Zamislite putovanje u prošlost, putovanje u kojem nema vremenske dimenzije, u kojem ne postoji ni prije ni poslije. U koje biste razdoblje i u koju kulturu otpu­tovali? Kojeg biste velikana povijesti željeli susresti? Koje biste priče iz prošlosti ponijeli sa sobom?

Možda su Rafaelu Santiju, stvaratelju besmrtne Atenska škole, prolazila kroz glavu slična pitanja kad mu je papa Julije II. dao zadatak da umjetnički oblikuje Stanzu della Segnatura, privatne papinske odaje u Vatikanu. Možda mu je kao uzor poslužila suvremena neoplatonička Akademija u Firenci. A možda je to ipak bilo djelo po narudžbi, nastalo prema “scenariju” nepoznatog autora. Brojna su pitanja koja otvara to majstorsko djelo visoke renesanse. Koga predstavljaju muške figure na slici? Kakvo značenje imaju njihovi pokreti, njihov položaj na slici, njihov međusobni odnos? Što je Rafael htio reći tom slikom?

Atenska škola nije slika koju se može “konzumirati” usput. Ona traži našu punu pozornost, poziva nas da zaronimo dublje u nju kako bismo je pročitali, potiče nas da s filozofijom stupimo u pravi dijalog.

Slika koja pripovijeda priče

Kad prvi put stanemo pred Atensku školu, vrlo ćemo lako podleći intelektualnom iskušenju da imenujemo svaki detalj. U lovu na imena pobjednik je onaj koji zna imena svih 58 likova. Ali ova freska sadrži puno više. Ona u osnovi pripovijeda priče. Priče o ljudima koji se nisu rodili kao mudraci, niti kao sveci, ali su se tijekom svog života borili za to da se približe mudrosti. Grčka riječ philosophos ne označava naime mudraca koji je savršen, nego onoga koji voli mudrost i bori se za to da je što više ostvari u sebi i u svijetu oko sebe. Na ovakvo nas značenje filozofije podsjećaju veliki filozofi pred našim očima. Rafael na genijalan način spušta ideal na zemlju i utjelovljuje ga u stvarnosti. Filozofija time više nije apstraktan, intelektualan pojam, nego se približava živom i proživljenom.

Kako bismo bolje razumjeli taj odnos, najbolje da u slučaju Stanze počnemo odozgo, sa stropnim freskama. Točno iznad Atenske škole nalazi se kružna slika koja predstavlja ženski lik koji personificira mudrost. Moguće ga je vidjeti u knjigama koje nose naziv philosophia naturalis i philosophia moralis. To odgovara umjetničkoj praksi onog vremena prema kojoj se apstraktni pojmovi poput mudrosti prikazuju idealiziranim ženskim likovima. Ono što je posve novo jest položaj ove slike koja više ne dominira prostorijom. Rafael je pomiče izvan našeg neposrednog vidokruga. Možda je time htio naglasiti da su ideali lijepi, ali zapravo daleki te da sami po sebi ništa ne govore ako nisu ispunjeni životom.

Sala12RaffaelloBeNLikovi

Jedna od priča je ona o besmrtnom Platonu i o njegovom jednako slavnom učeniku Aristotelu. Ta je priča možda i najvažnija. Rafael je upotrijebio sva moguća sredstva kako bi ovu dvojicu filozofa izdvojio kao središnje likove: dao im je središnje mjesto na slici, uokvireno svodom čiji lukovi sugeriraju postojanje perspektive, te rasporedio ostale sudionike tako da su u izravnom ili neizravnom odnosu bilo s Platonom, bilo s Aristotelom. Nije teško dokučiti glavnu misao: dvije velike duhovne struje i njihovi isto tako veliki očevi – Platon i Aristotel – obilježili su zapadnu kulturu sve do današnjih dana. Jesu li bili protivnici? Ili su se nadopunjavali? Atenska škola otvorena je za obje mogućnosti. Udubljeni u razgovor, okrenuti jedan prema drugome, obojica jasno pokazuju što znači voditi pravi filozofski dijalog. Povijest nam također ništa ne govori o međusobnim razmiricama ili kritikama. No ipak, predsta­vljali su suprotnosti u onome što su mislili i poučavali, suprotnosti koje je Rafael svojom freskom uspio prikazati.

