Živimo u svijetu u kojem tehnologija ima dominantnu ulogu. Neki ljudi provode više vremena za telefonom i računalom nego što spavaju. Sve veći pritisak tehnologije na ljude otvara brojna pitanja, a prije svega ona o tome kako tehnologija utječe na naše zdravlje. Često se mogu naći članci koji govore o njezinim prednostima i koristima, ali ne toliko često o opasnostima koje skriva.

Srećom, postoje pojedinci koji upozoravaju i na tu manje atraktivnu stranu. Knjiga Manfreda Spitzera Digitalna demencija istražuje kako prekomjerna upotreba digitalnih tehnologija, poput pametnih telefona i Interneta, može imati negativan utjecaj na naše kognitivne sposobnosti. Spitzer pronalazi dokaze za tvrdnje da dugotrajno oslanjanje na digitalne uređaje vodi do smanjenja sposobnosti pamćenja, pažnje i učenja, što je posebno zabrinjavajuće kod mladih ljudi čije su mentalne sposobnosti još u razvoju. Autor naglašava važnost izravnog međuljudskog kontakta, fizičke aktivnosti i angažiranosti u dubokim, smislenim zadacima koji zahtijevaju koncentraciju i razmišljanje, umjesto pasivnog konzumiranja informacija. Spitzer smatra da bi obrazovni sustavi trebali usvojiti pristupe koji promoviraju kritičko razmišljanje i rješavanje problema, umjesto da se oslanjaju na tehnologiju kao primarno sredstvo za učenje. Autor poziva na promišljeniju upotrebu tehnologije, naglašavajući potrebu za ravnotežom između digitalnog svijeta i stvarnog života, kako bi se očuvalo i poboljšalo naše mentalno zdravlje i naše kognitivne sposobnosti.

Važno je napomenuti da je knjiga pisana 2012. godine, a principi i opasnosti koji su tada navedeni vrije­de u velikoj mjeri i danas, možda čak i više.

Prije pet godina1 liječnici u Južnoj Koreji, modernoj industrijskoj državi, vodećoj u svijetu po informacijskim tehnologijama, zabilježili su kod mladih odraslih osoba znatan porast broja poremećaja pamćenja, pozornosti i koncentracije, kao i emocionalnog i općeg otupljenja. Tu kliničku sliku nazvali su „digitalnom demencijom“.

Autor postavlja pitanja kojima želi potaknuti razmišljanje čitatelja. Jedno takvo pitanje postavlja već u samom uvodu, osvrćući se na istoimeni kritički esej Nicholasa Carra, američkog novinara i stručnjaka za Internet: Zaglupljuje li nas Google?

Naš se mozak nalazi u trajnom procesu promjene, iz čega nužno proizlazi da svakodnevno korištenje digitalnih medija ne može biti bez posljedica za nas korisnike…

Mreža kao da mi uništava sposobnost koncentracije i kontemplacije. Moj duh sad očekuje da će primiti informacije na isti način na koji se one prosljeđuju kroz mrežu: u obliku brze struje malih čestica. Moji prijatelji govore da što više koriste mrežu, to se više moraju boriti kako bi se mogli koncentrirati na pisanje duljih odsječaka.2

…Ako mozak uvijek uči (on ne može ne učiti), onda i vrijeme provedeno s digitalnim medijima ostavlja tragove. Pritom valja obratiti pozornost i na sljedeće: naš mozak je proizvod evolucije, on je, dakle, nastajao tijekom duljeg razdoblja prilagođavanja određenim uvjetima iz okoline, u koje digitalni mediji definitivno ne spadaju.

Kakve posljedice prekomjerno korištenje tehnologije može ostaviti na naš duh?

Dakle, u krajnjoj liniji se odnose na funkciju ljudskog duha. Kao što će se u nastavku pokazati na temelju primjera, to znatno utječe na emocionalne i socijalne psihičke procese, sve do etičko-moralnih stavova, kao i našeg samoopažanja, dakle našeg osobnog identiteta.

