Vučedolska kultura

U 3. tisućljeću prije Krista, za vrijeme bakrenog doba (eneolitik), došlo je do značajnih etničkih i kulturnih promjena na području Europe.

Iz tog doba na Balkanu su otkriveni ostaci gradina s tvrdim zidinama. Ta naselja su pretežno građena na uzvisinama ili uz rijeke na prirodno zaštićenim položajima i bila su gotovo nedostupna. Nalazila su se na platoima na kojima je obično bilo mjesta za samo nekoliko građevina. Istraživači smatraju da su te kamene tvrđave bile sjedišta aristokratskih rodova, što znači da su u ono doba postojali uređeni društveni odnosi.

Na području današnje Hrvatske možemo razlikovati nekoliko osnovnih kultura eneolitika, temeljem kojih je moguće pratiti razvoj društvenih odnosa za koje se obično smatra da čine prijelaz iz matrijarhata u patrijarhat.

Posebnu ulogu na području Hrvatske imala je vučedolska kultura koja se sa svog matičnog područja istočne Slavonije proširila na veliko područje srednje Europe i donijela nove kulturne vrijednosti tadašnjem čovjeku. Kod grada Vukovara pronađe­ni su ostaci kompleksa fortifikacijskog naselja na lokalitetu Vučedol prema kojemu je cijela kultura dobila ime. Arheolozi smatraju da se na ovom području nalazio vučedolski megalopolis, mjesto na kojemu je rođena vučedolska kultura.

Na ovom lokalitetu smještena su četiri platoa čiji su rubovi vrlo strmi i umjetno dotjerani. Najmanjeg od njih čini uzvisina strme desne obale Dunava i on ne predstavlja klasično naselje, već se na vrhu tog platoa relativno male površine (oko šesto kvadratnih metara) nalazi samo jedan veliki nadzemni objekt. Objekt je pravokutnog tlocrta, s dvije prostorije i bočnim trijemom koji po formi odgovara megaronu, reprezentativnoj dvorani vladarske palače u antičkoj Grčkoj. Na istom mjestu postojali su objekti iz starije i mlađe građevne faze: megaron I i megaron II. Oba su bila dimenzija od oko 16 x 10 metara. Stariji je objekt arheolog R. R. Schmidt nazvao “Megaron ljevača bakra” jer je na ovom mjestu otkriveno nekoliko talioničkih peći za lijevanje bakra.

Taj nalaz predstavlja prvi metalurški centar otkriven u ovom dijelu Europe. Kod jedne peći pronađen je kalup za lijevanje sjekira, sjekira izlivena iz tog kalupa te više manjih predmeta od bakra. I na više drugih lokaliteta pronađene su peći za lijevanje bakra iz tog razdoblja. Posebnu važnost ima izrada listolikih bodeža i različitih tipova bojnih sjekira – oružja koje će imati važnu ulogu u kasnijem naglom širenju ove kulture. Zanimljiva je i proizvodnja minijaturnih sjekira (6,7 x 3,6 centimetara) koje su korištene u ceremonijalne svrhe.

U vremenu postojanja megarona II pronađeno je više jamskih objekata od kojih su neki služili kao podrum i bili su “L” oblika ili čizmastog profila. Ispred mlađeg megarona, u jednom “L” podrumu pronađena je dvojna grobnica pa je ovaj podrum Schmidt nazvao “Grobnica bračnog para”. U podrumu, kao i u samom objektu, pronađeno je mnogo različitih kultnih predmeta. Na platou se, osim grobnica ljudi, nalazi i grobnica žrtvovanog jelena. Sve to ukazuje da je ovaj plato u vrijeme postojanja megarona II imao funkciju sakralnog objekta.

Ekspanzija vučedolske kulture

Četiri platoa na Vučedolu čine kulturni centar i metropolu ranoklasične vučedolske kulture. Lokacija je napuštena u ­vrijeme kada je započela velika ekspanzija kojom se vučedolska kultura proširila na 500 km po geografskoj vertikali i 700 km po horizontali srednje Europe.

Stvaralački najsposobniji dio populacije preselio se na zapad vučedolskog kulturnog prostora. Stvoren je novi centar koji se nalazio na lokaciji Ljubljansko Barje kod Ljubljane. Na taj je način kulturni impuls prenesen dublje na prostor Europe. Time se utire jedan od puteva kojim će kulture s juga i istoka početi civilizacijsko osvajanje europskog kontinenta.

