Ja nisam netko drugi, ali ne mogu biti bez drugog. – E. Levinas

Okvir načela, zakona i propisa koji uređuju suživot u društvu i kojih se ljudi moraju pridržavati sastoji se od prava i dužnosti. Pravo se definira kao moć posjedovanja ili zahtijevanja nečega što se smatra pravednim, bilo pravno utvrđeno ili ne. S druge strane, dužnost predstavlja obavezu utemeljenu na moralu ili zakonodavstvu.

Dok nas prava tjeraju da se natje-čemo za resurse, dužnost postavlja jasne granice, označavajući zaustavljanje procesa.

Baš kao i ja, i drugi nastoje zadovoljiti svoje želje. To je prirodna i općeprisutna sklonost u svim ljudima od rođenja. Ta sklonost čini primarni proces mišljenja, koju imaju ljudi i životinje, osobito u prvim godinama života (Freud, 1916.). Međutim, ta potraga za vlastitim zadovoljenjem može se lako razmahati, što se manifestira kao iskorištavanje tuđih resursa za ispunjenje vlastitih želja. Tu nastaje otuđenje (Lacan, 1949.): kada druga osoba napada moj prostor, koristi moje resurse i čak me smatra jednim od svojih instrumenata za zadovoljenje vlastitih želja.

Upravo u toj točki čovjek gubi svoj status bića koje ime urođenu vrijednost i postaje puki alat ili resurs. U tom kontekstu, njegova se valjanost ne temelji na njegovoj biti, već na učincima koje može proizvesti. U najboljem slučaju, ljudsko je biće svedeno na objekt želja drugoga čovjeka, pri čemu gubi svoju inherentnu autonomiju i dostojanstvo u odnosu na drugoga.

U tom trenutku, suprotno prirodnim tendencijama, intervenira kultura kako bi zaustavila proces otuđivanja proglašavajući da svatko ima pravo tražiti zadovoljenje svojih želja na ravnopravan način. U tom kontekstu, svaki pojedinac može slobodno koristiti vlastite resurse, ali mu je zabranjeno koristiti resurse drugih. Tako nastaje pravo: pravo na želje i posjedovanje vlastitih sredstava za postizanje njihova zadovoljenja. Istodobno, stečeno pravo ne smije se otuđivati, koristiti kao resurs i pretvarati u puki predmet zadovoljenja želja drugih.

Dok nas prava tjeraju da se natječemo za resurse, dužnost postavlja jasne granice, označavajući zaustavljanje procesa. U tom smislu, izvršenje dužnosti djeluje kao kočnica koja zaustavlja tijek društvenih interakcija temeljenih na iskorištavanju resursa, pretvarajući ih u održivije i trajnije odnose. Platon, u skladu s tim, tvrdi da se društva rađaju s pojavom obrta, odnosno kada ljudi stave svoje vještine u službu drugih, ili točnije, kada se ujedine oko svojih vrlina. Ono što održava društva je izvršavanje dužnosti, a ne stalna borba za prava.

Kultura minimuma

Temeljna logika u obrani prava tvrdi: “Potreban mi je barem ovaj prostor i ovi resursi da zadovoljim svoje želje”, čime se brani nužni minimum. S druge strane, oni koji traže trenutačno zadovoljenje užitka tvrde: “Imam pravo barem na ova zadovoljstva, a ti se nemaš pravo miješati u to ako ja ne želim da se miješaš.” U toj točki počinje natjecanje za resurse, što potiče kulturu minimuma. Ta kultura traži zadovoljstvo uz najmanji mogući napor, smatrajući da je “ulaganje najmanjeg napora moje pravo”, lišavajući trud njegove suštinske vrijednosti i pretvarajući ga jednostavno u nužno zlo.

U biti, riječ je o vječnom natjecanju između želje i dužnosti. Želja se pojavljuje kao neprijatelj dužnosti (Kant, 1785.), budući da podrazumijeva njezino uništenje. Tko se fokusira na svoje želje, razvija averziju prema dužnosti i svemu što je personificira (sudac, policajac, šef, predsjednik, otac itd.).

Kultura utemeljena na pravima je kultura minimuma, izbjegava napor, uvijek je natjecateljska i vodi otuđenju, iako – paradoksalno – upravo pokušava spriječiti takvo otuđenje, shvaćajući otuđenje kao zadi­ranje tuđih želja u vlastite prostore ili resurse.

Kultura maksimuma

Nasuprot tome, kultura koja se temelji na dužnostima je kultura maksimuma, ona je bogata, ona je suradnička, ona navodi ljude da se stave u službu drugih, da postignu ostvarenje drugih, a time i društva.

Dužnost, u moralnom smislu, uvijek podrazumijeva “trebati biti”, izgrađujući tako evolucijski put povratka biću. Stoga se oni koji teže moralnom usavršavanju stalno pitaju: što trebam činiti?

Da bi se riješila ova dilema, samo dvije istinski ljudske vrline – prema Konfuciju – dolaze u pomoć čovjeku, a to su razbor i volja. Prva ukazuje na put, druga nas sprječava da s njega skrenemo, čak iako u njemu nalazimo zadovoljstvo ili bol. Ponekad s puta dužnosti skrenemo zbog viška zadovoljstva, ponekad zbog viška boli; tko god poklekne pred zadovoljstvom ili boli, u osnovi je potkupljiv.