Razmišljamo li o tome koliko nas tehnologija može ulijeniti, uspavati, unazaditi sposobnost razmišljanja i pamćenja, automatizirati, pretvoriti u robote, okameniti duh?

Demencija je više od puke zaboravnosti. Tako se i za mene kod digitalne demencije radi o više toga, a ne samo o tome da mladi ljudi očito postaju sve zaboravniji, na što su prvi put upozorili korejski znanstvenici 2007. godine. Štoviše, radi se o kognitivnoj učinkovitosti, mišljenju, sposobnosti kritičkog razmišljanja, o pregledu nad gustom strujom informacija.

Pa vi ste sasvim staromodni! Zar se ne biste radije odmah vratili u pećinu? Uzvratit će mi ponovo kritičari. Naprotiv, ako ne budemo pazili i prestali sa sustavnim zaglupljivanjem sljedeće generacije, onda će njihova djeca živjeti, ako ne u pećini, a onda svakako u nepovoljnim okolnostima.

Trebamo li se privikavati na trendove, iako smo svjesni mogućih posljedica?

Kaže se da novi mediji danas jednostavno pripadaju svakodnevici i da djecu moramo privikavati na njih. Tome valja suprotstaviti sljedeće: novi mediji imaju ovisnički potencijal poput alkohola, nikotina i drugih droga. Moglo bi se, dakle, tvrditi i ovo: ‘Pivo i vino sastavni su dijelovi našeg društva i kulture. Moramo djecu još u dječjem vrtiću naučiti da se prema njima odnose kritički.’

Korištenje računala u ranoj dječjoj dobi može dovesti do poremećaja pozornosti, a u kasnijoj dobi do slabog uspjeha.

Kakvi zaista postajemo ako se previše oslanjamo na tehnologiju?

Postoje mnogi koji na digitalnim proizvodima zarađuju veliki novac i koji ne mare za sudbinu drugih ljudi, prije svega djece.

Mnogi ljudi danas u svojim automobilima imaju navigacijske uređaje. Ali pogrešna je pretpostavka da su se ljudi zbog toga naučili boljoj navigaciji. Naprotiv! Tko u automobilima ima satelitski navigacijski sustav, taj mu prepušta upravljanje i više to ne čini sam. Njegova sposobnost prostorne orijentacije time se smanjuje.

Naš mozak, dakle, u jednom važnom pogledu funkcionira kao i mišići: koristi li se, on raste; ne koristi li se, kržlja.

Što je zapravo demencija?

Riječ demencija izvodi se iz latinskog de (razdvajanje, urušavanje), mens (um, razum). Doslovce prevedeno to znači: umni urušaj.

Vremenska, prostorna i osobna orijentacija spada u naše temeljne kognitivne sposobnosti, a kod pacijenata s demencijom ona se smanjuje upravo tim redoslijedom – vrijeme, mjesto, osoba.

I odnos prema drugim ljudima polako se prekida, prvo prema poznanicima iz novije prošlosti, sve dok se na kraju više ne prepoznaje bračnog partnera ni vlastitu djecu.

Sinapse3 se neprestano mijenjaju, ovisno o tome koriste li se ili ne. Sinapse postaju deblje kad se koriste, a ako se ne koriste, kržljaju i naposljetku odumiru.

Koliko je zapravo opasno za naš mozak konstantno raditi copy/paste? Uspavljuje li se naš mozak na taj način?

Ako se intenzivno bavimo nekim sadržajem, u različitim područjima mozga obuhvaćaju se svi njegovi aspekti i svojstva. Ta intenzivna obrada prema svim mogućim aspektima uvjetuje promjenu velikog broja sinapsi i time bolje pohranjivanje sadržaja.

Što se površnije obrađuje neki sadržaj, to se manje sinapsi aktivira u mozgu, a posljedica je ta da se manje uči. Taj uvid važan je zato što digitalni mediji i internet upravo iz tog razloga moraju imati negativne posljedice po učenje.

