U bogatoj riznici azijske kulture budizam zauzima značajno mjesto kao fenomen koji je stoljećima oblikovao razmišljanje, običaje, umjetnost, filozofiju i religiju najrazličitijih naroda i povezao golema prostranstva ovog kontinenta. Krajem 6. st. pr. Kr. širi se Indijom da bi zaključno sa 7. stoljećem obuhvaćao Turkestan, Afganistan, Tibet, Kinu, Mongoliju, Koreju, Japan, Šri Lanku, Tajland, Mjanmar, Vijetnam i indonezijsko otočje.
U svom povijesnom hodu budizam doživljava nebrojene promjene i prilagodbe različitim područjima i različitim misaonim i vjerskim strujanjima. Tijekom vremena niču najrazličitije budističke škole, nastaje bogata i raznolika budistička književnost koja izražava različite poglede i tumačenja budističkih učenja. Međutim, ono što kao zajednička nit povezuje sva različita lica budizma na Dalekom istoku etički je ideal, simbolički opisan u životopisu osnivača budizma Siddharthe Gautame Buddhe.
Prema indijskoj tradiciji rođen je 563. g. pr. Kr. kao prijestolonasljednik u kraljevini Sakya (današnji južni Nepal), u gradu Kapilavastu. Legende o životu Siddhdarthe Gautame Buddhe govore o izuzetnim znakovima koji su pratili njegovo rođenje, o raskoši njegovog dvorskog života te o iznenadnom preokretu njegove sudbine koju sam odabire. Siddhartha se odriče prijestolja i bogatstva kako bi se posvetio traganju za odgovorima na pitanja: što je uzrok ljudskoj patnji i kako je nadići?
Legende nadalje opisuju njegove prve korake u traženju istine kao stranputicu: Siddhartha bezuspješno obilazi različite učitelje koji mu ne mogu dati odgovore na njegova pitanja te se na kraju posvećuje krajnjoj askezi i trapljenju tijela. Već potpuno iscrpljen, dolazi do prve spoznaje: živeći u bogatstvu živio je poput mrtvaca, živeći u askezi doveo se do ruba smrti, a pritom mu je istina ostala jednako udaljena.
Čudesan proces buđenja svijesti koji Siddhartha Gautama pokreće vlastitom voljom, opisan je kroz njegovu kontemplaciju ispod svetog drveta Bodhi: u jednoj noći on pobjeđuje demona Maru u samom sebi, spoznaje istinu o uzrocima postojanja, o uzroku ljudske patnje i o načinu njenog nadilaženja. Nekadašnji kraljević i asket postaje Buddha, što na sanskrtu znači “Probuđeni”.
Legende kažu da ga tada sam najviši bog, Brahma Svayampati, moli u ime svih bića da ne ostavi svijet u ropstvu neznanja, nego da pokrene kotač svog plemenitog nauka. Tako se budi beskrajna Buddhina samilost i, kako je zapisano, počinje njegov pohod za oslobođenje svih bića …
Buddhin život predstavlja budistički etički model života. Život je put koji čovjeka vodi kroz različite okolnosti i moguće stranputice, ali konačan ishod ovisi o njegovoj volji, nastojanju i odabiru, jer “…ne mogu ga slomiti demoni, niti ga mogu uzdignuti bogovi, osim krivnjom ili suradnjom samog ljudskog bića”.
Kako bi njegov put bio ispravan, čovjek se mora kloniti krajnosti, jer “…život posvećen samo uživanju ili život izložen samo mučenju, to je ružno, nedostojno i nekorisno”. Oslobođenje od patnje posljedica je ispravnog životnog puta, borbe i savladavanja vlastitog “demona Mare”, spoznaje koja u čovjeku ukida neznanje.
Ovi elementi predstavljaju temeljnu etičku poruku koja je dio Buddhina učenja o “četiri plemenite istine” ili, kako ga još nazivaju, učenja Dhamme. Praktični savjeti za realizaciju ovog učenja sadržani su u mnogim budističkim tekstovima među kojima je najpoznatiji Dhammapada – Put ispravnosti. Ovaj tekst pripada kanonskim tekstovima koje su zapisivali Buddhini učenici, budući da sam Siddhartha Gautama Buddha nije ništa napisao. Njegovi govori su se pamtili i prenosili usmenom predajom, a kasniji zapisi se sakupljaju, odabiru i pročišćuju na budističkim saborima poslije Buddhine smrti. Tako nastaje budistički kanon – skup odabranih tekstova koji služi kao temeljna odrednica Buddhina učenja u svim budističkim školama i koji je ishodište čitave budističke književnosti.
Najstarija recenzija ovog kanona, koja se smatra i najizvornijom, zapisana je na srednjoindijskom jeziku pali u 1. st. pr. Kr.
Dhammapada pripada onom dijelu kanonskih tekstova koji se zove Suttapitaka – “Košara poučnih razgovora”. Pada na paliju znači “put”, a Dhamma (na sanskrtu Dharma) je višeznačni izraz koji se odnosi na duboku zakonitost svijeta, moralni red, a zatim i na učenje koje ih izražava i otkriva.
Dhammapada je zbirka izreka, savjeta za svakodnevni život koji su na Dalekom istoku stoljećima inspirirali kraljeve i isposnike, jer, kako kažu budisti, pravila Puta ispravnosti jednaka su za sve.
