Pisma kroz civilizacije
Pismo, vizualni ekvivalent mišljenja i govora, izraz je univerzalne ljudske potrebe za prenošenjem i čuvanjem iskustava kroz civilizacije. Prva pisma uklesavala su se u kamen ili su se ucrtavala u glinu i bila su namijenjena ispisivanju sakralnih tekstova, a kasnije ih se počelo koristiti i u profane svrhe. Najstarija pisma svoje početke imaju u slikovnom ili piktografskom pismu koje se s vremenom pretvara u ideogramsko na putu prema fonetskom pismu. Neka od tih starih pisama su odgonetnuta, a neka su do danas neriješena zagonetka.
Feničani – narod pomoraca
Narod koji su Grci nazivali "Feničani" danas uglavnom poznajemo preko zapisa drugih naroda koji su s njima dolazili u dodir. Živjeli su na uskom priobalnom pojasu na području današnjeg Libanona, dijelova Sirije i Izraela gdje su cvjetali njihovi lučki gradovi Sidon, Tir, Biblos, Beirut, a s vremenom su razvili čitavu mrežu kolonija šireći se zapadno po Sredozemlju. Zlatno doba njihove kulture okvirno je trajalo od 1200. do 300. g. pr. Kr. Ostali su poznati kao moreplovci u vremenu puno prije izuma kompasa, graditelji brodova i spretni trgovci. Heleni su preuzeli mnogo od njihove kulture, prije svega pismo.
Kako je odgonetnuto klinasto pismo?
Klinasto pismo, pismo Sumerana, koje su kasnije prihvatili Asirci, Babilonci i Perzijanci te su njime ispisani zidovi kraljevske palače u Perzepolisu, jedno je od najstarijih poznatih pisama. Odgonetnuto je zahvaljujući predanom radu mnogih stručnjaka i entuzijasta na raznim stranama svijeta, koji se nisu međusobno niti poznavali, a značajan ključ za njegovo razotkrivanje bio je reljef s trojezičnim natpisom na behistunskoj stijeni koji je poslužio poput Kamena iz Rozette za dešifriranje hijeroglifa.
Kako su nastala imena planeta?
Osim Zemlje, svi planeti dobili su imena po rimskim bogovima i božicama. Jupiter, Saturn, Mars, Venera i Merkur bili su planeti koje su stari Rimljani mogli vidjeti golim okom. Drugi planeti otkriveni su kasnije, kada je izumljen teleskop, no i tada je nastavljena tradicija imenovanja planeta po bogovima i božicama. Rimljani su imenovali planete prema karakteristikama zajedničkim božanstvima i planetima jer ime često ukazuje na bitnu osobinu onoga koji ga nosi. Imenujući planete po bogovima, iskazivali su čast i bogovima i planetima.
Trebamo li tradiciju?
U modernom svijetu koji živi u uvjerenju o linearnom napretku, tradicija je sinonimom za nešto zastarjelo, a društva prošlosti obično se smatraju nazadnima i neukima. No, tijekom duge ljudske prošlosti društva su nastajala i nestajala, civilizacije dosezale vrhunce i tonule u zaborav, a iza sebe su ostavile vrijedna iskustva koja su ugrađena u temelje našeg današnjeg društva. Tradicija kao prijenos iskustava ne samo da je potrebna, nego je ključna za razvoj i opstanak civilizacije jer je sadašnjost karika dugog lanca koji povezuje prošlost i budućnost.
Sunčana božanstva
Sunce koje se svakog jutra iznova rađa na istočnom horizontu i putuje nebom u svojoj sunčanoj barci ili kočiji, izvor je svjetlosti, topline i sveukupnog života. Nazivan je vladarom Neba, vidljivim bogom, svevidećim... Suncu posvećena božanstva imala su središnje mjesto u panteonima svih drevnih kultura. U Egiptu je to bio Ra, Helije u Grčkoj, Šamaš u Mezopotamiji, Surya u Indiji, Amaterasu u Japanu, Inti kod Inka... Smatrao se božanskim pretkom prvih kraljeva jer je kao gospodar neba imao svoje predstavnike na zemlji – sinove Sunca – koji su imali ulogu posrednika između neba i zemlje.