Pročitati riječ ili je čak prepisati, kako bih se pritom njome misaono bavio (a da pritom ne kliknem niti na jedno polje), bili bi duboki načini obrade, što ih elektronski mediji remete ili čak u potpunosti onemogućuju.

Znamo da računala ne služe duhovnom razvoju mladih. A pomažu li učenicima u ostvarivanju boljih rezultata u školi? Koriste li se na pravi način kao poticaj?

U pogledu korištenja računala u školi pokazalo se s jedne strane da oni učenici i učenice koji nikad ne koriste računalo pokazuju neznatno lošije rezultate od onih koji računalo koriste nekoliko puta godišnje, do nekoliko puta mjesečno. (…) S druge strane, rezultati testa čitanja i računanja onih koji računalo koriste više puta tjedno vidno su lošiji4.

Šta su nam donijele društvene mreže? Bolja prijateljstva, više prijatelja, dublje razgovore?

Život mladih danas više nije zamisliv bez društvenih mreža. (…) Nikakvo čudo, reklo bi se da se ljudi od Aristotela naovamo opisuju kao društvena bića, stoga ne čudi što mlada generacija poseže za tehnologijom koja joj omogućuje da tu ‘odveć ljudsku’ osobinu napokon razvije u punom smislu.

Anonimnost omogućena digitalnim medijima vodi do toga da se mladi upuštaju u načine ponašanja koje prije toga iz straha od društvene kontrole nisu pokazivali.

Jedino prava ljudska blizina nekog tko će vas saslušati, a možda i utješiti lijepom riječju, imat će učinka u teškim osobnim krizama. Online se u takvim situacijama ne može postići ništa.

Čak i najzagriženije korisnice medija navele su da pozitivne osjećaje dobivaju prije svega od osobnih prijatelja u stvarnom svijetu. Nasuprot tome, negativni osjećaji u polovine ispitanih djevojčica povezani su s online kontaktima. Društvene mreže kao izvor dobrih prijatelja i sreće? Studija je pokazala da to nije istina. Digitalne društvene mreže našu djecu i mlade zapravo čine usamljenima i nesretnima.

Intenzivno korištenje online društvenih mreža ne smanjuje samo broj prijatelja u stvarnom životu nego i socijalnu kompetentnost jer se za to zadužena možda­na područja smanjuju. Posljedice: sve više stresa, sve veći gubitak samokontrole, usamljenost, depresija. (…) Sve ovo izaziva odumiranje neurona i time dugoročno pogoduje razvoju demencije. Dugoročno, dakle, postoji opasnost da Facebook i slični servisi dovedu do smanjenja ukupnog socijalnog mozga.

Multitasking je samo za osobe koje imaju visok IQ? Osobe koje su sposobne raditi više zadataka istovremeno bistrije su od ostalih? Koliko tu zapravo ima istine?

Naš život u ‘digitalnom dobu’ odlikuje se prije svega time da neprestance sve moguće činimo istovremeno. Pretražujemo na računalu, slušamo glazbu, pišemo sms-ove na mobilnom telefonu, upravo čitamo članak u novinama. U pozadini radi televizor, a onda opet zazvoni telefon. Igram video igru i radim domaću zadaću, pišem mail i pregledavam ispit.

Istraživanje je pokazalo da su ne-multitaskeri uspjeli dobro riješiti zadatak neovisno o tome koliko je bilo dodatnih podražaja za odvraćanje pažnje. Kod multitaskera se rezultat s povećanjem broja podražaja za odvraćanje pažnje značajno pogoršao. (…). Ti ispitanici su imali poteškoća pri isključivanju nevažnog sadržaja iz svoje svijesti.

Razvoj pozornosti se učenjem može mijenjati, a kronično intenzivno korištenje medija može dovesti do poremećaja pozornosti. Multitaskeri bi u tom slučaju učenjem aktivno stjecali površnost i neučinkovitost. Mišljenje da se može dobro skakati ovamo-onamo između dvaju zadataka te da za to ne treba obrada informacija ovim se rezultatima u svakom slučaju raskrinkava kao samoobmana. Kako bilo, multitasking nije nešto na šta bi trebalo poticati sljedeću generaciju. Koncentrirajmo se radije na bitno!