Dhammapada – odabrani odlomci
Jer mržnja se ne pobjeđuje mržnjom: mržnja se pobjeđuje ljubavlju. Ovo je vječni zakon.
Oni koji imaju uzvišene misli uvijek streme više:
oni nisu sretni ako ostaju na istom mjestu. Kao labudovi koji napuštaju svoje jezero i dižu se u zrak, oni napuštaju svoj dom kako bi našli viši dom.
Postoji miris sandalovog drveta, ruže, plavog lotosa i jasmina; ali daleko iznad mirisa tog cvijeća stoji uzvišeni miris vrline.
Kao što se pčela hrani cvjetnim nektarom, a zatim odlijeće ne uništavajući miris i ljepotu cvijeta, neka tako i mudrac luta ovim svijetom.
Ljudi koji u mladosti nisu živjeli u skladu sa samim sobom, niti sakupili prava životna blaga, kasnije podsjećaju na stare, dugonoge čaplje koje tužno stoje pored jezera bez ribe.
Oni koji u mladosti nisu živjeli u skladu sa samim sobom, niti skupili prava životna blaga, kasnije podsjećaju na slomljene lukove, stalno žaleći za stvarima koje su prošle i nestale.
Požuri i učini ono što je dobro; čuvaj svoj um od zla. Ako je čovjek spor kada treba činiti dobro, njegov um nalazi zadovoljstvo u zlu.
Ako čovjek učini nešto pogrešno, ne dopusti mu da to čini ponovo i ponovo. Ne dopusti mu da nađe zadovoljstvo u svom grijehu. Bolno je gomilanje pogrešnih djela.
Ako čovjek govori mnoge svete riječi, ali ne čini to što govori, on je lakouman i ne može uživati u životu svetosti; on je kao pastir koji broji krave svoga gospodara.
Ali ako čovjek govori malo svetih riječi, a ipak živi život tih riječi, slobodan od strasti, mržnje i privida – s ispravnim viđenjem i slobodnim umom, ne žudeći za stvarima ni u ovom, ni u budućim svjetovima – život takvog čovjeka je sveti život.
Ustani! Pazi. Hodaj ispravnom stazom. Čovjek koji slijedi ispravnu stazu nalazi radost u ovom svijetu i u svijetu poslije ovog svijeta.
Pazi na ljutitost tijela: upravljaj dobro svojim tijelom. Ne povređuj tijelom, već ga dobro
upotrijebi.
Pazi na ljutitost riječi: upravljaj dobro svojim riječima. Ne povređuj riječima, već ih dobro
upotrijebi.
Pazi na ljutitost uma: upravljaj dobro svojim umom. Ne povređuj umom, već ga dobro upotrijebi.
Um je nestalan i površan; on juri za obmanom kad god mu se svidi: zaista ga je teško zauzdati. Upravljati umom je jako dobro; ukroćen um je izvor velike radosti.
Neprijatelj može naškoditi neprijatelju, i čovjek koji mrzi može povrijediti drugog čovjeka; ali čovjeku vlastiti um može puno više naškoditi ako je pogrešno usmjeren.
Sva bića drhte pred opasnošću. Kada čovjek ovo shvati, on ne ubija niti izaziva ubojstvo.
Sva se bića boje opasnosti, život je svima drag. Kada čovjek ovo shvati, on ne ubija niti izaziva ubojstvo.
Čovjek koji zbog svoje sreće povređuje druge koji također žele sreću, poslije toga neće naći sreću.
Jalove su riječi čovjeka koji ih izgovara a ne čini ih, baš kao što je i jalov cvijet koji izgleda lijepo i ima boju, ali ne i miris.
Lijepe su i plodne riječi čovjeka koji govori i čini ono što je rekao, baš kao što je lijep cvijet koji ima i boju i miris.
Bolja od tisuću beskorisnih riječi jedna je riječ koja donosi mir.
Cijeni čovjeka koji govori o tvojim greškama kao da ti je otkrio skriveno blago, cijeni mudraca koji ti pokazuje životne opasnosti.
Čovjeka koji može upravljati svojom ljutnjom kao što kočijaš upravlja kočijom u punoj brzini – njega ja zovem dobrim vozačem: ostali samo drže uzde.
Nadvladaj ljutnju mirnoćom; nadvladaj zlo dobrim. Nadvladaj pakost velikodušnošću, a čovjeka koji laže istinom.
Ako čovjek učini sebe tako dobrim kao što govori drugima kakvi bi trebali biti, tada on zaista može učiti druge. Samokontrola je zaista teška.
Ako jedan čovjek u borbi pobijedi tisuću i još tisuću drugih, a drugi čovjek pobijedi samoga sebe, pobjeda drugog će biti vrjednija, jer je pobjeda nad samim sobom najvrjednija od svih pobjeda; ni bogovi neba, ni demoni podzemlja ne mogu pobjedu takvog čovjeka pretvoriti u poraz.
“Uvrijedio me je, povrijedio me je, porazio me je, opljačkao me je.” Ljudi koji ovako misle neće se osloboditi mržnje.
“Uvrijedio me je, povrijedio me je, porazio me je, opljačkao me je.” Ljudi koji ne misle ovako oslobodit će se mržnje.
Autor: Ana Jončić