Ego (sebičnost) je loš savjetnik na putu dužnosti. Nema boljeg testa moralne valjanosti nekog čina od provjere jesu li svi fizički, psihički ili mentalni napori (postupci, osjećaji i misli) koje on podrazumijeva, izvršeni za dobrobit drugoga ili za dobrobit vlastitog ega. Ta razlika predstavlja ključni test za procjenu moralnosti naših postupaka.

Ono što održava društva je izvršavanje dužnosti, a ne stalna borba za prava.

Napor – nužno zlo?

Stoga je, kao moralno jamstvo, prva ljudska dužnost služiti drugima (suradnja), a druga ljudska dužnost je pritom uložiti najveći mogući napor. Napor postaje valjan sam za sebe, a ne samo zbog rezultata koje daje; svaki dodatni napor poboljšava kvalitetu rezultata ili ispunjava obogaćujućim iskustvom. Zato tvrdimo da nastojanje za ispravnim ispunjavanjem dužnosti stvara kulturu maksimuma suprotnu kulturi minimuma koja, i ne znajući, promiče borbu isključivo za prava.

Obrana prava, ako ne ide ruku pod ruku s promicanjem i obranom dužnosti, postaje puki pokušaj preživljavanja želje kao gospodara ljudske prirode – pokušaj bez jamstva uspjeha; promicanje kulture dužnosti, s druge strane, jamči razvoj razlučivanja i jačanje volje. To su kvalitete koje nas čine zrelima i omogućuju da cvjetamo kao ljudska bića, pojedinačno i kolektivno.

Drugim riječima, samo uvažavanje svih mojih prava, bez ispunjavanja bilo koje od mojih dužnosti, ne jamči moje ostvarenje ili postizanje trajne sreće. S druge strane, nastojanje izvršavanja dužnosti, čak i kada sva prava nisu bila ispoštovana, u povijesti je mnoga ljudska bića dovelo do veličine i slave.

Podrijetlo nasilja

Resursa je oduvijek premalo, na svim područjima, pojedinačno i kolektivno, jednostavno zato što su želje neiscrpne i nema resursa koji bi bili dovoljni da zadovolje želje bez granica, kako pojedinca, a još manje skupine ljudi.

Narodi koji se temelje na borbi za svoja prava lako i brzo mogu završiti u nasilju jer je borba za resurse uvijek borba za istrebljenje. Vojske želja koje zadiru u domene drugih, objektivno i subjektivno, to je nasilje, kriminal, korupcija, to je i oglašavanje, konzumerizam, tržište, kao što je to i ideološki dogmatizam, pristranost itd. Kako što je rekao Jorge Angel Livraga, “to su sijamski blizanci spojeni nosom”.

Kao moralno jamstvo, prva ljudska dužnost je služiti drugima (suradnja), a druga ljudska dužnost je pritom uložiti najveći mogući napor.

Društveni mir

Borba za dužnosti zapravo nije borba nego prije rad. I borba i rad zahtijevaju dodatni napor, zahtijevaju strategiju, planiranje, osmišljavanje, procjenu. Pritom postoje bitne razlike: borba je uvijek za jednu stranu – kad bi se netko borio za sve, ne bi se imao s kim boriti. Što se rada tiče, njegov plod je prosperitet, a bez prosperiteta sviju nema pravog prosperiteta. Prosperitet je prosperitet kada uključuje sve. Ako nije za sve, onda je to prikrivena borba, tržišna borba, borba za resurse. Borba ima za cilj razaranje, dok rad nastoji graditi i stvarati.

Na neki način, i prava i dužnosti žele graditi. Velika je razlika u motivima: prava nastoje graditi za sebe, ne mareći za sudbinu drugoga, često i ne znajući što je najbolje za sebe. Iracionalno zadovoljenje želja uzrok je bolesti tijela i duše. S druge strane, dužnosti žele graditi za drugoga, pojedinac se želi ostvariti kroz zajedničku sudbinu jer zna se da smo svi jedno te isto biće, poput dvije kapi vode, dviju zraka svjetlosti koje izviru iz istog Sunca; imamo isto podrijetlo pa stoga imamo i istu sudbinu. Dužnost predstavlja put povratka biću, a je li tvoj put drugačiji od mojeg?

Na neki način, i želje i dužnosti također uništavaju. Želje uništavaju resurse – pustošenje, zagađenje, entropija – a ako ih se netko odbija odreći, uništavaju i njega. Dužnosti, pak, uništavaju kaos, nepravdu, gubitak harmonije, odvojenost.

Narodi, kao i pojedinci, koji su usmjereni na neprekidno istraživanje vlastite prirode, na spoznaju i ispunjavanje vlastitih dužnosti, imaju osiguran mir, suživot, sreću, blagostanje i, iznad svega, puninu ostvarenja.

Za postizanje društvenog mira potreban je sveobuhvatan pristup koji nadilazi puku obranu prava. Potrebni su napori usmjereni na promicanje i ispunjavanje dužnosti, njegovanje kulture suradnje i uzajamnog služenja. Osim toga, ključno je njegovati razbor i jačati volju u društvu, omogućujući ljudima da se klone nasilne borbe za resurse i usmjere prema skladnijem suživotu. Ta promjena fokusa, usmjerena na ispunjavanje dužnosti i služenje drugima, može biti temelj izgradnje i ostvarenja društvenog mira na održiv način.

Autor: Gabriel Paredes
Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel