Pokretači ljudskog djelovanja vrlo su složeni pa često i ono naizgled ispravno djelovanje prati podsvjestan motiv vlastitog zadovoljstva. Ono što određuje ispravnost djelovanja je motiv. Uistinu ispravno djelovanje je samo ono koje je lišeno želje za osobnom koristi ili užitkom, usmjereno na dobrobit drugoga i društva u cjelini. To je izraz pročišćene čovjekove nutrine iz koje izbija snaga volje. Takvo nas djelovanje dovodi u vezu sa svrhom i smislom svega postojanja.
Svakodnevno svjedočimo urušavanju ljudskih vrijednosti i pitamo se kako to zaustaviti. Konfucijev Put plemenitog čovjeka jedan je od mogućih odgovora. On se sastoji u izgradnji vlastitog karaktera, a plemenitost karaktera se potvrđuje našom sposobnosti izgradnje suživota s drugima. Konfucijev plemeniti čovjek nije savršen čovjek, ali je neumoran u nastojanju da oplemeni vlastitu ljudsku prirodu. Tako ispunjavamo zahtjev koji život postavlja pred nas – biti čovjek.
Životni izazovi i iskušenja koja nam dolaze u različitim oblicima su neizbježni. Uzalud im pokušavamo umaći jer su utkani u život i služe nadilaženju naših slabosti, strahova i ograničenja koja sami postavljamo. Poetski sažimajući Mahabharatu, Ramdhari Singh Dinkar govori o Pandavama koje su upravo iskušenja dovela do otkrivanja i jačanja vrlina i pripremila ih za bitku s Kuravama. Kao i Pandavama, iskušenja su i nama prilike da jačanjem vrlina pobjeđujemo mane. Radi se o nutarnjoj borbi nužnoj za čovjekov rast i upoznavanje njegova pravog identiteta.
Ljepotu i značenje istinskih umjetničkih djela ne bismo mogli percipirati bez odgovarajućeg obrazovanja. Samo gledanje i slušanje nisu dovoljni; potrebno je obrazovati nutarnja osjetila. Ona razvijaju našu estetsku inteligenciju i omogućuju nam prepoznati ono što je dobro, ispravno i lijepo. Otvaraju nam pristup višoj stvarnosti gdje jasnije zamjećujemo ljepotu i smisao. Umjetničko obrazovanje je neophodno i zato da bi velika umjetnička djela nastavila biti izvor iz kojeg će budući naraštaji crpiti snagu i nadahnuće.
Keltska tradicija, gotovo izumrla s Rimskim Carstvom, najduže se očuvala na britanskom i irskom otočju u vidu bardske umjetnosti. U keltskom društvu pjesnici ili bardi bili su zaduženi za čuvanje sjećanja i učenja o miru, istini i pravdi. Najvećim umijećem smatrali su sažeti određeni smisao u malo riječi, u obliku trijada, sjedinjujući pritom ljepotu s pravdom. Ideal barda ima korijene u pažljivom promatranju Prirode, a ključne sastavnice pjesničkog genija bile su: oko za vidjeti Prirodu, srce za osjetiti Prirodu i odlučnost za slijediti Prirodu.
Lucije Anej Seneka, jedan od najvažnijih predstavnika rimskog stoicizma, u pismima Luciliju poučava o usavršavanju karaktera i vježbanju u vrlinama te posebno naglašava važnost ustrajnosti.