Legenda o kralju Arthuru
Legenda o kralju Arthuru kršćanska je adaptacija keltskih i germanskih priča i mitova koje su nadahnule srednjovjekovno viteštvo. Središnji motiv mita, izvlačenje mača iz kamena, iskušenje je i potvrda Arthurove kraljevske sposobnosti. Onaj koji može izvući mač iz kamena, vlada sobom, pravi je kralj i može mudro vladati kraljevstvom. Arthur okuplja vitezove Okruglog stola koji primjerom svoga plemenitog djelovanja predstavljaju ideal viteštva.
Simbolizam mača
Mač, simbol zakona, neumoljive pravde i nepobjedivog duha, nekad je imao veliku vrijednost kao viteško oružje i statusni simbol. Mačevi mitskih heroja imali su svoja imena, a najpoznatiji su: Excalibur – mač kralja Arthura, Balmung – mač iz nordijske mitologije i japanski mač Kusanagi. Iako su mačevi i viteške titule odavno prošlost, ideal koji ih je pokretao još uvijek je živ jer viteštvo je stanje duha u kojem čovjek teži časnom i dostojanstvenom življenju.
Zmajevi i zmije u tradicijama
Zmajevi i zmije česti su motivi u mitovima, legendama i predajama mnogih starih kultura, a imaju i sličan simbolizam. Zmija predstavlja pasivne iskonske snage, mrak i prvobitni kaos, ali je i simbol obnove. Zmaj kao spoj zmije i ptice ujedinjuje u sebi snage neba i zemlje. U zapadnim kulturama ima negativan predznak jer on je taj kojeg junak mora savladati da bi došao do skrivenog blaga. Na Dalekom istoku simbol je snage i moći, stoga i carski amblem.
Tanatos – bog smrti
Tanatos, božanstvo smrti u grčkoj mitologiji, povezan je s trima božicama sudbine, od kojih jedna započinje presti nit života, druga prede nit i čuva život, dok treća kida nit i određuje smrt. U kasnijim razdobljima grčke kulture Tanatosova se uloga pripisivala Hermesu psihopompu, vodiču duša u podzemni svijet. Drevni su Grci Tanatosa povezali s njegovim bratom Hipnosom, bogom sna: dok san predstavlja odmor nakon svakodnevne aktivnosti, s ciljem regeneracije i pripreme za novi dan, smrt je imala istovjetnu ulogu na kraju životnog ciklusa.
Hipnos iz Risna
Crnogorski gradić Risan, nekad ilirsko središte i jedna od rimskih postaja, danas je bogato antičko nalazište. Najzanimljiviji nalazi su fragment mramorne ženske glave koja je pripadala karijatidi prirodne veličine te ostaci rimske urbane vile popločane mozaicima, od kojih se izdvaja jedinstven prikaz grčkog boga sna Hipnosa. Bog sna svake noći dolazi na svijet i svemu živom donosi san šumom svojih krila. San i spavanje, kao protuteža aktivnostima tijekom budnog stanja, ujedno su i most prema tajanstvenom svijetu u kojem suptilniji aspekti čovjeka prolaze iskustva na nevidljivim planovima postojanja.
Pisma kroz civilizacije
Pismo, vizualni ekvivalent mišljenja i govora, izraz je univerzalne ljudske potrebe za prenošenjem i čuvanjem iskustava kroz civilizacije. Prva pisma uklesavala su se u kamen ili su se ucrtavala u glinu i bila su namijenjena ispisivanju sakralnih tekstova, a kasnije ih se počelo koristiti i u profane svrhe. Najstarija pisma svoje početke imaju u slikovnom ili piktografskom pismu koje se s vremenom pretvara u ideogramsko na putu prema fonetskom pismu. Neka od tih starih pisama su odgonetnuta, a neka su do danas neriješena zagonetka.