Čovjek – slika svemira
Egipćanima je univerzum bio živ organizam sastavljen od bezbroj živih sastavnih dijelova, pri čemu je čovjek samo jedna od karika u lancu postojanja. Usporediv s univerzumom, čovjek se sastoji od dijelova koji su hijerarhijski gradirani od najgrubljeg, fizičkog do najsuptilnijeg, nevidljivog plana postojanja, tj. njegova duhovnog uzroka ili besmrtne božanske iskre. Te dijelove povezuju svijest i volja u harmoničnu i dinamičnu cjelinu, a svrha čovjekova postojanja jest transformacija u više razine postojanja.
Pojam vladara i kraljevske vlasti u starom Egiptu
Egipćani su vjerovali u jedinstvo svega što postoji, a uređenost kozmosa održavali su bogovi. To je na zemlji održavao faraon, oponašajući nebeski red i pravdu. On se nalazio na vrhu svećeničke hijerarhije koja mu je pomagala u izvršavanju njegove kozmičke dužnosti čuvanja ravnoteže pred kaosom. Takvo je vjerovanje životu davalo smisao i činilo ga ispunjenim, zahvaljujući čemu se Egipat održao više tisuća godina.
Navajo iscjelitelj – Hosteen Klah
Navajo Indijanac Hosteen Klah, iscjelitelj i vrstan tkalac tradicionalnih tapiserija, prvi je objedinio tkanje tapiserija i izradu simboličkih crteža u pijesku, što je ključan element ceremonija iscjeljenja. U pokušaju očuvanja drevnih učenja od zaborava, istkao je sedamdesetak ceremonijalnih slika. Njegove tapiserije govore o drevnoj tradiciji koja je posjedovala duboka znanja o onom nevidljivom i današnjem čovjeku nedokučivom. Suosnivač je Muzeja Navajo ceremonijalne umjetnosti.
Magični svijet Kelta
Kelti nikada nisu stvorili državu, a na vrhuncu razvoja razgranali su se od Irske do Turske. Antički susjedi doživljavali su ih kao neprijatelje i barbare, ali tragovi koje su ostavili kao i zapisi njihovih suvremenika, otkrivaju nam danas drukčiju sliku. Predmeti ukrašeni gustom ornamentikom uvode nas u njihov svijet bogat simbolima, svijet u kojem su pjesnici i proroci uz svećenike bili stupovi društva i čuvari dubokih znanja, oko čega je isprepleteno mnoštvo priča i legendi između sna i jave.
Asseria
Asseria je jedno od najvažnijih liburnskih i kasnije rimskih naselja na zadarskom području. O prosperitetu grada svjedoče bedemi i gradska vrata te kamenoklesarski radovi od kojih su najdojmljiviji cilindrični nadgrobni spomenici – liburnski cipusi. Raspadom Rimskog Carstva ovaj nekoć velebni grad propada te je u VII. st. gotovo u potpunosti napušten. No, teško je pretpostaviti što se sve krije pod ruševinama, unutar megalitskih obrambenih zidina jer je Asseria još uvijek tek djelomično istražena.
Vremenski ciklusi – Ritam povijesnog vremena
Kalendari i satovi nam gotovo savršeno mjere vrijeme, ali znamo li zapravo što je vrijeme? Obično ga doživljavamo kao kontinuum, nešto što teče, nezadrživo dolazi i nepovratno nestaje... No, ništa u prirodi ne ide linearno u beskonačnost, sve kruži: od elektrona do planeta i cijelih svemirskih sustava koji se gibaju oko svog središta, a toj je zakonitosti podložno i vrijeme. Sve velike tradicije čovječanstva naglašavaju cikličnost vremena i prenose učenje o vremenskim ciklusima, krugovima vremena unutar kojih se očituju svi aspekti jedne stvarnosti.