Kako tehnologija dovodi do slabije samokontrole, manje sna, depresije i na kraju, u nekim slučajevima, ovisnosti?

Stres proizlazi iz nedostatka kontrole. Stres ne izazivaju neugodna iskustva, nego osjećaj da smo im bespomoćno izloženi. Kad znamo da nemamo mogućnost utjecaja i kontrole, to izaziva kronični stres. Pod stresom smo uvijek kad izgubimo mogućnost kontrole. Po pravilu, osjećaj sreće produljuje život.

Štetne posljedice digitalizacije našeg svijeta ne odnose se samo na mnoge načine na naš duh nego i na naše tijelo. (…) Snažan argument za tezu knjige da digitalni mediji dugoročno nanose enormnu štetu našem duhu.

Nesanica spada u najčešće neželjene učinke korištenja digitalnih medija. (…) Premalo sna kratkoročno izaziva umor, no dugoročno vodi do smanjenog imuniteta i pojave raznih bolesti. (…) U snu se novi sadržaji pamćenja integriraju u postojeće znanje.

Postoje jasne studije koje pokazuju spregu između korištenja digitalnih medija s jedne strane i stresa i depresije s druge strane. Kronični nedostatak sna vodi do depresije, koja opet ugrožava san. (…) Sprega između pretjeranog korištenja interneta i depresivne psihotopologije potvrđena je rezultatima različitih studija.

Ovisničko djelovanje Interneta počiva naposljetku i na fenomenu nepredvidljivosti jer čim preko uvriježenih portala stupim u kontakt s drugim ljudima, u igru ulaze mnoge slučajnosti. (…) Ne čudi što upravo dru­štvene mreže imaju tako veliku privlačnost da mnogi mladi ljudi moraju gotovo stalno biti online, naposljetku iz straha da bi mogli nešto propustiti.

Autor u knjizi pokazuje da ukoliko tehnologiju koristimo na pogrešan način i preko mjere, možemo očekivati ozbiljne i negativne posljedice, posebno na djecu i mlade. Kada to prepoznamo, ne možemo to zanemariti. Autor je svakako svjestan i koristi koje nam donosi tehnologija, pa tako navodi sljedeće:

Digitalni mediji su dio naše kulture. Oni povećavaju našu produktivnost, olakšavaju nam život i služe nam za razonodu. Naš suvremeni svijet, od opskrbe namirnicama preko mobilnosti i uprave do medicine, doživio bi slom bez digitalne obrade informacija. Ne radi se o tome da se borimo protiv njih ili da ih želimo ukinuti.

Ipak, sve što prevrši mjeru postaje štetno, a izuzetak nije ni tehnologija. Autor na kraju knjige navodi zanimljive savjete vezane za prevenciju demencije i mudrije korištenje tehnologije. Neki su općepoznati, ali ih svakako vrijedi navesti: svaki dan se kretati barem pola sata, što manje obavljati stvari nesvjesno i nastojati biti prisutan u trenutku, pomagati drugima, pojednostaviti svoj život, provoditi vrijeme u prirodi i s dragim ljudima jer to godi tijelu i duhu.

1 U odnosu na 2012. godinu kada je knjiga objavljena. (op. a.)
2 Nicholas Carr
3 Sinapse su osnovne građevne jedinice mozga koje omogu­ćavaju komunikaciju između neurona i omogućavaju složene funkcije mozga kao što su mišljenje, osjećanje, kretanje i mnoge druge aktivnosti.
4 Djeca koja imaju računalo kod kuće uglavnom igraju računalne igre. To ih često odvraća od učenja i odražava se negativno na školski uspjeh.

Autor: Manfred Spitzer
Priredio: Stevan Čakić