Feničani – narod pomoraca
Narod koji su Grci nazivali "Feničani" danas uglavnom poznajemo preko zapisa drugih naroda koji su s njima dolazili u dodir. Živjeli su na uskom priobalnom pojasu na području današnjeg Libanona, dijelova Sirije i Izraela gdje su cvjetali njihovi lučki gradovi Sidon, Tir, Biblos, Beirut, a s vremenom su razvili čitavu mrežu kolonija šireći se zapadno po Sredozemlju. Zlatno doba njihove kulture okvirno je trajalo od 1200. do 300. g. pr. Kr. Ostali su poznati kao moreplovci u vremenu puno prije izuma kompasa, graditelji brodova i spretni trgovci. Heleni su preuzeli mnogo od njihove kulture, prije svega pismo.
Kako je odgonetnuto klinasto pismo?
Klinasto pismo, pismo Sumerana, koje su kasnije prihvatili Asirci, Babilonci i Perzijanci te su njime ispisani zidovi kraljevske palače u Perzepolisu, jedno je od najstarijih poznatih pisama. Odgonetnuto je zahvaljujući predanom radu mnogih stručnjaka i entuzijasta na raznim stranama svijeta, koji se nisu međusobno niti poznavali, a značajan ključ za njegovo razotkrivanje bio je reljef s trojezičnim natpisom na behistunskoj stijeni koji je poslužio poput Kamena iz Rozette za dešifriranje hijeroglifa.
Kako su nastala imena planeta?
Osim Zemlje, svi planeti dobili su imena po rimskim bogovima i božicama. Jupiter, Saturn, Mars, Venera i Merkur bili su planeti koje su stari Rimljani mogli vidjeti golim okom. Drugi planeti otkriveni su kasnije, kada je izumljen teleskop, no i tada je nastavljena tradicija imenovanja planeta po bogovima i božicama. Rimljani su imenovali planete prema karakteristikama zajedničkim božanstvima i planetima jer ime često ukazuje na bitnu osobinu onoga koji ga nosi. Imenujući planete po bogovima, iskazivali su čast i bogovima i planetima.
Trebamo li tradiciju?
U modernom svijetu koji živi u uvjerenju o linearnom napretku, tradicija je sinonimom za nešto zastarjelo, a društva prošlosti obično se smatraju nazadnima i neukima. No, tijekom duge ljudske prošlosti društva su nastajala i nestajala, civilizacije dosezale vrhunce i tonule u zaborav, a iza sebe su ostavile vrijedna iskustva koja su ugrađena u temelje našeg današnjeg društva. Tradicija kao prijenos iskustava ne samo da je potrebna, nego je ključna za razvoj i opstanak civilizacije jer je sadašnjost karika dugog lanca koji povezuje prošlost i budućnost.
Sunčana božanstva
Sunce koje se svakog jutra iznova rađa na istočnom horizontu i putuje nebom u svojoj sunčanoj barci ili kočiji, izvor je svjetlosti, topline i sveukupnog života. Nazivan je vladarom Neba, vidljivim bogom, svevidećim... Suncu posvećena božanstva imala su središnje mjesto u panteonima svih drevnih kultura. U Egiptu je to bio Ra, Helije u Grčkoj, Šamaš u Mezopotamiji, Surya u Indiji, Amaterasu u Japanu, Inti kod Inka... Smatrao se božanskim pretkom prvih kraljeva jer je kao gospodar neba imao svoje predstavnike na zemlji – sinove Sunca – koji su imali ulogu posrednika između neba i zemlje.
Čovjek – slika svemira
Egipćanima je univerzum bio živ organizam sastavljen od bezbroj živih sastavnih dijelova, pri čemu je čovjek samo jedna od karika u lancu postojanja. Usporediv s univerzumom, čovjek se sastoji od dijelova koji su hijerarhijski gradirani od najgrubljeg, fizičkog do najsuptilnijeg, nevidljivog plana postojanja, tj. njegova duhovnog uzroka ili besmrtne božanske iskre. Te dijelove povezuju svijest i volja u harmoničnu i dinamičnu cjelinu, a svrha čovjekova postojanja jest transformacija u više razine postojanja.
