Frane Petrić
Najpoznatiji hrvatski renesansni filozof Frane Petrić ostao je zapamćen u povijesti filozofije po nastojanju da crkvena filozofija prihvati filozofsku ostavštinu prošlosti, u prvom redu Platonovu. Njegovo glavno djelo, Nova sveopća filozofija, odražava njegov eklektički svjetonazor i sintetizira ponovo otkrivena stara znanja. Upravo ta težnja ka povezivanju znanja zbog koje je prevodio i suvremenicima približavao izgubljena djela tradicionalne filozofije, Petrićev je najveći doprinos.
Možemo li samostalno misliti?
Naše viđenje svijeta oblikuje niz vanjskih i unutarnjih utjecaja, od odgoja i obrazovanja, tradicije, javnog mnijenja do emocija i strasti itd. Iako je čovjeku prirođeno misliti, samostalno misliti znači osloboditi se tih utjecaja, uzdići svijest na višu razinu. Filozofija potiče na propitivanje i sagledavanje šire slike, odnosno, na sabrano samostalno mišljenje. Samostalno mišljenje osnova je filozofskog puta što podrazumijeva prodrijeti iza privida, do uzroka stvari, pa tako, prema delfskoj izreci, upoznati sami sebe, svijet i bogove.
Svakodnevni heroj
Heroji su kontinuirano prisutni u ljudskoj prošlosti, od usmenih predaja preko književnosti do virtualnog svijeta. Divimo im se, no smatramo nemogućim da postanemo jedan od njih. Svakodnevni heroj, knjiga eseja o univerzalnim ljudskim pitanjima, daje svjež pogled na život i budi ono herojsko u nama. Potiče na suočavanje i savladavanje izazova koje život svakodnevno postavlja pred nas, te na potrebu da svakodnevnim malih bitkama doprinosimo boljem svijetu.
Stoička vrlina umjerenosti
Umjerenost, jedna od četiri temeljne stoičke vrline, znači znati pronaći pravu mjeru i ton u svemu da bismo živjeli život doličan čovjeku. Izvire iz zdrave prosudbe o nama samima i o svemu što nas okružuje. Stoga um poput kormilara mora upravljati čovjekovim odabirima i postupcima jer ga strasti udaljavaju od njegove humane prirode. Umjerenost podrazumijeva stalno nastojanje kako bismo postigli zlatnu sredinu koja jamči ispravan životni put.
Demokrit
Demokrit, kao i svi predsokratovci, traga za tajnama prirode, pita se iz čega sve nastaje i kako se odvijaju promjene, pa su glavne teme njegove filozofije bitak, njegove manifestacije i pokret. Zastupao je atomističko učenje prema kojem se sve u prirodi, odnosno kozmosu, sastoji od atoma. Od njegova raznolikog opusa sačuvalo se oko tristo fragmenata uglavnom etičke prirode. Svoju etiku temelji na vedrini duha koja se postiže pravom mjerom i srednjim putem, i koja omogućuje eudaimoniju, najviši cilj ljudskih težnji.
Digitalna demencija
Danas je život gotovo nezamisliv bez računala, pametnih telefona i Interneta. Iako nam olakšavaju svakodnevicu, digitalni mediji nose i skrivene opasnosti. Njihova prekomjerna upotreba i oslanjanje na njih slabe naše mentalne sposobnosti i stvaraju ovisnost, o čemu govori knjiga Digitalna demencija psihijatra i neuroznanstvenika Manfreda Spitzera. To posebno zabrinjava kod mladih čije su kognitivne sposobnosti još u razvoju. Stoga se Spitzer zalaže za ograničavanje korištenja digitalnih medija kako bi se spriječila digitalna demencija.
Retorika – Umjetnost uvjeravanja
Uvjerljiv govor ima veliku moć pa je retorika glavni alat prenošenja poruka javnosti. Cilj i svrha retorike još od antičkih vremena je uvjeriti slušatelja u ono što govornik zagovara. Tijekom povijesti bila je uzdizana i obezvrjeđivana, a s pojavom modernih sredstava komunikacija i konzumerizma doživljava preporod. U mnoštvu raznorodnih retorika dobro se prisjetiti da je dobra retorika argumentiranje u svrhu korisnog i pravednog, i da se vjerodostojan govor temelji na karakteru govornika.
Retorika – Umijeće vođenja duše
Retorika je od vremena antičke Grčke do kraja 19. stoljeća bila sastavni dio humanističkog obrazovanja. Kada se koristila u plemenite svrhe, budila je čovjekovu uspavanu dušu i poticala ga na dobro. U protivnom je postajala sredstvo obmane. Najplemenitiji izraz dao joj je Sokrat koji je svojim govorima poticao Atenjane na preispitivanje i upoznavanje samih sebe, te na traženje odgovora na pitanje kako treba živjeti.
Ljepota i umjetnost
U svemu manifestiranom očituje se jedan Život koji teče u beskrajnim strujama, otkrivajući bezbrojnu raznolikost oblika. Ljepota oblika, bilo u prirodi ili u umjetnosti, ima moć ganuti nas, oduševiti, povesti uvis. Ljepota kao božanski odraz utjelovljuje zakon harmonije koji postoji i u čovjeku i s njim rezonira. Stoga nas može dovesti u dodir s Ljepotom u najuzvišenijem smislu, gdje su Ljepota, Dobrota, Istina aspekti iste stvarnosti. Istinska je umjetnost izraz težnje za Ljepotom, za očitovanjem nevidljivog Života koji u ljepoti pronalazi puni procvat.
Platonova teorija umjetnosti
O Platonovom shvaćanju umjetnosti i njezinoj pedagoškoj ulozi napisane su mnoge studije i tumačenja u kojima se ističe njegov kritički stav prema umjetnosti. Platon se protivio umjetnosti koja je samo oponašala vanjski svijet prirode, koji je odraz svijeta ideja, pa je takva djela smatrao sjenom sjena koje udaljavaju od istinske stvarnosti. No, cijenio je umjetnost koja približava percepciji vječne Ljepote, Istine, Dobra i Pravednosti.
Komunikacija
Živimo u eri komunikacija u kojoj se komunikacijska sredstva neprestano umnožavaju. Istovremeno je uočljiv i proturječan fenomen: rastuće udaljavanje, sve manje i sve teže komuniciranje. Prevladava brza, kratka razmjena informacija uz osiromašivanje jezika. Nedostaje živi razgovor za koji je potrebno znati slušati i znati govoriti. Dobar razgovor je poput glazbenog umijeća u kojem se instrumenti usklađuju i stvaraju suzvučje, što omogućuje razmjenu misli i osjećaja i utire put prema harmoničnim međuljudskim odnosima.
Osnove Mahāyānskog buddhizma
Profesor budističke filozofije Daisetz Teitaro Suzuki bio je prvi veliki znanstveni tumač Istoka Zapadu. Kao autor nekoliko vrlo utjecajnih djela smatra se najzaslužnijim za širenje zanimanja za zen filozofiju na Zapadu 1950-ih. U svojoj knjizi Osnove mahāyānskog buddhizma pruža sveobuhvatan uvod u misao te škole budizma, ali daje i sustavan pregled istočne filozofije, povlačeći paralele sa zapadnom filozofijom i književnosti.