Rasprave o reformi obrazovanja najčešće se bave aspektima forme koji zamagljuju temeljni cilj: čovjekov cjeloviti razvoj. Suvremeni obrazovni sustavi više su usmjereni na stvaranje radne snage za tržište rada, upravljano zakonima ponude i potražnje, nego na razvoj istinskih ljudskih potencijala. Potrebno je novo obrazovanje koje će biti oslonac razvoju unutarnjih kvaliteta i dubokih poriva duše te olakšati mladima pronalaženje svog mjesta u svijetu i u životu.
Današnja globalna civilizacija dosegnula je razinu materijalnog blagostanja i udobnosti kao nijedna druga civilizacija u povijesti. Ipak, takvo blagostanje nije jamstvo sreće. Zaokupljeni udobnošću, okrenuli smo se sebi, otuđili od svojih bližnjih te izgubili dodir sa suptilnijim aspektima stvarnosti. To se odražava u padu kulturnih vrijednosti, moralnosti i drugim zabrinjavajućim pojavama. Za život u punini potrebno je više od materijalnog blagostanja, a to je ispunjenje nematerijalnih humanih potreba.
Moderni svijet je zapostavio duhovnost u tolikoj mjeri da više ne znamo što ona zapravo jest. Čovjek je sazdan od tijela, duše i duha. Duh je besmrtna božanska iskra u nama neodvojiva od božanskog Duha, kao što je Sunčeva zraka neodvojiva od Sunčeve svjetlosti. Duh je jedan, a ipak je povezan sa svim živim bićima. Prepoznavanje duhovnih korijena i jedinstva u svemu je duhovnost, a duhovno živjeti znači davati prednost duhovnom nad materijalnim, odnosno živjeti temeljne ljudske vrijednosti dobrote, suosjećanja i ljubavi.
Zadivljeni smo i začuđeni pred materijalnom ostavštinom starih naroda Meksika, no ništa manje ne zadivljuje dubina uvida njihovih mudraca, tlamatinija. Smatrali su da božanske sile prožimaju sve, da su izvor života i da ga održavaju. Njihova promišljanja o svijetu, o čovjeku i o onome što ih nadilazi, kao i njihove metafizičke i teološke ideje, nalazimo pojašnjene u knjizi Filozofija náhuatl meksičkog antropologa i povjesničara Miguela Leóna-Portille, autoriteta za kulturu náhuatl, vodeću kulturu prethispanske Amerike.
Priroda razvija strukture i obrasce, odnosno sustave unutarnjih veza i odnosa u kojima je sve povezano i međuovisno. Po uzoru na prirodu, stvaraju ih i mijenjaju i ljudi predvođeni vizionarima i vođama. Svaki sustav je usmjeren na postizanje određenog cilja; bez njega nije moguće udružiti napore prema zajedničkom cilju. Sustavi odražavaju naše vrijednosti; bolje sustave mogu stvoriti samo bolji ljudi koji shvaćaju da je uz materijalnu stranu čovjeku potreban i viši smisao života.
Istinsku poeziju, uz misaonu dubinu, odlikuje klasična jednostavnost i ljepota. To je jezik u svom najpročišćenijem obliku, jezik onih koji iz dubine srca pokušavaju odgonetnuti tajnu života i smrti. Istinska poezija alkemijsko je umijeće utoliko što pjesnik obične riječi pretvara u pročišćene oblike i značenja koji dotiču strune iskonskih ljudskih osjećaja, griju i pročišćavaju dušu, daju joj krila. Ta duboka i živa poezija odsjaj je arhetipova Istine i Ljepote te poput eliksira potiče nutarnju transformaciju.
Svako ljudsko biće ima svoja prava. No prava su neodvojiva od dužnosti, obaveze utemeljene na moralu ili zakonodavstvu. Danas se na sve strane deklamira o ljudskim pravima i poziva na svoja prava. Ono što održava društvo je izvršavanje dužnosti, stoga je potrebna promjena fokusa s prava na dužnosti. Put izgradnje i održavanja mira u društvu sastoji se u promicanju i ispunjavanju dužnosti, njegovanju suradnje i uzajamnog služenja.
Iako sferičnost našeg planeta nije vidljiva golim okom, u klasičnoj antici znanje da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca nije bilo samo vjerovanje nego demonstrirani dokaz. Mnoga znanstvena otkrića bila su poznata u prošlosti, da bi stoljećima bila zaboravljena, a potom ponovo otkrivena. Današnje svemirsko doba je i fotografski potvrdilo da je Zemlja okrugla. Te nas fotografije ujedno podsjećaju na Zemljino, a time i naše vlastito mjesto u svemiru.
Biljni svijet, temelj opstanka na Zemlji, ujedno je ukras i veličanstvo prirode. Kroz dugi suživot urastao je u ljudski svijet pa su cvijeće i drveće postali simboli za izražavanje čovjekovih osjećaja i ideja. Najstariji biljni simbol je Stablo života koje povezuje nebo i zemlju. Označava sam život, os svijeta, ali i Jedinstvo koje se grana u mnogostrukost. Sam životni ciklus biljaka usporediv je s razdobljima čovjekova života, dok je cvijet simbol vrlina i savršenstva koje treba doseći.
Najpoznatiji hrvatski renesansni filozof Frane Petrić ostao je zapamćen u povijesti filozofije po nastojanju da crkvena filozofija prihvati filozofsku ostavštinu prošlosti, u prvom redu Platonovu. Njegovo glavno djelo, Nova sveopća filozofija, odražava njegov eklektički svjetonazor i sintetizira ponovo otkrivena stara znanja. Upravo ta težnja ka povezivanju znanja zbog koje je prevodio i suvremenicima približavao izgubljena djela tradicionalne filozofije, Petrićev je najveći doprinos.