Šezdesetih godina prošlog stoljeća američki psiholog Robert Rosenthal proveo je jedan od najpoznatijih eksperimenata u povijesti psihologije. U suradnji s Lenore Jacobson, ravnateljicom jedne osnovne škole u San Franciscu, proveo je testiranje inteligencije svih učenika škole. Iako je korišten uobičajeni test inteligencije, učiteljima je rečeno da će se primijeniti novi, napredni test koji može predvidjeti kod koje će djece doći do naglog skoka u intelektualnom razvoju.
Učiteljima je nakon testiranja dana lažna povratna informacija. Dobili su popis s imenima potencijalno naprednih učenika, no oni su bili nasumično odabrani i prema rezultatu testiranja nisu odskakali od ostalih učenika. Na kraju školske godine ponovno je provedeno testiranje, a kod izabranih se učenika zaista pokazao izniman skok u intelektualnim sposobnostima. Rosenthal je ovakav rezultat povezao s utjecajem pozitivnih očekivanja učitelja na napredak učenika. Naime, istraživači su tijekom školske godine uočili promjene u ponašanju učitelja prema odabranim učenicima – davali su im, primjerice, više podrške, poticaja, povratnih informacija i više vremena za odgovore.
Iako je eksperiment izazvao brojne kritike, od metodoloških zamjerki do etičkih kontroverzi zbog manipulacije učiteljima i posredno djecom, pokazao je snagu takozvanog samoispunjavajućeg proročanstva (self-fulfilling prophecy): osoba koja vjeruje da će se nešto dogoditi, svojim ponašanjem nesvjesno utječe na to da se to i ostvari.
Učinak pozitivnih očekivanja na ishode Rosenthal je nazvao Pigmalionov efekt prema grčkom mitu o kiparu Pigmalionu. Mit govori o mladom kiparu koji je, razočaran svijetom u kojem živi, odlučio odbaciti takvu stvarnost i potpuno se posvetiti svojoj umjetnosti – stvoriti umjetničko djelo koje će vjerno odražavati nebeski ideal ljepote. Inspiriran Afroditom, boginjom ljepote i ljubavi, u rad je uložio svu svoju ljubav, nade i očekivanja. Od bjelokosti je isklesao prekrasan kip djevojke, toliko lijep da se beznadno zaljubio u njega. Darivao ga je, odijevao, ljubio, no kip je ostajao hladan i nepomičan. Silno nesretan, za pomoć se obratio Afroditi. Prinio je žrtvu u njezinu hramu i usrdno je molio da oživi njegov kip kako bi mogao živjeti u savršenoj ljubavi i ljepoti. Afrodita je prepoznala snagu i iskrenost njegove ljubavi, udahnula je život kipu djevojke i blagoslovila njihov brak. Najpoznatiju verziju ovog mita opjevao je rimski pjesnik Ovidije u svom djelu Metamorfoze.
Kao i svaki mit, i mit o Pigmalionu ima višeslojno značenje, no u psihološkim je krugovima naglasak stavljen na efekt pozitivnog utjecaja visokih očekivanja, bilo vlastitih ili tuđih. Optimizam i vjera u uspjeh pokreću ponašanje koje doprinosi ostvarenju željenog ishoda.
Dvadesetak godina kasnije skupina psihologa provela je slično istraživanje, ovaj put ispitujući kako društvene predrasude i niska očekivanja autoriteta utječu na nečija postignuća i razvoj potencijala. I ovdje se potvrdio utjecaj samoispunjavajućeg proročanstva, ali s negativnim posljedicama. Nasumično odabrani učenici, za koje je učiteljima rečeno da nemaju potencijala, zaista su ostvarili znatno lošiji uspjeh od ostalih. Efekt je nazvan Golemov efekt prema židovskom mitu o Golemu, biću u ljudskom obliku načinjenom od blata. U srednjovjekovnoj verziji ovog mita Golem je stvoren da pomaže i štiti ljude, no zbog lošeg odnosa ljudi prema njemu postao je nasilan i destruktivan.
Na neki su način Pigmalionov i Golemov efekt skrenuli tadašnju pozornost psihologa sa psihičkih poremećaja i načina njihova liječenja na prevenciju – jačanje osobina o kojima ovisi psihičko zdravlje i dobrobit. Umjesto ljudskih slabosti, u fokus se sve više stavljaju snage koje pomažu ostvarenju sretnog i ispunjenog života. Ovakav pristup doveo je devedesetih godina prošlog stoljeća do pojave novog pravca u psihologiji – pozitivne psihologije.
