Postoje materijalni ostaci drevnih civilizacija koji nas ostavljaju bez riječi. Neki nas oduševljavaju, neki ulijevaju strahopoštovanje, a neki oboje istovremeno. Nazivamo ih čudima, tajnama, misterijima zato što su nam nerazumljivi, a mnoge grane moderne znanosti često nemaju dovoljno dokaza kojima bi rasvijetlile ove zagonetke i svrhu njihova nastanka.
Sakkara u Egiptu
Bogato arheološko nalazište Sakkara u Egiptu krije mnoge takve ostatke. Nalazi se dvadesetak kilometara južno od Kaira, nedaleko od staroegipatskog grada Memfisa. Sakkara je bila memfijska nekropola, važan kompleks za kraljevske ukope i ceremonije tijekom više od tri tisuće godina. Zato se tu mogu vidjeti brojne mastabe1, od kojih je najpoznatija ona dostojanstvenika Kagemnija, s lijepo očuvanim oslikanim zidovima po kojima su ispisani mudri savjeti za život. Od mnogih piramida iz Sakkare najpoznatije su Zoserova, također zvana i “stepenasta”, te Tetijeva i Unasova.
Gotovo svake godine arheolozi otkriju nove hramove, mastabe i mumije, a smatra se da je to tek neznatni dio onoga što pijesak Sakkare i dalje skriva.
Serapej
Ono što privlači osobitu pažnju na ovom nalazištu je Serapej (lat. Serapeum), nekropola svetih bikova Apisa.
Strukturu Serapeja čini niz podzemnih odaja podijeljenih na dva dijela: Mala galerija i Velika galerija.
Mala galerija se smatra starijom, iako se ne zna sa sigurnošću kojem razdoblju pripada, a njena nadogradnja se pripisuje Ramzesu II. i njegovom sinu Khaemwasetu iz XIX. dinastije (13. st. pr. Kr.). U njoj se nalaze drveni sarkofazi i trenutno je zatvorena za javnost. Neki izvori navode da je u 7. st. pr. Kr. faraon Psamtik I. obnovio Malu galeriju koja je bila u stanju propadanja i izgradio Veliku galeriju dužine četiristo metara u kojoj se nalaze megalitni sarkofazi.
Serapej je dobio ime po grčkoegipatskom božanstvu Serapisu. U Memfisu je njegov kult bio povezan s kultom svetog bika Apisa. Drevni su Egipćani vjerovali da se sveti bikovi nakon smrti izjednačavaju s Ozirisom tvoreći boga Ozirisa-Apisa – Osorapisa. U periodu helenizma, za vladavine Ptolemeja I. Sotera (3. st. pr. Kr.), to božanstvo postaje Serapis, no moguće je da su do tada neke karakteristike samog Osorapisa kao i obredi njegova štovanja bili izmijenjeni. U Egiptu se nalazi još jedan serapej, onaj u Aleksandriji. Ovaj u Sakkari bio je više povezan s bikovima, dok je aleksandrijski služio kao kultno središte Serapisa, božanstva složenog simbolizma koji se povezuje uz Sunce, podzemlje, plodnost, liječništvo i iscjeliteljstvo.
Mnogo je toga nerazjašnjeno oko vremena nastanka Apisova kulta i ove nekropole. O svetim bikovima pišu Herodot, Diodor Sicilski, Strabon, Plinije Stariji, Plutarh i drugi. Neki povjesničari pišu da kult Apisa u Memfisu datira još iz doba Menesa, kojeg se danas smatra ujediniteljem Gornjeg i Donjeg Egipta i osnivačem I. egipatske dinastije. Maneto, egipatski svećenik iz 3. st. pr. Kr., u svojim kronikama povezuje ga s II. dinastijom.