Ljubljansko Barje nastavlja vučedolski duh i tradiciju razvijajući tzv. ljubljansku kulturu. Najbolji primjer ovog kontinuiranog razvoja pokazuje humka promjera dvadeset metara ispod koje se nalazi grob rodovskog princepsa (rimski naziv za glavare drugih naroda, plemena i gradova), koji je sahranjen sa svim odlikama svog društvenog i imovinskog dostojanstva. Jadranskom tipu ljubljanske kulture pripada i grob u Maloj grudi u Tivatskom polju. Radi se o kamenom sanduku u kojem su pronađena i dva predmeta izrađena od elektruma (legure zlata i srebra); bodež s većim postotkom zlata i sjekira s većim postotkom srebra.

Ovaj aristokratski grob nesumnjivo pokazuje novoizgrađene društvene odnose i kruna je vučedolskog kulturnog nastojanja.

Umjetnost

Promjene u umjetnosti karakteristične za ovu kulturu rezultiraju poznatim “vučedolskim stilom”, koji se posebno zapaža u izradi i ukrašavanju keramike. Česti su keramički predmeti crne boje s karakterističnim inkrustracijama bijelim školjkinim prahom, te rjeđe crvenim okerom, koji nalazimo na keramici kultne namjene. Poznati su plastični zoomorfni i antropomorfni prikazi od gline koji imaju veliku umjetničku vrijednost. Često se na različitim predmetima nalazi motiv sunčanog kruga.

Vučedolski umjetnički stil karakterizira okomita i vodoravna dioba površina koje na taj način dobivaju izgled arhitektonske konstrukcije. Ova izražena težnja ka geometrizaciji je najveća posebnost vučedolske umjetnosti gdje se sve nalazi u savršenom matematičkom skladu. Apstraktnija nastojanja samo se iznimno javljaju, a slobodni crtež uopće nije prisutan. Kultni predmeti od gline predstavljaju najveća umjetnička dostignuća. Najpoznatiji primjer takve umjetnosti je figura vučedolske golubice, koja odražava razvijen osjećaj za proporcije i spada u vrh eneolitske plastike. To je šuplja tronoga kultna posuda s otvorom na glavi.

Društveni odnosi

Porijeklo vučedolske kulture nije sa sigurnošću utvrđeno. Međutim, njezin nastanak i rast nisu posljedica nikakvih posebnih uvjeta kojima nisu bile izložene ni ostale etničke skupine toga vremena. Vučedolsko društvo zasnivalo se na temeljima razvijenog gentilnog principata. Rodovski princepsi imali su dovoljnu koncentraciju vlasti koja im je omogućavala djelotvornu vertikalnu organizaciju rodovske hijerarhije. Taj oblik socijalnih odnosa istovremeno je osiguravao snažnu horizontalnu povezanost plemenskih zajednica i tako omogućio njihovo usklađeno djelovanje na velikom prostoru. Jasno vidljivi pokazatelji promjena koje donosi novi oblik društvene hijerarhije očituju se u posebnim oblicima sahranjivanja vodećih pripadnika vladajućeg sloja. Primjeri koji to najbolje ilustriraju su: grob kneževskog bračnog para u Vučedolu, grob princepsa na jadranskoj obali i monumentalne humke, prema kojima se može zaključiti da su pokapanja bila izvođena uz složene rituale spaljivanja umrlih. Ovaj obred spaljivanja povezan je s novim bogovima, odgovarajućim kultovima i dubljim shvaćanjem zagrobnog života.

Proces društvene diferencijacije vidljiv je i po izgradnji naselja. Primjer toga je najmanji vučedolski plato. Megaron I pripada ranoj etapi naselja i bio je metalurški centar. Megaron II bio je dom osobe koja je u sebi objedinjavala svjetovnu i duhovnu vlast. Taj je objekt svojim topografskim i sadržajnim obilježjem imao dominantni položaj u čitavom naselju pa su ga arheolozi nazvali “vučedolskom akropolom”. Specifičnost socijalnog aspekta vučedolske kulture, pojava prvih akropola i kneževskih grobova ukazuje na usku povezanost života i religije koja sadrži nove duhovne vrijednosti.

Religija

O duhovnom životu jedne stare kulture mnogo informacija nam mogu dati njeni hramovi. Međutim, u bakrenom dobu oni su na području Europe prava rijetkost. Megaron II, objekt iz mlađe građevne faze u Vučedolu, imao je funkciju hrama. Na to ukazuju grobnica bračnog para te s njom usko povezan megaron, u kojima je nađeno neobično mnogo kultnih predmeta. U posebnoj niši jedne jame pronađen je oblik sedlastog žrtvenika ili žrtvenika s rogovima koji posve odgovara tipu žrtvenika sa Krete. Osim toga, bio je uobičajen i jedan drugi oblik žrtvenika, tzv. “oltarni stolić”, te posude u obliku čizme ili noge. Kuće su posjedovale prostrana ognjišta, a na jednom nalazištu pronađeno je rogoliko ognjište velikih dimenzija (dužine dva metra) koje predstavlja spoj ognjišta i žrtvenika, tj. veliki žrtveni objekt tzv. posvećenih rogova.

Neposredno pred ulazom u megaron nalazi se jama u kojoj je pronađen izvrsno sačuvan kostur jelena okružen mnoštvom kultnih predmeta. To je grobnica ritualno žrtvovane životinje.

Iz ranih kultura na ovom dijelu Panonske nizine pronađene su mnoge ženske statue koje su kao simbol plodnosti predstavljale primitivni oblik kulta “Magna Mater” (Velike Majke). One su odraz društvenih odnosa i religioznosti neolita.

U bakrenom dobu religija poprima drugačije karakteristike. Prevlast preuzimaju solarni kultovi, a ženska božanstva dobivaju drugačije uloge. Uloga vatre i Sunca postaje vrlo naglašena. Zastupljenost solarnog kulta vidljiva je i u umjetnosti gdje se kao glavni motiv pojavljuje “sunčani krug”, odnosno vučedolska rozeta s križem. Ovakvim rozetama ukrašavani su predmeti koji su korišteni u obredne svrhe, ali su za razliku od ostalih predmeta imali i crvenu inkrustraciju. Crveni oker imao je posebni značaj i bio je u jednom aspektu simbol vječnog života. Ovom solarnom kultu pripada i žrtvovanje jelena u vučedolskoj akropoli.

Od zoomorfnih simbola najznačajniji je nalaz “golubica”. Ona je mogla imati ulogu u religijskim obredima kao u kretsko‑mikenskoj religiji gdje je golubica bila simbol Afrodite. Po pelaškom mitu o postanku svijeta, Eurinoma je uzela lik golubice i poput egipatskog feniksa snijela jaje iz kojeg će nastati svijet. Vučedolska golubica ima na vratu simbol dvosjekle sjekire ‑ labrisa, što se može povezati s istim simbolom na Kreti. I labris i golubicu na Kreti nalazimo zajedno sa sedlastim žrtvenikom, odnosno sakralnim rogovima. Sva ova tri simbola prisutna su u vučedolskoj akropoli što upućuje na to da su ovdje bili zastupljeni osnovni elementi jedne varijante kulta bika. Za razliku od neolitskih kultura, plodnost više ne simbolizira figura žene nego figura bika. On je simbol snage oplođivanja, dok je žena simbol rađanja. Također je poznato da je na Kreti bila značajna svećenička uloga žene vezana uz kult bika. Nije isključeno da je vučedolski grob bračnog para bio grob vrhovnog svećenika i vrhovne svećenice te da su oni imali ključnu ulogu u religiji i društvenom životu.

Osim na Kreti, solarni je kult izrazito naglašen i u Egiptu u obliku kulta posvećenog Apisu, bogu‑biku iz grada Memfisa. Apis simbolički predstavlja dvostruko čovjekovo porijeklo – rođen iz jedinstva božanske snage i plodne materije. Apisovi su bikovi bili mumificirani i sahranjivani u ogromnim katakombama. Mumificiranje bikova povezano je s Ozirisovim mitom, jer je Apis posvećena zemaljska slika nebeskog Ozirisa. Sveti bikovi bili su Ozirisove sjene na zemlji.

Zanimljivo je uočiti da u različitim, prostorno odvojenim kulturama bakrenog doba, nalazimo ista obilježja solarnog kulta bika. Osim toga, taj kult se javlja u 4. i 3. tisućljeću prije Krista, tj. vremenskom razdoblju koje upravo odgovara astrološkoj eri Bika.

Iz toga možemo zaključiti da nije eksploatacija bakra bila uzrok promjene duhovne kulture tog vremena, već obrnuto, karakterističan impuls duhovnosti bakrenog doba, odnosno ere Bika, donosi promjene u načinu života tadašnjih ljudi, što se, između ostalog, odrazilo kao početak metalurgije obojanih metala.

Napomenimo kao zanimljivost i to da astrološkim znakom Bika vlada planet Venera, kojem u astrološkom smislu odgovara element bakar.

U vučeldolskoj kulturi pronađeno je više nalaza koji predstavljaju najstarije europske ostave metala serijske proizvodnje, ali i osnovne elemente kulture i organizacije života koje nalazimo u starom Egiptu i na Kreti. U tome je važnost ove, kako se još naziva, slavonske kulture, što je ostavila tragove koji su bili temelj za nastanak prvih civilizacija na području Europe.

Autor: Andrija Jončić