Olimpija je gradić s nešto više od tisuću stanovnika na Peloponezu u Grčkoj. Usprkos svom imenu, ne nalazi se ni blizu planine Olimp na kojoj je, prema grčkoj religiji, živjelo dvanaest Olimpijaca, tj. glavnih grčkih bogova.

Odmah pored modernog gradića nailazimo na arheološke ostatke drevne Olimpije, najvećeg antičkog svetišta grčkog svijeta posvećenog vrhovnom bogu Zeusu. Bilo je to mjesto u kojem su se od 8. st. pr. Kr. do kraja 4. stoljeća, svake četvrte godine, održavala natjecanja u njegovu čast – Olimpijske igre.

Za razliku od velikog Apolonova svetišta i proročišta u Delfima, ovo Zeusovo svetište imalo je drugačiji značaj. Predstavljalo je mjesto pomirenja čitave Helade za vrijeme Igara. Bilo je to vrijeme primirja i odmora kada se tražilo rješenje sukoba između pojedinih polisa.

Arheološki nalazi u grobnicama i naseljima iz mikenskog doba svjedoče da su ondje već u 11. st. pr. Kr. postojali kultovi mjesnih heroja te da su se štovala važna ženska božanstva, kao što su Geja i Temida. Olimpija tek kasnije postaje Zeusovo svetište.

Krajem 4. st. Igre su zabranjene, a svetište napušteno. Dva su potresa uništila dio građevina, a poplave rječica Kladej i Alfej nanosima su polako zatrpavale drevnu Olimpiju.

Prva ozbiljnija istraživanja započela su u prvoj polovici 18. stoljeća. Međutim, tek su ciljana arheološka iskapanja krajem 19. stoljeća zaslužna za otkrića zadivljujućih spomenika. Bio je to tek početak jedne velike arheološke avanture koja još uvijek traje.

Srebrna tetradrahma iz Olimpije, 360. g. pr. Kr. Avers prikazuje Zeusovu glavu s lovorovim vijencem, a revers glavu nimfe Olimpije. S desne strane je natpis OΛYMΠIA.

Archaia Olympia

Pod naslagama pijeska i mulja debljine pet do osam metara, uz arhitektonske spomenike i stadion, otkopano je oko sto trideset kipova. Među njima je najdragocjeniji Praksitelov Hermes s malim Dionizom. To je njegov jedini sačuvani original, ujedno najpotpunija grčka mramorna skulptura uopće, čak s tragovima izvorne boje. Tu su i Peonijeva Nika, skulpturalni ukrasi sa Zeusova hrama, te mnoštvo drugih nalaza manjih dimenzija.

Središnji dio svetišta je sveti gaj Altis, zidom ograđen prostor unutar kojeg su se nalazile najstarije i najvažnije građevine drevne Olimpije. Tu je bio veličanstveni hram boga Zeusa te hram božice Here, sagrađen oko 600. g. pr. Kr. na ostacima ranijeg drvenog hrama koji detaljno opisuje Pauzanija.

Dio friza Zeusova hrama bio je ukrašen reljefima koji predstavljaju junačka djela Herakla, najvećeg grčkog junaka, sina Zeusa i Alkmene. Prikazano je kako je Heraklo, kroz brojna iskušenja, hrabrošću i mudrošću, uspio izvršiti dvanaest zadataka i tako izvojevati besmrtnost. Simbolički, ti nam reljefi govore o snazi, požrtvovnosti i vrlinama grčkog naroda.

U hramu se nalazio golemi kip Zeusa Olimpijskog u sjedećem položaju, izrađen od slonovače i ebanovine, bogato ukrašen zlatom i dragim kamenjem. To remek-djelo slavnog Fidije našlo se na popisu sedam čuda drevnog svijeta koji je sastavio Antipater iz Sidona između 150. i 120. g. pr. Krista. Skupocjeni kip je nestao, a nije nađena niti jedna njegova kopija. Njegov izgled i veličanstvenost poznati su nam iz prikaza na novcu te opisa antičkih suvremenika (Pauzanija, Ciceron). Bilo je to posljednje i vjerojatno najveće Fidijino djelo.

Odmah pored hrama, ali izvan samog Altisa, nalazila se Fidijina radionica (otkrivena tijekom iskapanja 1950. godine), u kojoj je pronađen kiparov alat te sitni predmeti i matrice korištene kod izrade i ukrašavanja kipa.
U Olimpiji se nalazilo preko sedamsto šezdeset značajnih građevina, prema Pauzaniji čak sedamdesetak hramova, te riznice, žrtvenici i kipovi posvećeni mnogobrojnim božanstvima.

Grčki gradovi koji su redovito sudjelovali u Igrama nadmetali su se u gradnji velebnih riznica u kojima su pohranjivali zavjetne darove i spomenike kojima su obilježavali vojne uspjehe (npr. pobjedu nad Perzijancima) i drugo.

Olimpijske igre

Prema povijesnim izvorima, prve Olimpijske igre održale su se 776. g. pr. Kr., kada su elidski kralj Ifit i spartanski kralj Likurg sklopili sveti mir. Od te se godine vode popisi pobjednika i otad počinje grčko računanje vremena po Olimpijadama koje su se održavale svake četvrte godine od lipnja do rujna. Međutim, tek 676. g. pr. Kr. Igre dobivaju panhelenski karakter, da bi u 6. i 5. st. pr. Kr. dostigle najveću slavu.

Mitska povijest Olimpijskih igara ukazuje na činjenicu da su zapravo nastale mnogo ranije u prošlosti i bile prekinute pa ponovo oživljene. U jednom od mitova, koji je ovjekovječio i Pindar, opisuje se kako je prve Olimpijske igre uspostavio Heraklo u čast svog oca Zeusa. Sagradio je žrtvenike svim bogovima i odredio dužinu stadiona.

