Zar nije ironično što želimo da nam u životu “cvjetaju ruže”, dok se svim silama trudimo izbjeći taj proces cvjetanja jer je povezan s prihvaćanjem životnih izazova.
Čini mi se da je svrha ljudskog života rasti. Kada se osvrnem na trenutke ili faze kroz koje sam rastao, vidim ih kao vremena koja su me iskušavala da nadmašim ono što sam osjećao kao svoja ograničenja; bilo da se radi o pokretanju vlastitog poslovnog pothvata s gomilom sumnji u svoje sposobnosti ili o trenucima krajnjeg bijesa u kojima sam svjesno odlučio ne poistovjetiti se s ljutnjom. Ove faze imale su zajednički čimbenik koji nazivamo “izazov”, što je nešto što je utkano u strukturu samog Univerzuma!
Izazovi mi prizivaju poeziju Ramdharija Singha Dinkara. Ovaj proslavljeni laureat poetski sažima Mahabharatu u djelu naslovljenom Rashmi Rathi. U trećem poglavlju opisuje kako je dvanaest godina izgnanstva, ispunjenih teškim iskušenjima, ojačalo Pandave i pripremilo ih za bitku koja dolazi. U skromnom pokušaju da podijelim vlastito nadahnuće, preveo sam nekoliko stihova u nastavku, znajući da moj engleski možda neće prenijeti izvornu poeziju i suptilne aluzije originala. Stoga se unaprijed ispričavam čitatelju.
Dinkarji zaziva vrline kao što su hrabrost, odlučnost i vjera u sebe, jer smatra da zbog izazova dobivamo priliku upregnuti i izoštriti svoje vrline i uzdići se do svojih istinskih mogućnosti.
Iskušani i pročišćeni kao zlato u vatri,
S više hrabrosti i sjaja.
Ovdje se godine izgnanstva opisuju kao intenzivna iskušenja koja vode do otkrivanja i jačanja vrlina kojih Pandave ranije nisu bili svjesni. No takva iskušenja nisu ograničena samo na Pandave. Ne prolazimo li svi kroz njih svakodnevno? Za neke to počinje ignoriranjem alarma za buđenje, za druge u nespremnosti da se odreknu peciva za koje znaju da bi ga trebali izbjegavati. Naše se bitke odvijaju u trenucima straha, nelagode, nesklonosti, razdražljivosti, nesigurnosti, uključujući i depresiju ponedjeljkom ujutro, koja muči mnoge od nas. I svaki put kad se borimo sa strahom, u tom smo trenutku, čini se, suočeni s najvećom bitkom u našim životima.
U takvim trenucima prvo je potrebno identificirati prave bitke i prepoznati ranjivosti koje postaju prepreke u postajanju boljim ja. Nakon toga dolazi potreba za svjesnim prihvaćanjem i ispunjavanjem preuzete obveze koja se odnosi na ostvarenje boljeg ja. Kada se, na primjer, ne pridržavamo naših novogodišnjih odluka, izazov nije samo u neuspjehu, već i u padanju u zamku krivnje.
Dinkarji ide i korak dalje govoreći da hrabri ne dopuštaju da ih kušnje zaustave.
Hrabri nimalo nisu pogođeni,
Niti u jednom trenutku ne gube oni strpljenje,
Prihvaćajući prepreke,
Oni probijaju put između trnja.
Jednom kada se te bitke prepoznaju, dolazi vrijeme da budemo hrabri i odvažni, da krenemo naprijed i odlučimo se boriti u bitci bez obzira koliko puta pogriješili jer prava pobjeda je nepokolebljiva ustrajnost u borbi protiv slabosti, što znači potvrditi identitet ratnika. Stoga je potrebno vrednovati proces, a ne rezultat. Ustrajnošću i strpljenjem prije ili kasnije ćemo pobijediti svoje slabosti i nadvladati neprijatelja.
Suočavaju se sa svime što im se nađe na putu,
Uporni su u svojim nastojanjima,
Da iskorijene uzrok nevolje,
Da pobijede korijen bijede.
Ali, tko je neprijatelj? Pristajanje uz slabost je neprijatelj.
Kada unutarnji glasovi zahtijevaju opuštanje, udobnost, prisnost, želju za uspjehom i sigurnost, teško je razlučiti što je dobro i ispravno za nas, a što je samo još jedna prepreka. Uz neprestano promatranje i introspekciju mi se pročišćavamo; to je proces kroz koji se borimo i učimo pobjeđivati svoje strahove, potrebu za udobnošću i svoja lažna ograničenja.
Vrtovi i šume nisu isto,
Vrijeme odmora i vrijeme rata nisu isto.
Kiša, uragan i žarko Sunce
Samo su načini izražavanja hrabrosti.
Što se točno događa u tom procesu? Mogli bismo se pozvati na ono što tradicije nazivaju alkemija. Mi oblikujemo svoj identitet i otkrivamo svoju skrivenu snagu i vrline kojih možda nismo bili svjesni, a ono što su prije bili nesavladivi izazovi pritom se rastaču i nestaju.
Kad čovjek primijeni svoju snagu,
Čak i kamen ispari kao voda.
U trenucima sumnje, pokrivač neznanja skriva naše vrline i snage od naše svijesti. Smrznemo se i osjećamo se bespomoćno u suočavanju s poteškoćama. Izazovi nam izgledaju veći od života, preusmjeravaju naš fokus na naše strahove umjesto na unutarnje snage.
Sjajne i jasne kvalitete
Leže skrivene u čovjeku.
Kako je tragično da mi zapravo ne poznajemo naše vlastite snage! Dakle, mi se ustežemo od izazova zbog straha da bismo mogli podbaciti. U konačnici, međutim, da bismo se sastali sa svojim snagama, moramo biti spremni zapaliti svijeću u sebi jer:
Onaj tko ne upali svijeću,
ne dobiva svjetlost.
Simbolika svijeće ovdje se odnosi na važnost iskustva unutarnje potvrde koja je neophodna za savladavanje izazova i napredovanje. U nedostatku toga, propuštamo priliku da se bolje upoznamo. Iz trena u tren, iz dana u dan, dok pokušavamo osvijetliti prave uzroke naših sumnji i strahova, jačamo vatru u sebi i rastemo u mudrosti.
Želimo li se voziti prirodom, cvjetajmo poput cvijeća i postanimo dio energije i života koji se očituju svuda oko nas. Tada je prihvaćanje poteškoća i izazova očigledan izbor. Na taj ćemo način poteškoće i izazove uvijek smatrati prilikama. Ostavljam ove retke kao poziv na djelovanje:
Tko postaje Gospodar zemlje?
Tko pokorava kraljevstva?
Tko se kupa u neslućenoj slavi?
Tko uspostavlja put Istine?
Onaj koji ne odmara,
Taj stječe slavu suočavajući se s izazovima.
Autor: Ambuj Dixit
S engleskog preveo: Željko Glodić