Suprotnosti koje se nadopunjavaju

Dok Aristotel mirno stoji, Platon se sprema dovršiti korak koji će mu u sljedećem trenutku dati laganu prednost. Obojica nose knjigu u lijevoj ruci čime u izvjesnom smislu predstavljaju sebe i svoju filozofiju. Kod Platona je to Timej, jedno od metafizički najsnažnijih djela zapadne filozofije. Platonov život bio je obilježen potragom za pravednošću, za mogućnostima njenog praktičnog ostvarenja i za zakonima skrivenim u pozadini toga. Kao vizionar i mislilac nikad nije bio zaista shvaćen u svom vremenu, ali ga je obilježio kao nitko drugi.

Aristotel je predstavljen svojom Etikom koja se, kako samo ime kaže, više okreće zemaljskim stvarima. Kako bi ih bolje shvatio, započinje sustavno kategorizirati i dijeliti prirodu. Iako je sam pripadao tradiciji univerzalno obrazovanih, ovime je položio kamen-temeljac sustavu moderne znanosti s njenim različitim znanstvenim disciplinama.

I u gestikulaciji se ponavlja suprotnost; dok Platon kažiprstom pokazuje prema nebu, Aristotel vodoravno ispruženom rukom pokazuje prema zemlji. Ni boja njihove odjeće nije slučajna. Ljubičasta i crvena boja Platonove tunike boje su neba, dok smeđa boja Aristotelove odjeće simbolizira blizinu zemlje. Dolazi do susreta dvaju suprotstavljenih svjetova koji se međusobno nadopunjavaju: kozmičkog svijeta Platonovih ideja s jedne strane i Aristotelovog svijeta zemaljske pojavnosti s druge.

Igra perspektivom

Također je genijalna i Rafaelova igra perspektivom. Dok mislioce koji poniru u dubinu čovjekova bitka stavlja u pozadinu, sprijeda daje mjesto filozofima predstavnicima umjetnosti i znanosti. Je li time htio ukazati na put filozofije i na način kako izvana možemo doprijeti unutra, od manifestacija prirodnih pojava do skrivenog bitka?

Rafael postavlja oba “junaka” svoje povijesti filozofije na najvišu stepenicu. Zakriljuju ih “pristalice” iz različitih stoljeća, više ili manje otvoreno pripadajući jednom ili drugom krilu. Postoje razna nagađanja oko identiteta pojedinih likova, ali za malo se njih sa sigurnošću može reći na koga je Rafael mislio.

Sokrat obad iz Atene

Jedan od njih je Sokrat kojeg­ se nepogrešivo prepoznaje po kara­kte­rističnoj glavi i tipičnom držanju učitelja. On je zaista bio učitelj dušom i tijelom; i to ne samo Platonov nego i ratnika Alkibijada koji se na slici prepoznaje po kacigi, štitu i maču.

Alkibijadova pustolovna vojno-politička spletkarenja bacila su Sokrata u jednu od njegovih najtežih kriza. Moguće je da je on u mladom i nadarenom Atenjaninu vidio nasljednika mudrog Perikla. Međutim, u takvom se trenutku krize istovremeno u Sokratu rodio pravi filozof, onaj koji je shvatio da njegova filozofija mora biti pristupačna svim ljudima, a ne samo izabranima. Tako je postao “uličnim filozofom” i “obadom iz Atene” koji je svojim prodornim pitanjima o pravom smislu života podbadao sugrađane i vladajući sloj trome Atene.

Diogen isposnik

Na strani Aristotelovih istomišljenika ne može se sa sigurnošću identificirati niti jedan. Najbliži tome je Diogen, koji leži opušteno na stubama, s poznatom posudom pokraj sebe. Kao pripadnik kiničke škole zastupao je mišljenje da samo potpuno odsu­stvo potreba i negiranje tjelesnog vodi pravoj unutarnjoj sreći koja leži u duhovnom. U njegovu životu nije bilo nikakve udobnosti. Prema legendi, stanovao je u staroj bačvi za kišnicu. Kada je jednog dana vidio dijete kako golom rukom grabi vodu s izvora, odba­cio je i svoju posudu smatrajući je nepotrebnim luksuzom. Ne može se sa sigurnošću reći nalazi li se na slici nedaleko od Diogena njegov pandan Epikur, koji istinsku sreću pak nalazi u stremljenju za zadovoljstvom.