Pindar u Trećoj olimpijskoj odi govori o Heraklovom putu u zemlju Hiperborejaca odakle je donio maslinu, zasadio je u Olimpiji i odredio da maslinov vijenac bude nagrada pobjedniku.

Fidijina radionica

Dadoše maslinu njemu Hiperborejci,
oni, što Apolona štuju,
Kad ih iskreno zamoli.
Stablo je masline od njih tražio jedno
za Zeusov gaj, da u sjeni njezinoj
za vrijeme takmičenja bude puk,
i lišće njezino vijenac pobjede bude.
……………………………..
Zapanjen stade, kad ugleda stabla.
U srcu njegovu slatka rodi se čežnja,
da oko cilja, što ga s dvanaest zaokreta
obilaze trkačka kola, posadi zelena stabla.

U početku su to bile igre i svetkovine samo najbližih susjednih gradova, da bi se postupno proširile na ostale gradove Peloponeza i cijele Helade do najudaljenijih grčkih kolonija na Pontu, u južnoj Italiji i na Siciliji. Pravo natjecanja imali su samo slobodni Heleni koji nisu osuđivani niti su po rođenju bili robovi. Kasnije su to pravo dobili Makedonci, a potom i Rimljani.

Ženama je bilo zabranjeno sudjelovanje u igrama, čak i njihovo promatranje, uz prijetnju smrtne kazne. Pristup su imale jedino svećenice Demetre Hamine, koje su sjedile na žrtveniku od bijelog mramora, nasuprot sucima, i koje su krunile pobjednike. Svećenicama hrama Zeusa Olimpijskog bilo je dopušteno promatrati nadmetanja, ali ne na samom stadionu, nego blizu njega.

Igre su trajale pet dana. Prvog dana prinosile su se žrtve i polagala prisega pred žrtvenikom i kipom Zeusa Horkija (Zeus Prisege). Tko bi prekršio prisegu, morao je platiti visoku novčanu kaznu i zauvijek bi ga isključili iz Igara. Tek drugog dana počinjala su natjecanja i nastavljala se trećeg i četvrtog dana. Od disciplina najprije je uvedeno trčanje, a dužina staze iznosila je jedan stadij (197,27 m). Petoboj i hrvanje uvode se na 18., a na 23. Olimpijskim igrama uvršteni su šakanje i pankration (kombinacija šakanja i hrvanja). Na sljedećim Olimpijskim igrama uvodi se utrka bojnih dvokolica.

Na Igre su, osim natjecatelja i gledatelja, redovito dolazili filozofi, povjesničari, pjesnici i govornici kojima je to bila izvanredna prilika da svoje umijeće podijele s velikim brojem ljudi.

Posljednji, peti dan igara bio je predviđen za dodjelu nagrada. Pobjednicima su odavane najveće počasti. Ispred Zeusova hrama na raskošnom stolu za prinošenje žrtava napravljenom od zlata i bjelokosti poredali bi vijence od grančica i lišća divlje masline. Pobjednički dar bio je vijenac od maslinove grančice koji se olimpijskim pobjednicima pred sucima stavljao oko glave. Ovo su smatrali vrjednijim od bilo kojeg materijalnog dobitka. Pobjednici bi nakon toga prinosili žrtve Zeusu Olimpijskom. Za Grke nije bilo veće časti od pobjede na Igrama.

Prema starom običaju, uvečer na dan pobjede, pobjednik bi s prijateljima otišao do Zeusova žrtvenika da zahvali bogu na pobjedi. Ako ne bi imao svoju pobjednu pjesmu, pjevala bi se starinska pjesma za koju se smatralo da ju je spjevao Arhiloh. Ona glasi:

O zdravo pobjedniče!
Zdravo, Heraklo gospodaru,
Ti sam i s tobom Jolaj, dva ste kopljanika!

Ako ne bi bilo naročite glazbe, kliknuo bi zborovođa:

Oj, zdravo!
Zbor bi odgovorio:
Pobjedniče!

Pobjednik je bio slavljen i u svom zavičaju, gdje je dobivao bogate darove, bio hranjen na državni trošak, a često su mu podizani i kipovi.

Posljednje antičke Olimpijske igre održane su 393. g. jer ih je nakon 1170 godina održavanja ukinuo rimski car Teodozije I.

Moderne Olimpijske igre

Nakon petnaest stoljeća, Igre su ponovno uspostavljene i održane u Ateni 1896. godine. Inspiracija je bila, naravno, drevna Olimpija, gdje je svaki otkopani kamen poprimao neko simboličko značenje, oživljavao neki stari mit. Paljenje olimpijskog plamena u Olimpiji i prenošenje bakljom uvedeno je 1936. godine. Plamen se, po starim grčkim običajima, pali uz pomoć konkavnog zrcala i sunčevih zraka ispred Herina hrama i dalje prenosi do mjesta održavanja Igara. Iako se nastoji da baklju s plamenom prenose trkači, tijekom povijesti plamen je, silom prilika, putovao i biciklom, konjem, brodom i naravno, avionom.

Današnje Igre se u mnogo čemu razlikuju od onih drevnih. Nije ni čudo, one su bile svehelenske, a ove su svezemaljske. Ali, bez obzira na sve, olimpijski duh i na globalnoj razini i dalje čuva nešto posebno poticajno i uzvišeno što se može osjetiti. Lovorom ili medaljom, odom ili himnom zemlje, usklikom iz srca ili aplauzom, uvijek će se pozdravljati istinski pobjednici.

Autor: Vesna Perhat