Teba – jedinstvo iza mnoštva
Knjiga Teba približava nam tajanstveni Egipat kroz jedno od njegovih glavnih vjerskih i kulturnih središta – grad Tebu. Snažno evocirajući duh tog davnog vremena, Jorge Angel Livraga oživljava nam Egipat mnogo stariji od onog predstavljenog službenom kronologijom, od kojeg danas vidimo samo veličanstvene i zagonetne ostatke.
Sarapej u Sakkari
Pijesak Sakkare krije mnoge tajne Egipta, a osobitu pažnju privlači Serapej, vezan uz kult Apisovih svetih bikova. Njegov podzemni kompleks sastavljen od hodnika s odajama u kojima su smješteni golemi sarkofazi od granita, bazalta i diorita otvara niz pitanja. Kako su izrađeni, dopremljeni i smješteni u odaje? Budući da su pronađeni otvoreni i prazni, kako su otvoreni teški poklopci i gdje su nestale mumije bikova? Mnogo je toga neobjašnjivo oko nastanka Serapeja, kao i oko Apisova kulta.
Gurukul – tradicija drevne Indije
Tradicionalni indijski obrazovni sustav gurukul temeljio se na usmenoj predaji znanja s učitelja na učenika. Učenje nije služilo gomilanju teorijskog znanja, već je bilo sredstvo samospoznaje. Srce tog sustava bio je guru koji je prenosio ne samo različita znanja, već je svojim učenicima usađivao etičke vrijednosti, učio da je čovjek dio mreže života te budio svijest o pravom smislu postojanja. Moderne akademske institucije promiču neka od načela gurukula, no osjeća se potreba za redefiniranjem temeljne svrhe obrazovanja po uzoru na ovu tisućljetnu tradiciju.
Vučedolska kultura
Kultura koja se razvila u 3. tisućljeću prije Krista u istočnoj Slavoniji nosi naziv po arheološkom lokalitetu Vučedol, gdje se u bakrenom dobu nalazilo njezino najznačajnije središte. Otuda se zahvaljujući razvoju metalurgije bakra proširila središnjom i jugoistočnom Europom. Fragmenti vjerovanja utjelovljeni u kultnim predmetima i simbolima utisnutim u keramici upućuju na utjecaje kretsko-mikenske i egipatske kulture. Vučedolska kultura, kao sinonim bakrenog doba, smatra se temeljem prvih civilizacija Europe.
Mitska povijest čovječanstva
U mitovima s različitih krajeva svijeta pronalazimo ponavljajuće obrasce i upadljive podudarnosti. Ponajprije se to odnosi na mitove o općem potopu, o herojima utemeljiteljima gradova, o božanskim pomagačima koji su ljude naučili različitim umijećima, o zlatnom dobu čovječanstva itd. To sugerira ideju da se radi o stvarnim događajima koji su toliko snažno utjecali na svijest čovječanstva da su ih zabilježile sve tradicije. Ti tragovi iz dubina vremena pomažu nam rekonstruirati daleku prošlost čovječanstva, ali i naslutiti budućnost.
Pompeji – Vila misterija
Katastrofalna erupcija Vezuva 79. godine zaustavila je u vremenu rimski grad Pompeje. Sedamnaest stoljeća kasnije, arheološka iskapanja otkrila su mnoge njegove tajne. Ipak, tajanstvene freske u sobi patricijske vile, po kojima je i nazvana Vila misterija, i dalje čuvaju svoju tajnu. Smatra se da opisuju dionizijske misterije čiji je značaj potonuo u dubinama vremena. Zna se tek da im je zadaća bila razotkrivanje ljudske sudbine, poticanje čovjeka da oslobodi dušu od robovanja tijelu tako da u njemu pobijedi dionizijski, božanski dio.
Vile u našim krajevima
Narodne predaje diljem svijeta obiluju pričama o nadnaravnim bićima, čarobnim, dobrim ili zlim, pokatkad vidljivim, a najčešće nevidljivim. U hrvatskoj predaji priče su to o vilama koje je zabilježio povjesničar i književnik Ivan Kukuljević-Sakcinski iz 19. stoljeća. Opisivane su kao nezemaljski lijepe djevojke s krilima koje su posjedovale različita znanja. Rijetki bi se zbližili s vilama i tada bi ih one podučile mnogim vještinama pa su ih zvali "vilenici". To davno vrijeme u kojem su živjele vile u narodu se spominjalo kao zlatno doba.
Sumer – zemlja majstora znanja
Prvi nama poznati narod koji je naseljavao plodnu dolinu između Eufrata i Tigrisa bili su Sumerani. Oni su svoju zemlju nazivali "Zemljom majstora znanja" i kao takvi snažno su utjecali na sve kulture koje će ih naslijedili na ovom području. Sumerani su čovječanstvu u nasljeđe ostavili spoznaje koje su postale temelj svim kasnijim tradicionalnim i modernim znanostima, medicini i filozofiji.
Umjetnost i poezija bardskog ideala
Keltska tradicija, gotovo izumrla s Rimskim Carstvom, najduže se očuvala na britanskom i irskom otočju u vidu bardske umjetnosti. U keltskom društvu pjesnici ili bardi bili su zaduženi za čuvanje sjećanja i učenja o miru, istini i pravdi. Najvećim umijećem smatrali su sažeti određeni smisao u malo riječi, u obliku trijada, sjedinjujući pritom ljepotu s pravdom. Ideal barda ima korijene u pažljivom promatranju Prirode, a ključne sastavnice pjesničkog genija bile su: oko za vidjeti Prirodu, srce za osjetiti Prirodu i odlučnost za slijediti Prirodu.
Akbar – Veliki mirotvorac
Akbar Veliki treći je i najslavniji car mogulske dinastije koja je vladala Indijom od 16. do 18. stoljeća. U mladosti je bio sklon razonodama da bi se nakon duhovnog buđenja okrenuo religiji i filozofiji. Na svom je dvoru okupljao teologe, pjesnike, učenjake i filozofe različitih vjera u međureligijskom dijalogu. Zagovarao je ideju da sve religije vode istom Bogu te je težio ostvarenju suživota između ljudi različitih religija unutar svog carstva. Akbarova mirotvorna politika uzajamnog poštovanja i tolerancije nadahnjujući je podsjetnik da je takav društveni model ostvariv.
Dioklecijan – vojskovođa, državnik i graditelj
Kasno doba Rimskog Carstva početak je njegova kraja. Rimski duh tada žive carevi-vojnici ilirskog podrijetla. Jedan od njih bio je i Dioklecijan iz plemena Delmata koji je proglašen carem 284. godine. Uviđajući da je veličina Carstva izvor nestabilnosti, dijeli ga na istočni i zapadni dio, a ratnog druga Maksimijana proglašava suvladarom. Sam je vladao iz Nikomedije u današnjoj Turskoj. Vladavina mu je bila ispunjena ratovanjem, no ostao je zapamćen kao sposoban vojskovođa i državnik koji je reorganizacijom državne uprave produžio život Carstva.
Dolina kraljeva i kraljica – 2. dio
Smještena na zapadnoj obali Nila, gdje zalazi Sunce, Dolina kraljeva i kraljica označavala je početak novog, zagrobnog života za kraljeve, kraljice i plemstvo Novog kraljevstva. Oslikane grobnice svjedoče o razrađenim pripremama za život poslije smrti. Ponavljajući motiv je noćno putovanje Sunca kroz podzemni svijet i njegovo ponovno rađanje na istoku. Analogno tome, umiranje se sastoji u nestajanju jednog oblika postojanja iz čega slijedi rađanje u drugom, što sugerira neprekidnost života.