U svojim počecima pozitivna psihologija pretjerano je naglašavala važnost pozitivnog i optimističnog stava prema životnim situacijama. Negativne emocije, pesimizam i nedostatak vjere u uspjeh smatrani su glavnim uzrocima neuspjeha u ostvarenju postavljenih ciljeva. Pojednostavljeno, ljudima se poručivalo da je najvažnije osjećati se i misliti pozitivno, bez obzira na težinu situacije u kojoj se nalaze. Ako nisu u stanju mijenjati svoje loše emocije i misli, sami su krivi za svoje probleme. Isključiva odgovornost prebačena je na pojedinca, čime su se zanemarili utjecaji okoline, društvenih i ekonomskih odnosa te stvarne težine životnih problema i kriza. Jedna od posljedica ovakvog pristupa bila je poplava knjiga za samopomoć (self-help) koje su ljudima nudile formule za sretan i uspješan život. S vremenom se pokazalo da takav pristup dovodi do razvoja takozvane toksične pozitivnosti. Neutemeljeni optimizam ne samo da ne mijenja negativna emocionalna i mentalna stanja, nego ih i pojačava jer osoba ne razrješava nego potiskuje osjećaje, a “krivnju” za neuspjeh pripisuje samoj sebi.
Od tada se pozitivna psihologija razvijala kroz nova istraživanja i spoznaje pa se danas govori o njezinu drugom i trećem valu. Prije svega, uvidjelo se da je dihotomija između onoga što je za čovjeka pozitivno, a što negativno umjetno stvorena. Primjerice, optimizam smanjuje oprez, dok ga pesimizam pojačava, pa pozitivan ili negativan ishod više ovisi o rizičnosti situacije u kojoj se čovjek nalazi nego o njegovim osjećajima i mislima.
Ključno je pitanje što je za čovjeka zaista pozitivno, a što negativno. Postoje brojni primjeri ljudi kojima su teške situacije pozitivno promijenile odnos prema životu jer su ih dovele do preispitivanja vrijednosti i ciljeva kojima su težili. Rješenje problema nije u poricanju ili ignoriranju negativnih emocija i misli koje teškoće prirodno izazivaju. Važnije je steći iskustvo koje će pomoći u promjeni ponašanja i boljem razumijevanju života. Treba prihvatiti da je bol sastavni dio života i da ima svoju svrhu. Ako joj se ne prepustimo i ne pretvorimo je u dugotrajnu patnju, ona postaje pokretačka sila koja budi uspavane potencijale.
Danas se u pozitivnoj psihologiji sve više naglašava važnost humanih vrijednosti i vrlina za ljudsku dobrobit. Martin Seligman, osnivač pozitivne psihologije, i psiholog Christopher Peterson predstavili su 2004. godine rezultate opsežnog istraživanja koje su proveli u suradnji s timom znanstvenika. Cilj je bio utvrditi koje su se ljudske osobine u svim vremenima i prostorima cijenile kao vrline i pridonosile ljudskoj dobrobiti. Osim suvremenih trendova i psiholoških spoznaja, proučavali su religijske svete tekstove i učenja filozofa poput Platona, Aristotela, Konfucija, Buddhe i Tome Akvinskog. Definirali su šest temeljnih vrlina koje vode do sretnog i ispunjenog života: umjerenost, hrabrost, humanost, pravednost, mudrost i transcendentnost.
Ove vrline, osobito humanost i pravednost, ukazuju na važan aspekt ljudske dobrobiti kojemu se u počecima pozitivne psihologije posvećivalo premalo pažnje, a to je odnos prema drugima i društvu u cjelini. Pozitivna psihologija rodila se u zapadnoj kulturi u kojoj se njeguje individualizam koji često prerasta u egoizam – isticanje vlastitih želja i potreba uz zanemarivanje tuđih. Svojevremeno je bila popularna tvrdnja: trebamo voljeti sebe kako bismo mogli voljeti druge. To je točno. Ljubav prema sebi povezana je uzročno-posljedično s ljubavlju prema drugima. No možda bismo tu rečenicu trebali preoblikovati: trebamo voljeti druge jer tako volimo sebe. Istraživanja pokazuju da smo sretniji kada smo velikodušni prema drugima nego kada ugađamo sebi. Pritom je važan motiv: činimo li dobro drugima da bismo se sami osjećali dobro ili zbog istinske velikodušnosti i altruizma? Na ovo pitanje svatko treba odgovoriti samome sebi.
Autor: Marijana Starčević Vukajlović