Pitagora – više od matematičara

Među filozofima prirode i umjetnicima posebno u oči upada Pitagora, koji na slici izgleda zaokupljen time da ha­rmoniju prenese u notni zapis. Pitagora je bio puno više od matematičara. Fascinirali su ga zakoni harmonije koji djeluju u prirodi. Tražio ih je u glazbi, matematici, astronomiji, ali i u suživotu ljudi.

Pripisuje mu se i osnivanje pitagorejske škole, filozofske škole koja u ostvarenju ljudskih vrlina vidi najviši cilj, temelj svake harmonije kako u velikom tako i u malom. Platon je u svom radu bez sumnje bio nadahnut pitagorejskim idejama.

Sanzino 300aPtolemej geocentričar

Na Aristotelovoj strani nalazimo filozofe prirode koji su bili više naklo­njeni prirodnim znanostima. Jasno se prepoznaje Ptolemej koji u ruci drži globus, a na glavi nosi krunu – što je aluzija na čestu zamjenu s istoimenim egipatskim kraljem. Utoliko Ptolemej igra središnju ulogu jer je stvorio pto­lemejsku sliku svijeta prema kojoj se Zemlja nalazi u središtu svemira. Tu je temeljnu postavku u osnovi zastupao već i Aristotel. U neposrednoj blizini Ptolemeja nalaze se i drugi predstavnici geometrije i filozofije prirode. Jedan je od njih Euklid – prepoznaje ga se po krugu pomoću kojeg traži rješenje matematičkog problema.

Dostojan okvir

Kad se oko gledatelja umori od borbe s mnoštvom detalja, može se dogoditi da slika preuzme vodstvo. Odjednom opet vidimo cjelinu i ono što nam slika uistinu želi reći.
Uranjamo u dubine i visine neobičnog, ponekad tako neshvatljivog duhovnog svijeta. Preko poda, čije kvadratne ploče od tamnog i svijetlog mramora podsjećaju da sve na svijetu slijedi zakon polariteta, stiže se do podnožja stuba. Nije slučajno da su tu četiri stepenice koje treba prijeći – četiri stepenice naše persone. Tada se otvara prostor, široki prostor duha. To je prostor koji se širi prema gore u kupolu i završava grčkim križnim svodom. Straga se kroz trijumfalni luk pruža pogled prema beskonačnosti.

Crkva sv. Petra i Hram boga Janusa

Stalno se iznova postavlja pitanje koje su građevine poslužile Rafaelu kao model za prikazanu kompoziciju. Jesu li mu doista planovi za crkvu sv. Petra bili inspiracija za kupolu? I je li stvarno stari etruščanski Janusov luk s druge strane obale Tibera bio predložak za luk na ulazu? Možda je sličnost samo slučajna.

Ako je međutim Rafael svjesno izabrao ove uzore, rezultat je zanimljiva veza između kršćanske sadašnjosti i etruščanske prošlosti.

Na svetom tlu Rima čije je temelje pripremila etruščanska mudrost, mistična disciplina etrusca, a završni mu dodir dala kršćanska arhitektura, uzdiže se Atenska škola kao simbol renesanse, povratka i obnove starih svevremenih ljudskih vrijednosti.

Zagovaratelj filozofije bez granica?

Etruščanska i kršćanska arhitektura više nisu nespojive. Jednako kao i slika svijeta Pitagore i Ptolemeja. Ili filozofija morala Epikura i Diogena. Ili Platonova i Aristotelova potraga za krajnjim uzro­kom. Jer filozofija ujedinjuje i daje prednost zajedničkom pred različitim.

Za sve ima mjesta pod krovom filozofije koja ne sudi prema tome iz koje filozofske škole netko dolazi, već jedino nalazi li se na putu. Svi smo mi u osnovi članovi jedne ljudske obitelji. Možda nam je upravo to Rafael htio poručiti svojom Atenskom školom.

Autor: Johanna Bernhardt
Abenteuer Philosophie 4/2007
S njemačkog prevela Akica Cvitan