Neki izvori najstarije ukope smještaju u 14. st. pr. Kr. i povezuju s faraonom Amenhotepom III. iz XVIII. dinastije. Nakon njega, svete bikove kao simbole svoje kraljevske vlasti u Sakkari su ceremonijalno pokapali Amenhotep IV., Tutankamon, Horemheb, Seti I. i drugi faraoni. Neki faraoni prije Ramzesa II. nisu vršili ukope u Sakkari, a moguće je i da dokazi za to nisu pronađeni. Negdje se spominje da je Serapej kao mjesto za pokapanje Apisa napušten nakon smrti Kleoptare VII. (1. st. pr. Kr.), a negdje da je posljednji ukop mogao biti 170. g., za vladavine Marka Aurelija.
Otkriće Augusta Marietta
Grčki geograf Strabon iz 1. st. pr. Kr. spominje ukope i Serapej, ali i otežan pristup nekropoli zbog nanosa pustinjskog pijeska. Spominje da se iznad tog mjesta nalaze sfinge kojima se jedva vide glave jer su također zatrpane pijeskom. Ta je informacija bila okidač za francuskog egiptologa Augusta Marietta koji je u Egiptu tražio koptske spise za Muzej Louvre. Slijedeći Strabonov opis, Mariette je 1851. godine pronašao Serapej.
Kad sam prvi put ušao u Apisove grobnice, bio sam toliko preplavljen čuđenjem da je čak i sada, pet godina kasnije, taj osjećaj još uvijek živ u meni.
Zatekao je hodnike i niše sa sarkofazima, opljačkana ukopna mjesta, porazbacane amulete, posude, ušabtije, životinjske kosti. Većina tih predmeta danas se nalazi u Louvreu.
Zagonetni sarkofazi
Ono što i danas ne prestaje izazivati čuđenje i divljenje arheologa i posjetitelja jesu sarkofazi – posljednja počivališta svetih bikova Apisa.
Danas se tamo nalazi šezdesetak drvenih, granitnih, bazaltnih i – što je nevjerojatno – dioritnih sarkofaga! Iako su granit i diorit slični po strukturi, diorit je tvrđi i, koliko nam je poznato, nije ga bilo moguće obrađivati niti jednom tada dostupnom tehnologijom. Teže između šezdeset i osamdeset tona, a sami poklopci su teški oko dvadeset i pet tona.
Kojim alatima i strojevima su izrađeni? Kako su napravljeni podzemni tuneli i niše? Kako su sarkofazi postavljeni na svoje sadašnje mjesto? Kako ih se dopremalo i okretalo u uskim hodnicima? Teorija je mnogo, ali na ova pitanja još nisu ponuđeni zadovoljavajući odgovori.
U jednom uskom hodniku između Male i Velike galerije i danas stoji jedan sarkofag. Svojom monumentalnošću zaklanja prolaz tako da se jedva može proći pored njega. Budući da su ostali sarkofazi u svojim nišama, može se zaključiti da ova pozicija nije trebala postati mjesto njegova trajnog boravka. Zašto je ostavljen ondje, pitanje je na koje arheolozi nemaju odgovor.
Kad ih je Mariette pronašao, svi su sarkofazi bili otvoreni i prazni, osim jednog. Okupio je tridesetak radnika u nadi da će uspjeti podići poklopac zatvorenog sarkofaga, strepeći što će pronaći. Nisu ga uspjeli pomaknuti ni za milimetar. Vođen istraživačkom nestrpljivošću, nevoljko je posegnuo za dinamitom i raznio poklopac. Jedni izvori navode da je sarkofag bio prazan, a drugi da se raznesenim ostacima mumificiranog bika uskoro izgubio trag.
Gdje su nestale mumije svetih bikova iz ovih sarkofaga? Tko je otvorio sarkofage dijagonalno pomjerajući poklopce, ostavljajući dojam da je to učinjeno s nevjerojatnom lakoćom?
Spominje se da je Mariette pronašao dvije mumije bikova, ili pak jednu, a navodi se i da je pronašao samo kosti bikova, ili da su to bile ljudske kosti, te da je pronašao mumiju Khaemwaseta, sina Ramzesa II…
Na nekim sarkofazima se nalaze hijeroglifima ispisani zazivi bogova, podaci o bikovima poput datuma rođenja i smrti, imena faraona i još neki podaci vezani za bikove i faraone. Nije isključeno da su imena faraona dodana kasnije, što baca sjenu na definiranje vremena prvih ukopa i korištenja ove nekropole.
Na jednom sarkofagu iz razdoblja Ptolemejevića piše:
O Apise-Ozirise, netko će stati iza tebe, tvoj brat će stati iza tebe, on stoji i neće poginuti iza tebe; (ti) nećeš poginuti, ti nećeš umrijeti, kroz cijelu vječnost Apise-Ozirise!
O Apise-Ozirise, Horus otvara tvoje oči umjesto tebe, da možeš vidjeti kroz njih.
Uspravi se za Horusa, da te produhovi i pošalje na nebo, Apise-Ozirise!
Mumificirani bikovi Apisi
Osim uz Ptaha, drevnog boga nevidljive i stvaralačke vatre, Apisov kult vezan je i uz nasljeđivanje vlasti. U sklopu krunidbene ceremonije, faraon je izvodio Apisa iz Ptahova hrama u Memfisu i polagao zakletve. Ako bi za vrijeme vladavine jednog faraona umrlo više bikova, svaki put bi se izvodio isti obred. Nakon smrti bika, tražila se nova Ptahova inkarnacija među bikovima koji su upravo došli na svijet. Taj se izgledom razlikovao od ostalih po rasporedu šara i točaka, u obliku raširenih krila supa, Mjeseca, trokuta, skarabeja, a svećenici su to znali prepoznati. Nakon ustoličenja, bik je, kao Ptahova inkarnacija i još jedna faraonova veza sa svetim, živio u Ptahovu hramu u Memfisu. Poslije prirodne smrti ili žrtvovanja bio je mumificiran i ceremonijalno sahranjen u Serapeju.
Simbolizam Apisa
Ostaju otvorena pitanja koja traže odgovor – čemu sve te ceremonije i obredi, potraga za svetim bikovima širom Egipta, monumentalni sarkofazi, čemu ulaganje tolike količine energije i vremena u živote i smrti bikova?
Tamo gdje su povijesni izvori nijemi, mitovi i simboli pričaju…
U slojevitoj i dubokoj egipatskoj mitologiji, Apis je bog Bik, zvan “Ptahova klica života”. Stvoren je u trenutku kada je Ptahova vatrena munja udarila u mulj Nila. Rođen iz tog susreta nebeske snage i plodne materije, Apis simbolizira čovjekovu dvojnu prirodu – nebesku i zemaljsku, duh i materiju. Da bi čovjek svoju nebesku prirodu, cjelokupni humani potencijal, stavio u stanje potpune aktivnosti, treba ovladati svojom zemaljskom prirodom, nagonskim i animalnim snagama. Za to su bili pripremani faraoni kao predstavnici božice Maat, pravde, reda i harmonije.
Apis se prikazivao s ureusom među rogovima – svetom zmijom koja poziva na stalnu budnost svijesti i pažnju u odnosu na aktivnosti obje prirode.
Bik kao utjelovljenje materije, inercije i tromosti, istovremeno je izvor snage koja se, jednom pokrenuta, ne zaustavlja sve do cilja. Simbol je nade da se nepokretna materija može pokrenuti vlastitom voljom na putu prema Vječnosti, putu kojim je Oziris prošao.
Susret s nekropolom svetih bikova u Sakkari jedinstven je doživljaj. Dodirujući crni dioritni sarkofag ispisan hijeroglifima, pitamo se zašto se osjećamo uzvišeno pored tajanstvenih Apisovih sarkofaga, ili veličanstvenih piramida, Sfinge u Gizi, stupova Karnaka, Memnonovih kolosa? U ime čega su stvorena ova djela o kojima mi danas tako malo znamo? Možda zato da bi nas potraga za odgovorima odvela dalje i dublje, prema nama samima…
1 Tip grobnice pravokutnog oblika s ravnim krovom, ukošenim stranama i podzemnom grobnom komorom.
https://www.enciklopedija.hr
Autor: Marta Mihičić
