fujiyama, Delos, Uluru…
Planinski lanac Kii u Japanu također je jedno takvo sveto mjesto. Stoljećima se rijeka hodočasnika uspinje prema njegovim vrhuncima, prema mjestu gdje obitavaju kamiji, Buddha i Bodhisattva.
Svetišta planinskog lanca Kii
U Tihom oceanu, na najvećem japanskom otoku Honshu, nalazi se poluotok Kii, a na njemu istoimeni planinski lanac koji skriva tri sveta mjesta: Yoshino i Omine, Kumano Sanzan i Koyasan.
Čitavo ovo područje koje je gusto pošumljeno raznim vrstama listopadnog i zimzelenog drveća, njegovano vodom od obilnih godišnjih padalina, vlagom od rijeka, slapova i Tihog oceana, sjedište je niza hramova i svetišta. Grebeni visoki od tisuću do dvije tisuće metara prostiru se u svim pravcima. Ova tri sveta mjesta nalaze se u blizini nekadašnjih prijestolnica Nare i Kyota i s njima su dobro povezana hodočasničkim putovima. Zbog hodočasničke tradicije duge dvanaest stoljeća, kao i zbog izuzetnih kulturnih pejzaža, planinski lanac Kii upisan je 2004. godine u UNESCO-ovu svjetsku baštinu.
Svetišta planine Kii imala su snažan utjecaj na izgradnju hramova i svetišta diljem Japana.
U ovom idiličnom prirodnom krajoliku, dvije religije, šintoizam i budizam, ostvaruju skladan suživot. Šintoizam je izvorna japanska religija, dok je budizam prisutan kroz dva ogranka: ezoterijski shingon, koji potječe od vajrayana budizma, i shugendo, nastao kao spoj budizma sa šintoizmom pod utjecajem elemenata kineskog taoizma.
Hram Kinpusen.
Duboko je ukorijenjeno vjerovanje da su planine stanište kamija – duhova prirode, ali i prebivalište bogova, te da predstavljaju izvor duhovne moći.
Većina hodočasničkih ruta najvjerojatnije je nastala između 9. i 10. stoljeća, a do kraja 12. stoljeća ova su svetišta gorje Kii učinila najznačajnijom svetom planinom Japana te su to i ostala do današnjeg dana. U ove su svete planine hodočastili carevi i samuraji, plemstvo, budistički redovnici, isposnici, pustinjaci. S vremenom su postale hodočasničko odredište za milijune ljudi, a danas ih godišnje posjeti oko petnaest milijuna ljudi.
Yoshino i Omine
Yoshino i Omine je najsjevernije i najviše sveto mjesto planinskog lanca Kii. Nalazi se u blizini grada Nare.
U području Omine prisutne su dvije religije, šintoizam koji se štuje u svetištima Yoshino Mikumari, Kimpu i Yoshimizu, te shugendo, čije je najpoznatije svetište hram Kinpusen.
U temeljima autohtone japanske religije šintoizma je štovanje duhova prirode i predaka. Duboko je ukorijenjeno vjerovanje da su planine stanište kamija – duhova prirode, ali i prebivalište bogova, te da predstavljaju izvor duhovne moći. Prema šintoizmu, sve u univerzumu je živo, a ljudi se rađaju čisti i imaju dio božanske duše. Kada se živi život koji nije u skladu s humanom prirodom, čistoća se gubi, a praksa šintoističkih rituala ima funkciju pročišćenja. Molitvama i prinosima kamijima rastjeraju se duhovi koji imaju negativan utjecaj.
U hramu Kinpusen svakog se travnja održava ritual prinošenja cvjetova trešnje. Sakura, cvijet trešnje, simbol je prolaznosti i kratkotrajnosti života. U području gdje je smješten ovaj planinski hram, svakog proljeća nestvarno lijepo more trešnjina cvata prenosi i ideje ljepote i buđenja prirode…
Zajedno s hramom Kinpusen, hram Ominesan najznačajnije je mjesto shugendo budizma. Jedinstvenog je arhitektonskog stila i manifestira šinto-budističko nadopunjavanje i sklad. Shugendo je zapravo spoj šintoizma i budizma, religija koja je jednostavno šintoističko štovanje planina obogatila učenjima taoizma i budizma. Cilj yamabushija, “onoga koji se povlači u planine” i prakticira shugendo, je fizička i duhovna disciplina koja se postiže ustrajnim vježbanjem. S vremenom su yamabushi postali vodiči hodočasnika u njihovom usponu prema mjestu boravišta kamija.
Kumano Kodo – drevni putevi uspinjanja na planinu Kii.
Kumano Sanzan
Kumano Sanzan naziv je za svetišta smještena na jugoistočnom dijelu vijenca Kii. Prema legendi, jedan od bogova utemeljitelja Japana, Izanami, pokopan je u regiji Kumano.
Najpoznatija Kumano svetišta pripadaju šintoizmu, uz hramove tendai ogranka budizma. Ova svetišta međusobno su povezana hodočasničkim stazama – Kumano Kodo.
Kodo putevi su drevni putevi uspinjanja na planinu Kii koji se koriste više od tisuću godina. Uz Santiago de Compostela u Španjolskoj i Francuskoj, to su jedini hodočasnički putevi koji su proglašeni za UNESCO-ovu svjetsku baštinu.
Većina planinskih staza, širine tek oko jednog metra, na nekoliko je mjesta popločana kamenim pločama ili vodi stepenicama. Hodanje tim drevnim stazama je duhovno iskustvo koje smjer našeg života može odvesti u novom pravcu.
Do svetišta Kumano Hongu Taisha smještenog na grebenu, okruženom divovskim cedrom i čempresima vodi dugačko kameno stepenište. Krase ga i trideset tri metra visoki torii1, najviša “vrata” u Japanu.
Od raznih festivala koji se održavaju u ovom svetištu, možda je najzanimljiviji proljetni festival pročišćenja gdje očevi i sinovi zaranjaju u vodu kako bi se ritualno pročistili, te u tradicionalnim nošnjama prelaze dio hodočasničke staze tako što očevi nose sinove kojima u ovom ritualu nije dozvoljeno dodirnuti tlo.
Svetište Kumano Hayatama Taisha nalazi se u gradu Shingu, na jugoistočnoj obali poluotoka Kii. U blizini velike stijene Gotobikiiwa, važnog hodočasničkog mjesta, pronađeni su dijelovi brončanog zvona iz 3. stoljeća, što ukazuje na to da se ovo sveto mjesto možda štuje duže nego što se službeno smatra. Festival vatre koji se održava svake godine započinje ritualnim paljenjem baklji u svetištu, koje se dalje nose niz planinu. U sklopu ovog svetišta nalazi se Nagi, stablo visoko sedamnaest, a široko pet metara, koje je prema procjenama staro više od osamsto godina. Legenda kaže da ga je zasadio moćni feudalac prilikom rekonstrukcije svetišta. Ono se s najvećom pažnjom njeguje kao sveto drvo i danas.
Na pola puta do vrha planine Nachi, na oko petsto metara nadmorske visine, okruženo cedrovom šumom nalazi se svetište Kumano Nachi Taisha. Lijep je primjer budističkog i šintoističkog ujedinjenja. Od davnina se ovdje štovao sto trideset i tri metra visok slap Nachi, jedan od najviših u Japanu, koji se može vidjeti čak i s Tihog oceana.
Zen vrt u sklopu hrama Kongobu, Koyasan.
Koyasan
Treće sveto mjesto planinskog lanca Kii, Koyasan, nalazi se na južnom dijelu poluotoka, južno od Osake. Sastoji se čak od sto sedamnaest hramova!
Najstariji hram Kongobu sagradio je 1593. godine Toyotomi Kideyoshi, veliki feudalac i samuraj. Kasnije je spojen sa susjednim hramom u glavni hram shingon budizma. Iza glavnog kompleksa nalazi se najveći zen vrt u Japanu, ukrašen sa sto četrdeset granitnih stijena dopremljenih iz rodnog mjesta Kobo Daishija, a izgledom podsjeća na par zmajeva koji izranjaju iz mora oblaka.
Kobo Daishi (774. – 835.), poznat i kao Kukai, Veliki majstor koji je propagirao Dharmu, bio je budistički monah, kaligraf i pjesnik. Zaslužan je za osnivanje škole shingon. Doprinio je vjerovanju da su planine idealna mjesta za praksu Buddhina učenja.
Kukai je otišao u Kinu 804. godine kako bi učio o Mahavairocana-sutri, važnom budističkom spisu iz 7. stoljeća. Učitelj mu je bio ugledni i nadaleko čuveni monah Huiguo koji ga je dočekao s oduševljenjem rekavši: Otkako znam za tvoj dolazak, očekujem te s nestrpljenjem. Kako dobro, kako lijepo što smo se danas konačno sreli! Moj život se uskoro završava, a opet nemam učenika kojima bih prenio Dharmu. Pripremite, bez odlaganja, prvi stupanj abhisheka…2
Kukai je vrlo brzo postao majstor učenja. Za Huigua je rečeno da je podučavanje Kukaija opisao kao prelijevanje vode iz jedne posude u drugu. Huiguo, koji je umro ubrzo nakon toga, uputio je Kukaija da se vrati u Japan i tamo širi učenja. Kukai u Japan donosi ezoterijski budizam i utemeljuje školu shingon, povlačeći se u mir i tišinu planine sa svojim učenicima.
Iako hramovi na planinskom lancu Kii izgledaju nepromijenjeno više od tisuću godina, istina je da su u svojoj dugoj povijesti mnogo puta rušeni i da su na istom mjestu građeni istovjetni. Razlog rušenja i obnove njihova je drvena građa koja u uvjetima visoke vlage zbog blizine Tihog oceana, padalina, tajfuna, potresa, kao i požara, nije dugovječna.
Danas se do mnogih ovih svetišta može doći autobusom, vlakom, brodom, kajakom. Na mnogim postajama postoje moderna odmorišta koja pružaju okrepu hodočasnicima.
Vratimo se par stoljeća, ili čitavo tisućljeće, unatrag. Zamislimo putovanje tek vlastitim nogama, osvježenje u hladnoj planinskoj vodi, mahovinu umjesto jastuka, čaroliju simbioze prirode i svetog koja otkriva svijet mistične ljepote i budi osjećaj divljenja i strahopoštovanja…
Na takvim se mjestima čovjek osjeća bliže samome sebi. Dok nas planina podsjeća na ono čvrsto i trajno u nama što trebamo osvojiti, trešnjin cvijet priča priču o prolaznosti, a drveni hramovi, paviljoni, toriji… pozivaju nas da spoznamo oboje…
1 Tradicionalna japanska “vrata” koja označavaju prilaz šinto svetištima, zapravo su dva vertikalna stupa povezana s dvije horizontalne grede.
2 vrsta inicijacije
Autor: Danijela Šušić
