Hore – čuvarice sklada
Grčke božice Hore, povezane s pojmom vremena i pravilnom smjenom godišnjih doba, predstavljaju božanski zakon i red, kako u prirodi tako i u društvu. Tijek sati ili godišnjih doba simbolično je opisan njihovim plesom kojim prate Apolonovo sviranje na liri. Budući da simboliziraju aspekte harmonije, zakona, pravde, morala, često su spominjane u antičkim tekstovima, a Homer ih opisuje i kao čuvarice nebeskih vrata.
Eleuzinski misteriji
U eleuzinske misterije bili su upućeni mnogi helenski filozofi, pjesnici, umjetnici i državnici. No, što se pritom odvijalo, zavijeno je velom tajne jer su inicirani bili vezani strogim zavjetom šutnje. U središtu misterija bio je kult božice Demetre i Perzefone. Cikličko odlaženje Perzefone u Hadov podzemni svijet i vraćanje na zemlju majci Demetri simbol je zimskog umiranja i proljetnog buđenja prirode, kao i smjene ovostranih i onostranih etapa čovjekova života.
Pompeji – Vila misterija
Katastrofalna erupcija Vezuva 79. godine zaustavila je u vremenu rimski grad Pompeje. Sedamnaest stoljeća kasnije, arheološka iskapanja otkrila su mnoge njegove tajne. Ipak, tajanstvene freske u sobi patricijske vile, po kojima je i nazvana Vila misterija, i dalje čuvaju svoju tajnu. Smatra se da opisuju dionizijske misterije čiji je značaj potonuo u dubinama vremena. Zna se tek da im je zadaća bila razotkrivanje ljudske sudbine, poticanje čovjeka da oslobodi dušu od robovanja tijelu tako da u njemu pobijedi dionizijski, božanski dio.
Vile u našim krajevima
Narodne predaje diljem svijeta obiluju pričama o nadnaravnim bićima, čarobnim, dobrim ili zlim, pokatkad vidljivim, a najčešće nevidljivim. U hrvatskoj predaji priče su to o vilama koje je zabilježio povjesničar i književnik Ivan Kukuljević-Sakcinski iz 19. stoljeća. Opisivane su kao nezemaljski lijepe djevojke s krilima koje su posjedovale različita znanja. Rijetki bi se zbližili s vilama i tada bi ih one podučile mnogim vještinama pa su ih zvali "vilenici". To davno vrijeme u kojem su živjele vile u narodu se spominjalo kao zlatno doba.
Sumer – zemlja majstora znanja
Prvi nama poznati narod koji je naseljavao plodnu dolinu između Eufrata i Tigrisa bili su Sumerani. Oni su svoju zemlju nazivali "Zemljom majstora znanja" i kao takvi snažno su utjecali na sve kulture koje će ih naslijedili na ovom području. Sumerani su čovječanstvu u nasljeđe ostavili spoznaje koje su postale temelj svim kasnijim tradicionalnim i modernim znanostima, medicini i filozofiji.
Umjetnost i poezija bardskog ideala
Keltska tradicija, gotovo izumrla s Rimskim Carstvom, najduže se očuvala na britanskom i irskom otočju u vidu bardske umjetnosti. U keltskom društvu pjesnici ili bardi bili su zaduženi za čuvanje sjećanja i učenja o miru, istini i pravdi. Najvećim umijećem smatrali su sažeti određeni smisao u malo riječi, u obliku trijada, sjedinjujući pritom ljepotu s pravdom. Ideal barda ima korijene u pažljivom promatranju Prirode, a ključne sastavnice pjesničkog genija bile su: oko za vidjeti Prirodu, srce za osjetiti Prirodu i odlučnost za slijediti Prirodu.
Akbar – Veliki mirotvorac
Akbar Veliki treći je i najslavniji car mogulske dinastije koja je vladala Indijom od 16. do 18. stoljeća. U mladosti je bio sklon razonodama da bi se nakon duhovnog buđenja okrenuo religiji i filozofiji. Na svom je dvoru okupljao teologe, pjesnike, učenjake i filozofe različitih vjera u međureligijskom dijalogu. Zagovarao je ideju da sve religije vode istom Bogu te je težio ostvarenju suživota između ljudi različitih religija unutar svog carstva. Akbarova mirotvorna politika uzajamnog poštovanja i tolerancije nadahnjujući je podsjetnik da je takav društveni model ostvariv.
Svibanjsko stablo
Svibanjski ples oko stabla postavljenog u središtu naselja jedna je od velikih godišnjih svetkovina pretkršćanske Europe. Ta se tradicija drevnih korijena u nekim krajevima sačuvala do danas. Stablo s korijenjem u zemlji i granama u nebu simbol je veze između neba i zemlje, osi svijeta, stupa stabilnosti, vertikalnosti. Raznobojne vrpce kojima se ukrašava stablo i sam ples predstavljaju pokret, vrijeme, horizontalnost. Ples prikazuje koloplet života oko osovine svijeta i slavi njegovu periodičnu obnovu.
Dioklecijan – vojskovođa, državnik i graditelj
Kasno doba Rimskog Carstva početak je njegova kraja. Rimski duh tada žive carevi-vojnici ilirskog podrijetla. Jedan od njih bio je i Dioklecijan iz plemena Delmata koji je proglašen carem 284. godine. Uviđajući da je veličina Carstva izvor nestabilnosti, dijeli ga na istočni i zapadni dio, a ratnog druga Maksimijana proglašava suvladarom. Sam je vladao iz Nikomedije u današnjoj Turskoj. Vladavina mu je bila ispunjena ratovanjem, no ostao je zapamćen kao sposoban vojskovođa i državnik koji je reorganizacijom državne uprave produžio život Carstva.
Proljetne svetkovine u Rimu
Svetkovine u Rimu bile su važan dio života i jedno od glavnih obilježja starog rimskog kalendara. Godina je počinjala s proljetnim ekvinocijem, a ožujak (Martius) bio je prvi mjesec u godini, vrijeme kad se priroda ponovno budi. Marsa su posebno štovali jer je kao otac Romula i Rema bio povezan s legendama o nastanku Rima. Proljetnim svečanostima slavili su novi početak i zazivali plodnost, rodnost i zdravlje. Glavni izvor na tu temu Ovidijevo je djelo Fasti u kojem pjesnički opisuje svečanosti i obrede potekle iz drevne baštine.
Uranija – Muza astronomije
U antici su zvjezdoznanstvo i prirodoznanstvo bili istodobno znanost i umjetnost, a zaštitnica im je bila muza Uranija. Danas u vrevi svakodnevnice zaboravljamo da postoje nebo i zvijezde i zakoni koji vladaju univerzumom. Podignemo li pogled, vidjet ćemo čudesni svijet prepun života, u kojem je sve povezano sa svime. Mi dolje, zvijezde gore, nismo odvojeni svjetovi, njihova svjetla trepere u ritmu otkucaja našeg srca. Nebeska muza Uranija nadahnjuje na spoznaju tih nevidljivih veza u prirodi.
Dolina kraljeva i kraljica – 2. dio
Smještena na zapadnoj obali Nila, gdje zalazi Sunce, Dolina kraljeva i kraljica označavala je početak novog, zagrobnog života za kraljeve, kraljice i plemstvo Novog kraljevstva. Oslikane grobnice svjedoče o razrađenim pripremama za život poslije smrti. Ponavljajući motiv je noćno putovanje Sunca kroz podzemni svijet i njegovo ponovno rađanje na istoku. Analogno tome, umiranje se sastoji u nestajanju jednog oblika postojanja iz čega slijedi rađanje u drugom, što sugerira neprekidnost života.